Na mutnoj fotografiji Lav Trocki nešto govori u kući Fride Kalo 1937.
Levo od njega je njegova žena Natalija Sedova. Desno stoje Frida Kalo i
iza nje napola zaklonjena sekretarica Trockog Raja Dunajevska. Ne znamo
o čemu razgovaraju, ali znamo da su sve osobe na fotografiji marksisti.
Njihove ideje o politici, ekonomiji, moralu i umetnosti oblikovali su
spisi čoveka rođenog u Nemačkoj pre 200 godina.
Trocki će biti ubijen 1940. i Sedova će se od tada baviti
raskrinkavanjem sovjetske mašinerije. Kalo će postati jedna od
najmoćnijih slikarki 20. veka. Dunajevska će obezbediti kariku između
klasičnog marksizma i jedinog oblika u kojem on danas može biti
relevantan. Ona je kategorična: „Marksizam je radikalni humanizam.“
I 200 godina posle Marksovog rođenja (5. maja 1818) ne posustaje
bitka oko njegovih ideja. Američka alternativna desnica maršira kroz
Šarlotsvil tvrdeći da je grad podlegao „kulturnom marksizmu“. Guverner
Engleske banke Mark Karni upozorava na mogući povratak marksizma zbog
uticaja automatizacije na radna mesta i porasta nejednakosti. U
međuvremenu, u Kini je oživljen nesumnjivo nekulturni oblik marksizma –
kao nova državna doktrina Si Đinpinga. Postavlja se pitanje šta je
ostalo od marksizma danas.
U julu 1850. Marks je već teoretičar poraza. U Manifestu Komunističke partije
(1848) napisao je da je proletarijat predodređen da ukine privatnu
svojinu i uspostavi komunizam, ali već mu je bilo jasno da će za to biti
potrebno izvesno vreme. Posle dve godine pokušaja da pogura demokratske
revolucije u Francuskoj i Nemačkoj u pravcu postizanja veće društvene
pravde, Marks je priznao poraz i vratio se u London.
Ipak, u gornjoj sali paba u Sohou, nad kriglom piva, Marks je
uveravao Vilhelma Libknehta da ima nade. Upravo je video prototip
električnog voza izloženog u Ridžent stritu: doba parne mašine se
završava i počinje novo doba. Libkneht beleži: „Sav rumen u licu od
oduševljenja Marks mi je rekao: „Sada je problem rešen – posledice su
nesagledive. Posle ekonomske revolucije nužno mora uslediti politička,
jer je ova druga samo izraz prve.“
U oblaku duvanskog dima Marks je ocrtao jednostavnu verziju
materijalističke koncepcije istorije. Uslediće složenija verzija. U
predgovoru Osnovama kritike političke ekonomije (1859) Marks je
društvene promene objasnio kao rezultat sukoba između dva sloja
realnosti koju je oblikovao čovek: proizvodnih snaga – tehnologije i
znanja koji su potrebni da bi se one razvile i koristile – i društvenih
proizvodnih odnosa: ekonomskog modela koji zahteva unapređenje
tehnologije.
Tehnologija i ekonomski model, govorio je Marks, čine „bazu“ na kojoj
počiva „nadgradnja“ koju čine pravo, političke institucije, kulture i
ideologije u svakom datom sistemu. Revolucije se događaju kada ekonomski
sistem počne da koči tehnološki napredak.
Posle neuspelih revolucija iz 1848. Marks se posvetio komplementarnim
projektima: osnivanju i poučavanju snažnih radničkih partija koje će
braniti interese radnika i pripremati ih za vlast – i analizi dinamike
industrijskog kapitalizma.
Samo jednom, u svesci koja je ostala neobjavljena preko 100 godina,
Marks se odvažio da nagađa o obliku tehno-ekonomske revolucije. U
„Fragmentu o mašinama“ („Mašine i nauka u službi kapitala“) napisanom
1858. on je zamislio vreme kada će mašine obavljati veći deo rada i kada
će znanje postati „društveno“, otelovljeno u onome što je nazvao
„opštim intelektom“. Budući da počiva na profitima koje stvaraju
radnici, kapitalizam ne može da preživi nivo tehnološkog napretka gde je
potreba za radom iskorenjena. Sukob između privatne svojine i
zajedničkog društvenog znanja, govorio je, dići će u vazduh temelje
kapitalizma. To proročanstvo, tako očigledno relevantno za naše vreme
robota i umreženog znanja, ležalo je nepročitano u arhivima do 60-ih
godina prošlog veka.
***
U prvih 50 godina posle Marksove smrti (1883) njegove ideje su
pretrpele tri reinterpretacije. Najpre je njegov saradnik Fridrih Engels
pokušao da sistematizuje Marksove ideje u jednu teoriju, koja više nije
obuhvatala samo istoriju već i fiziku, astronomiju i etnografiju. To je
marksizam koji su učili čelnici ranih socijalističkih partija. Ali oni
su dodali drugu reviziju tvrdeći da Marksove teorije pravdaju miran
parlamentarni socijalizam, a ne revoluciju. Onda se od 1899. javio
marksizam sukoba i klasne borbe, koji je moć ljudske volje i
organizacioni polet uzdigao iznad pojmova istorijske nužnosti i
nepromenjivih etapa razvoja.
To je marksizam koji su Trocki i Sedova učili u ruskim ilegalnim
krugovima i on ih je odveo u Pariz kao emigrante 1902. Ukratko: Rusija
može da postane demokratska zemlja samo pod vođstvom radničke klase;
predstoji zadatak organizovanja radnika u partiju koja je jednako
beskompromisna, tajna i hijerarhijski uređena kao i države kojima
vladaju carevi i kajzeri koje ta partija želi da sruši. Njeno oružje
biće masovni štrajkovi i barikade, a ne izbori i horska i planinarska
društva.
U to vreme je marksizam već podrazumevao teoriju radničke klase
dijametralno suprotnu Marksovoj. On je smatrao da su revolucije iz 1848.
bile neuspele zato što kapitalizam još nije bio spreman da bude srušen,
dok Lenjin 1902. smatra da nisu spremni radnici – i nikada neće biti
ako ih elitna, ilegalna „avangardna partija“ ne natera da se pokrenu.
Lenjin je smatrao da je ukupna kvalifikovana radna snaga razvijenog
sveta potkupljena profitima od imperijalizma, pa će na zapadu i u manje
razvijenim zemljama revolucija biti zadatak nekvalifikovanih radnika.
Negde od 1910. nacionalističke pobune i ratovi za zemlju u Meksiku, pa u
Kini, Irskoj i na kraju u Rusiji kao da su potvrdili to predviđanje.
Trocki i Sedova su bar prisustvovali nastanku tog novog,
revolucionarnog marksizma. Generacija Fride Kalo i Dunajevske nije znala
za drugi.
Dunajevska je rođena u jevrejskoj porodici u današnjoj Ukrajini 1910,
a emigrirala je sa roditeljima u Čikago 1922. Stupila je u Komunističku
partiju sa 14 godina u vreme jednog školskog štrajka. Izašla je iz
partije 4 godine kasnije pošto su je gurnuli niz stepenice zbog
protivljenja isključenju Trockog iz Kominterne.
Trocki je učestvovao u revoluciji 1917. Doprineo je ukidanju radničke
kontrole u fabrikama i suzbijanju opozicionih pokreta na levici.
Tridesetih godina je zaključio da su fašizam i staljinizam „blizanci“
koji se razlikuju samo po svojim ekonomskim bazama.
Posao Dunajevske u prokazanom trockističkom pokretu bio je da iz
kancelarije u Njujorku uređuje bilten na ruskom jeziku za distribuciju u
Sovjetskom Savezu. Došla je u Meksiko 1937. da radi kao stenografkinja i
prevoditeljka za Trockog – baš u vreme kada se velika čistka obrušila
na njihovu ilegalnu mrežu.
Kalo se pridružila meksičkom komunističkom podmlatku 1928. kada je
imala 21 godinu. „Ja sam komunističko biće“, napisaće kasnije. Za
generaciju mladih intelektualaca koje je privlačio meksički komunizam,
to stanje je podrazumevalo ne samo seksualne i umetničke eksperimente,
već i interesovanje za starosedelačke kulture Meksika i oduševljenje
seljačkim ratovima koje je vodio Emilijano Zapata.
Osobe na ovoj fotografiji imaju sledeće zajedničke pretpostavke:
revolucije se obično događaju u zaostalim zemljama; one podrazumevaju
gerilsko ratovanje, preotimanje zemlje i njeno deljenje seljacima i
surovu represiju prema bogatašima; marksistička partija mora da se kloni
konzervativizma zapadne radničke klase i da brani starosedeoce i rasno
ugnjetene ljude; „revolucionarni subjekt“ je radnička klasa – uprkos
tome što je zavedena na krivi put.
To su bili samopožrtvovani ljudi spremni na manipulacije i nasilje za
postizanje višeg dobra. Ali svako od njih se na svoj način borio da
sačuva marksizam s ljudskim licem: da se odupre organizovanom laganju,
masovnim ubistvima i suzbijanju umetničkih sloboda u staljinizmu.
Tragično je koliko niko od njih, sem Dunajevske, nije shvatao u kojoj meri je marksizam u svom začetku bio humanističko učenje.
Marks je oštro kritikovao filozofiju i napisao da su „filozofi samo tumačili svet, a radi se o tome da se on promeni“. Ekonomsko-filozofski rukopisi
napisani 1844. u Parizu, a objavljeni tek 1932. u Moskvi – pokazuju
kako je on došao do tog zaključka: preko razmatranja filozofije
prosvetiteljstva, koja je prožeta humanizmom, zasnovana na pojmu ljudske
prirode i koja se može pratiti unazad do Aristotela, preko svetog
Avgustina i Hegela.
Svrha ljudskih bića, kaže Marks 1844, jeste da se oslobode. Ljude ne
porobljava samo kapitalizam ili bilo koji drugi oblik klasnog društva,
već je problem u njihovoj društvenoj prirodi, koja ih primorava da rade u
grupama i da sarađuju služeći se jezikom a ne samo instinktom.
Kada prave stvari ili otkrivaju nove ideje, ljudi teže da otelove
svoj koncept „sopstva“ u novom predmetu ili ideji – taj proces Marks
naziva otuđenje ili alijenacija. Mi dopuštamo da naši proizvodi, duhovni
ili fizički, imaju moć nad nama, bilo u obliku religije ili praznoverja
ili posredstvom fetišizovanja potrošne robe, ili tako što se pokoravamo
rutinama i disciplinama koje smo sami stvorili. Da bi pobedilo
otuđenje, čovečanstvo treba da se oslobodi svih hijerarhija i klasnih
podela – što povlači ukidanje privatne svojine i države.
Rukopisi iz 1844. sadrže ideju koja je izgubljena u marksizmu:
koncept komunizma kao „radikalnog humanizma“. Komunizam, kaže Marks,
nije prosto ukidanje privatne svojine, već „naše prisvajanje ljudske
suštine… potpuni povratak čoveka samome sebi kao društvenom (to jest
ljudskom) biću“. Komunizam, kaže Marks, nije cilj ljudske istorije već
prosto oblik u kojem će se društvo pojaviti posle 40.000 godina
hijerarhijskog organizovanja. Istinski ciljevi ljudske istorije su
sloboda i samoostvarenje pojedinca.
Kada su ovi rukopisi objavljeni 1932. sovjetski intelektualci su ih
proglasili za grešku. Postupiti drukčije značilo bi priznati da cela
materijalistička koncepcija istorije – klase, načini proizvodnje,
tehnologija naspram ekonomije – treba da počiva na dubokom humanizmu s
moralnim implikacijama.
Dunajevska je došla do ruske verzije Ekonomsko-filozofskih rukopisa
40-ih godina prošlog veka i provela gotovo punu deceniju nudeći svoj
engleski prevod za štampanje; na kraju ga je sama objavila 50-ih godina.
Ona je shvatila da Ekonomsko-filozofski rukopisi dovode u
pitanje sva prethodna tumačenja Marksa. Za sovjetske birokrate je
suprotnost između Marksove ideje slobode i njihove sumorne, tlačiteljske
stvarnosti bila očigledna. Zapadni marksizam, opsednut proučavanjem
nepromenjivih struktura, bio je zatečen Marksom koji ne govori o
bezličnim silama, već o jasnom i gotovo aristotelovskom pojmu ljudske
prirode, autonomije i blagostanja. Da li je moguće, zapitala se
Dunajevska, da sve katastrofe koje su snašle marksističku levicu
proizlaze iz krutih teorija koje je propagirao Engels? Da li je moguće
da surovost boljševičke tradicije, uvek pravdana ciljem radničke vlasti,
nije opravdana kada se sameri sa ciljevima komunizma koje je zacrtao
Marks? Da li je moguće da marksizam ipak nije odbacio filozofski
humanizam prosvetiteljstva, već je zapravo njegov najpotpuniji izraz?
Dunajevska je na osnovu ovih zaključaka izvela nove praktične
prioritete. Celokupna politika levice u budućnosti treba da bude
zasnovana na iskustvu pojedinaca i njihovog traganja za slobodom. U
Americi 50-ih godina to je značilo ne samo pridružiti se radničkoj borbi
za kontrolu fabrika, već i zastupati feminizam, građanska prava crnih
ljudi, starosedelaca – i podržavati borbu protiv imperijalizma na
globalnom jugu. To je značilo pružiti bezrezervnu podršku pobunama
protiv staljinizma u Nemačkoj (1953) i Mađarskoj (1956).
Kada je Marksov „Fragment o mašinama“ otkriven i objavljen krajem
60-ih godina 20. veka, Dunajevska je shvatila da je to deo slagalice
koji je nedostajao. Tu nije bilo reči o ekonomskoj propasti kapitalizma
usled smanjivanja profitne stope; bila je to teorija tehnološkog
oslobođenja. Marks je predviđao kako će čovečanstvo, oslobođeno od rada
napretkom automatizacije, koristiti slobodno vreme za „slobodan razvoj
pojedinca“, a ne za nekakvu kolektivističku utopiju.
***
Frida Kalo je krenula drugačijim putem. Na njenoj poslednjoj slici
vidimo je kako sedi ispred portreta Josifa Staljina. Kalo je imala
ljubavnu aferu s Trockim, videla ga je ubijenog u njegovoj kući i u
slikarstvu je praktikovala oblik nadrealizma koji je Trocki hvalio, a
Moskva proglasila izopačenim. Zašto se onda divila čoveku koji je
naručio ubistvo Trockog?
Poslednja slika Fride Kahlo: Autoportret sa Staljinom (1954), foto: NS
Umetnost Fride Kalo u stvari je počivala na marksističkom pojmu
otuđenja. Nema sumnje da je za nju upravo svest pojedinca bila mesto na
kome će se dogoditi oslobođenje; svojim slikama je istraživala otuđenje
svog roda, seksualnosti, telesnih mana i etničke pripadnosti. Zbog
hrabrog suočavanja sa patnjom i usamljenošću u svom slikarstvu, ona od
70-ih godina prošlog veka postaje svetica zaštitnica feminizma.
Ali ona sama je svoje najpoznatije slike smatrala nemarksističkim i
antipolitičkim. Jednom ih je opisala kao „male i nevažne, sa uvek istim
ličnim temama koje su zanimljive meni i nikom drugom“. Političkim je
smatrala slike svog muža Dijega Rivere; pojam ličnog kao političkog bio
je nepoznat njenoj generaciji.
Tokom hladnog rata, kada je svet bio podeljen na tabore, Kalo je
izabrala isto što i mnogi drugi levičari: učlanila se u meksičku
Komunističku partiju i odrekla se Trockog. Promenile su se i njene
slike. Počela je da slika velike društvene alegorije, na primer
Marksizam će isceliti bolesne (1954), u kojima nije bilo slojeva
misticizma i metafora iz njenih ranijih dela. I to je bio svestan izbor.
Godine 1952. Frida Kalo zapisuje u svom dnevniku: „Nikada nisam bila
trockistkinja… vrlo dobro razumem materijalnu dijalektiku Marksa,
Engelsa, Staljina i Mao Cea. Volim ih kao stubove novog komunističkog
sveta.“
Politička putanja Fride Kalo pokazuje šta se događa marksizmu lišenom
humanizma. Ona je morala da odvoji svoje umetničko bavljenje
psihološkom traumom i seksualnom slobodom od ideologije koju je shvatala
kao „materijalnu dijalektiku“. Njena usredsređenost na nemoćno sopstvo,
na lepotu ugnjetene osobe, na neizbežnu moć prirodnog sveta proistekli
su iz iste one ideje koju je Marks iskazao 1844. godine. Ali ona to nije
uspela da pomiri sa marksizmom iz moskovskih udžbenika.
***
Šta je ostalo od marksizma u našem dobu tehnološke euforije i
ekološke pretnje? Nije ostao njegov klasni narativ: iako je globalna
radna snaga dvostruko veća, radnici iz sveta u razvoju jednako su
ograničeni u buržoaskom društvu kao i nekada njihovi beli, muški,
nekvalifikovani drugovi u 20. veku. Radničko nezadovoljstvo će se
nastaviti, ali kapitalizam se dosetio kako da radnike udalji od ideje
revolucije.
To je tragedija samo ako niste čitali Ekonomsko-filozofske rukopise.
Marks iz 1844. najpre je razvijao teoriju komunizma, a tek potom
govorio o radničkoj ulozi u njegovom ostvarivanju. On je komunizam video
ne kao krajnju tačku istorije već, kako je jednom poetično rekao, kao
kraj praistorije. Marks iz ranih rukopisa smatra da uloga radnika u
ostvarivanju komunizma počiva na njihovoj spremnosti da se samoobrazuju i
stvaraju kooperativna društva – a ne na slepim automatima vođenim čisto
materijalnim interesima.
Ranih 60-ih godina prošlog veka prokremaljski francuski sociolog Luj Altiser „rešio“ je problem Ekonomsko-filozofskih rukopisa
tako što je izjavio da su oni nemarksistički. Oni sadrže, tvrdio je
Altiser, „Marksa koji je najudaljeniji od Marksa“ – humanističkog
filozofa koga je najbolje „opet zaboraviti“. Priznao je, ipak, da je
njihovo objavljivanje „teorijski događaj“ – i da svi levičari osećaju
njegove posledice.
Čim su Ekonomsko-filozofski rukopisi ugledali svetlost dana
javila se dilema: ili marksizam govori o oslobađanju ljudskog pojedinca
ili o bezličnim silama i strukturama koje se mogu proučavati, ali kojima
se retko može umaći. Ili postoji „ljudska suština“, koju možemo ponovo
da otkrijemo ukidanjem svojine i klase, ili smo vreće kostiju uslovljene
svojim okruženjem i biologijom. Ili ljudi kroje istoriju, kao što je
tvrdio Marks, ili su njene žrtve.
Tokom prethodnih 50 godina veliki deo akademskog mišljenja krenuo je
antihumanističkim putem koji je popločao Altiser. Kao i većina drugih
koji su prigrlili humanizam posle rata i genocida, Dunajevska je uživala
poštovanje, ali su se prema njoj odnosili kao prema čudakinji.
Međutim, ona nam je pomogla da otkrijemo Marksa koji je relevantan za
budućnost s kojom se suočavamo. Ako treba da branimo ljudska prava od
autoritarnog populizma, treba ustanoviti pojam ljudskosti koju branimo –
čak i ako insistiramo na ograničenju aktivnosti veštačke inteligencije.
Ako je Marks iz 1844. u pravu, ideali ljudskog oslobođenja i
komunizma mogu da prežive atomizaciju klase čija je uloga bila da ih
ostvari. Pobune iz 2011. su pokazale da danas velike mase ljudi imaju
moć autonomnog delovanja, samoobrazovanja i saradnje kojoj se Marks
divio kod pariske radničke klase iz 40-ih godina 19. veka.
Kao što je Dunajevska shvatila, poriv za slobodom ne proizlazi samo
iz eksploatacije: on proizlazi i iz otuđenja, potiskivanja želje,
poniženja koje doživljavaju ljudi pogođeni sistemskim rasizmom,
seksizmom i ksenofobijom. Gde god je okrenut neljudskim prioritetima,
kapitalizam pokreće pobunu – to se događa svuda oko nas. U ovom veku,
kao što je Marks predvideo, automatizacija udružena s podruštvljavanjem
znanja pružiće nam mogućnost da se oslobodimo od rada. To će, kao što je
on rekao, potkopati kapitalizam. Ekonomski sistem koji ga bude zamenio
moraće da bude oblikovan oko ciljeva koje je on zacrtao 1844: prestanka
otuđenja i oslobađanja pojedinca.
Kada bih mogao da se obratim ljudima zamrznutim na ovoj fotografiji,
najpre bih im čestitao na čudesnim životima ispunjenim otporom i
patnjom, a onda bih im rekao: „Ta skrivena želja da marksizam bude
humanistički, želja koju vi potiskujete, taj poriv ka individualnom
oslobođenju – sve je to već kod Marksa i čeka da bude otkriveno. Zato
slikajte šta hoćete, volite koga hoćete. Dođavola sa avangardnom
partijom. Svako od nas je revolucionarni subjekat.“
New Statesman, 07.05.2018.
Prevela Slavica Miletić