otac govori kako je sin svakim danom bio sve dalji od njega, a pogled
mu postaje sve prazniji. Onaj u kojem priznaje da je gledajući drugu
djecu kako se igraju, osjećao i tugu i ljubomoru. U kojem otkriva da je
silno želio da njegov sin bude poput druge djece. Onaj u kojem opisuje
kako mu je sin u jednom trenutku biljka, u drugom divlja zvijer. Onaj u
kojem priznaje da se bojao vlastitog djeteta.
Prije dvanaest godina u Zagrebu se rodio jedan dječak. Apgar mu je
bio 10/10. Prvi put se nasmijao s dva mjeseca, sjediti je počeo s osam
napunjenih mjeseci, prvu riječ sa značenjem izgovorio je s devet. S
jedanaest je stajao na nogama. Oko prvog rođendan bivao je sve mirniji.
Njegov se tata sjeća da mu je tada bilo malo žao što dječak više nije
onaj glasni veseljak. Danas mu je žao jer misli da je već propustio
primijetiti prvi znak. Ignorirao je osipe i prištiće koji su trajali
duže od standardnog razdoblja čišćenja kože kroz koje prolaze djeca do
drugog mjeseca života. Analiza krvi pokazala da je alergičan
potencijalno na sve. Zamjera si što mu tada nije palo na pamet da
sklonost alergijama upućuje da je metabolizam njegovog sina osjetljiv.
Dječak je s četrnaest mjeseci prohodao. Onda je počeo trčati. I samo je
trčao. I nije se obazirao. Nije se više smijao. Nije više ništa govorio.
Nije gledao više u oči. Niti se više ikome u bilo kojoj situaciji
odazivao… i sve je češće vrištao. I sve dulje.
Tako Dalibor Talajić ukratko opisuje prvu
godinu i pol dana života svog sina. A zatim se na sljedećih gotovo 200
stranica knjige koju uskoro objavljuje, paragraf po paragraf, ispod nogu
čitatelja otvara bezdan. Onaj u kojem otac govori kako je sin svakim
danom bio sve dalji od njega, a pogled mu postaje sve prazniji. Onaj u
kojem priznaje da je gledajući drugu djecu kako se igraju, osjećao i
tugu i ljubomoru. U kojem otkriva da je silno želio da njegov sin bude
poput druge djece. Onaj u kojem opisuje kako mu je sin u jednom trenutku
biljka, u drugom divlja zvijer. Onaj u kojem se dijete izgubi u
vrištanju, u kojem mu se pogled isprazni, kada se baca po podu ne mareći
hoće li se ozlijediti… Onaj u kojem priznaje da se bojao vlastitog
djeteta.
“Njegovih reakcija, njegove nepredvidljivosti, nezainteresiranosti.
Jer ništa nisam mogao predvidjeti. Nije bilo nikakvog putokaza”, kaže
Dalibor, priznajući da ga je u početku problem paralizirao. Prestravio.
Jer taj poremećaj uništava obitelji, uništava normalnost. Mijenja sve.
”Meni je ta situacija potpuno razorila životnu koncepciju. To suočenje s
vlastitom nemoći. To je roditeljstvo koje nitko ne želi, jer autizam je
nezamisliv pakao. Ništa ne funkcionira, ne postoje putovi, ne postoje
formule, ne zna se ishod, nema recepta. Istodobno, morate poput vrača
tjerati zle duhove jer nema službenog uzroka, nema biološkog znaka, nema
virusa, bakterije, infekcije, nema ničega, ničeg opipljivog što bi
ugrožavalo razvoj moga sina.”
Mislila sam da razumijem što nosi ta dijagnoza
Knjiga je naslovljena Most ponad burne rijeke… ili o velikoj borbi
jednog malog tatinog borca. Ispričao je sve, skinuo se do kraja, vodeći
čitatelja kroz autobiografsko putovanje izuzetno vještim stilom.
Dalibor, akademskim zvanjem profesor klarineta, pozivom crtač stripova
koji radi za Marvel, talentiran je pripovjedač, punokrvni storyteller.
Intervju za Telegram smo dogovorili prije nego što sam pročitala isprint
knjige u izdanju Beletre koja je ovih dana otišla u tisak, a u
knjižarama je sredinom travnja. Nakon što sam pročitala Most ponad burne
rijeke poželjela sam otkazati intervju.
Naime, mislila sam da sam dovoljno informirana, da znam kako izgleda
autizam – ta, čitala sam članke, gledala dokumentarce, televizijske
emisije; pratila sam i Daliborove statuse na Facebooku u kojima već dugo
opisuje svakodnevnu borbu. Mislila sam da razumijem što nosi ta
dijagnoza. Ma ništa ja nisam razumjela! Što znači imati dijete koje uči
riječ po riječ, pojam po pojam, radnju po radnju. I to tek nakon upornog
ponavljanja. Što znači podizati dijete koje je inertno i nema potrebu
za komunikacijom. Kroz što sve mora proći otac koji odluči da će, ako
dijete ne može naučiti njegov jezik, on naučiti njegov. Kad sam se
susrela s Daliborom imala sam potrebu reći: Oprosti, nisam znala.
Stvarno nisam znala.
‘Moje je ime Dalibor. Ja sam otac. Moj sin ima problem’
“Ovo je priča o meni. Ocu, o svome glavinjanju kroz probleme moga
sina, o nijekanju očitoga, o panici, učenju, o duhovnoj potrazi, do čega
sam sve uspio doći, ne bih li mu bio što bolji otac, otac dostojan
njega, kad mi već nije dozvoljeno biti otac kakvog sam se želio igrati
dok sam čekao sinovo rođenje”, piše Dalibor. Knjigu otvara rečenicom
koju je bezbroj puta u posljednjih deset godina izgovarao u vrtićima i u
školi, pred liječnicima, roditeljima, stručnim službama, raznim
komisijama, u čekaonicama ordinacija logopeda i pedijatara, laboratorija
i ambulanti, na grupnim terapijama, u rehabilitacijskim centrima. “Moje
je ime Dalibor. Ja sam otac. Moj sin ima problem.”
“To je problem s kojim se djeca ne bi trebala nositi. Nije fer prema
njima. Nije fer ni prema roditeljima, jer ni mi se ne znamo nositi s tim
problemom. Ne znajući, često radimo i dodatnu štetu.” Upravo u tome, u
deficitu informacija i ne postojanju solidnog sustava koji će pomoći
roditeljima i djeci, leži Daliborov motiv objavljivanja knjige. Kada se
roditelji suoče s dijagnozom poremećaja iz autističnog spektra (PAS)
naići će na stručnjake, ali oni su samo sjajni pojedinci. Ne postoji
organizirana mreža na koju se možete osloniti, kaže Dalibor. “Knjiga je
pokušaj da dam što više informacija od sebe, ne bi li mi se pokoja nova
vratila.”
Jezivi savjeti o tome da samo nastavi sa svojim životom
U knjizi je protagonistima, sinu, i kasnije, njegovoj sestri, dao
pseudonime budući da nisu konzultirani žele li da priča o njima bude
javna. Jednog će dana sami o tome odlučiti. Sinu je u knjizi dao ime
Radames, po glavnom muškom liku u Aidi, jednoj od velikih uloga njegove
majke, slavne operne dive Ljiljane Molnar Talajić. Radames iz Verdijeve opere htio je postati vojskovođa. Radames iz knjige i njegov otac kreću u jednu od najvećih bitaka.
Na početku, u razdoblju kada je dijagnoza dobivala svoje ime, Dalibor
se konzultirao s raznim stručnjacima. I nakon nekoliko godina zgrožen
je savjetima nekih psihologa koji su mu savjetovali: vi imate svoj
život, razmišljate što ćete sa svojim djetetom. Bilo mu je strašno
slušati savjete kako ‘i mi, roditelji, imamo svoje živote i kako polako
moramo razmišljati u koju ustanovu smjestiti svoje dijete jer uvijek će
biti tako’.
“Ljudi, što vam je? To je moje dijete! Zar da ga vratim, jer nije
ispravno?!”, odgovarao bi Dalibor. “Kolike sam samo ljude u dubini duše
prokleo zbog takvih riječi? Kolike nisam ni pogledao, a kamo li
pozdravio na odlasku iz njihovih ureda?” Ignorirajući s prezirom takve
stručnjake čiji su savjeti u konačnici značili da bi njegovo dijete
postao samo sedirani stanovnik neke ustanove i još jedna recka u
statistici, Dalibor je okupio armiju drugih. Svakome od njih poimence i
pažljivo u knjizi zahvaljuje na pomoći.
Trenutak kad se suočio s problemom i kad se sve raspalo
Rano je uočio da sin ne razvija govor, da teže komunicira i počeo
lutati od ustanove do ustanove tražeći mišljenje. Kada je Radames imao
18 mjeseci pedijatrica ga je pitala koliko riječi upotrebljava. Nijednu,
odgovorio je. U to vrijeme stvari nisu išle na bolje, šetnje s djetetom
su postale sve napornije, on je bio u svom svijetu, iz kojeg se nije
dao. “Samo je bezglavo trčao, uvijek vrlo blizu nekom zidu, promatrajući
kako mu promiče tik uz oči. Ako bih ga držao za ruku, onda bi se
otimao, uz vrištanje i neugodno kreveljenje. Sam sam sebi govorio kako
je stvar u tome da je još mali i malo živ. Da će se to sve promijeniti
kad progovori.”
U početku se nadao da će s terapijama već nekako proći, da će se brzo
probuditi. Kada je prvi put čuo dijagnozu senzorno-motorna disfazija,
pomislio je “nije strašno, riješit ćemo to, malo se oznojiti, odraditi
terapije, ali riješit ćemo. Bit će dobro”. “Glavno da nije autizam, jer
ta riječ upućuje na konačnosti. Poput kletve. I nema talismana, nema
formule, nema djelovanja koje će rastvoriti taj okov u kojem je
zarobljeno dijete tek tom riječju… autizam.”
U razdoblju kada se suočio s problemom, umrla mu je majka. Raspao mu
se brak, ostao je bez psa, život mu se potpuno urušio, istodobno je bio
sve svjesniji koliko su čvrsti okovi kaveza u kojem je zatočen njegov
sin. “Sve ono što sam do tog trenutka bio, nestalo je. Autopilot, koji
je dotada upravljao mojim životom, ničemu više nije služio. Bio sam sam.
Bio sam odrastao. Bio sam otac djetetu koje ima ozbiljan problem s
kojim se nisam znao nositi.” Smrt majke je onaj trenutak, kaže Dalibor,
kada prvi put osjećamo strah od propuštenog. No taj je strah koristan,
misli, jer nas nuka da se okrenemo svom roditeljstvu.
‘Naučio sam ignorirati poglede, ali me i dalje boljelo’
Govorili su mu tada da pretjeruje, da je paničar, da se pravi važan,
da su muška djeca lijena, da se malo kasnije probude. Dalibor upozorava:
gledajte u oči svom djetetu, prepoznat ćete. Ne slušajte druge, nego
onaj grč u želucu koji će vam reći da je možda nešto krivo. “Zadatak
roditelja je da bude budan. Da doista vidi što se zbiva u djetetovim
očima, a ne da se uvjerava da vidimo ono što želi vidjeti. Upravo sam tu
roditeljsku grešku ja ponavljao. Sve sam simptome znao, ali meni je
bilo draže mišljenje da pretjerujem u brizi.” No konačno mu je postalo
jasno da je pred njim dug put, da je cilj u magli, ako ga uopće ima. I
da je on – otac – umoran na niti prvom koraku toga puta.
Problem je što u rehabilitaciji nema jasnog putokaza. Radames, kao i
sva djeca sličnih dijagnoza, nije imao luksuz čekanja. Njegov je otac
krenuo u rat s nevidljivim i potpuno nepredvidljivim neprijateljem.
Vrijeme je radilo protiv njega, jer laički rečeno, ako sinapse nemaju
podražaja, one se neće ni razviti. “U dobi od treće do pete godine on
nije znao da se treba prepasti ako viknem na njega, nije znao kad je
nešto smiješno.” Strašan protivnik neće biti samo vremenski limit i
djetetovo stanje, nego i okolina.
Morao je naučiti ignorirati prijeke poglede, ljude koje ga zaobilaze
dok uči dijete silaziti niz stepenice, one koji okreću glavu, one koji
mu, dok mu je dijete u potpunom tantrumu, govore da ga je samo razmazio.
“Naučio sam ignorirati poglede i reakcije drugih. Ali me je to i dalje
boljelo. Nisam htio ovakav život, ni meni ni mome sinu.”
Što je dječak bio stariji, to je zaostatak bio očitiji
Upoznao je i skup institucija i ustanova koje se arogantno nazivaju
apstraktnim pojmom sustav, ali često ne pomažu nego još i podmeću nogu.
Ponekad bi sve organizirao i posložio, a onda bi jedna administrativna
odluka komisije u vrtiću srušila cijelu konstrukciju i zatvorila im
svojim urudžbiranim rješenjem vrata svih gradskih vrtića.
U jednom takvom trenutku profesorica Ana Dembitz,
ili kako je u knjizi naziva teta Ana, ispričala mu je anegdotu. “Bio
tako jedan čovjek i imao sina. Nakanio ga je naučiti plivati. Vježbao on
s njim tako, i odvažio se pustiti ga samog u duboku vodu. ‘Hajde,
Vahide, vikao je, grabi rukom, lijevom, desnom, hajde… E, jebiga, moj
Vahide’. Tako je i tebi. Sve si napravio, poduzeo, sve organizirao, ali
okolnosti su htjele drugačije. Jebiga… “
Jebiga. Toliko je puta morao to izgovoriti, a onda krenuti
ispočetka. Bilo je sitnih pobjeda, novih riječi koje je Radames usvojio,
nešto nade, ali što je bio stariji, to je zaostatak za njegovom
generacijom bio očitiji. Na tom je putu Dalibor plakao, molio, padao u
paralizirajuće depresije, dizao se, pa opet padao. Opisuje trenutke u
kojima je u svemu vidio samo besmisao. “I tada sam se prepao, jer vjere u
sebe nisam imao. A polako više ni u sina.”
‘Izvor mojih frustracija nije on, nego moja očekivanja’
Onda se opet podigao. Okupio je vojsku stručnjaka, konzultirao se,
plaćao terapije, učio kako da se nosi s problemom, ali i sa samim sobom.
“Slutio sam u čemu sam griješio. Dijete ima objektivan problem. Ali,
izvor mojih frustracija nije on. To su moja očekivanja od njega. Počeo
sam ga upoznavati.” Osvještavao je svoje komplekse i inhibicije u
procesu potpune dekonstrukcije i rekonstrukcije ličnosti. “Kad sam
shvatio da ne mogu ništa, onda sam krenuo razgovarati. Na psihoterapiji
sam naučio da teret mora biti toliki da te zdrobi. Jer dok god možeš
vući, nećeš ništa u životu mijenjati. Prijatelji me sada pitaju kako mi
je. Kažem, ‘isto kao prije, ali sad je OK’.”
Iz svog je privatnog arsenala izvlačio sve što mu je ikada bilo
bitno, sve superheroje, Supermana i Conana, jer znao je da biti junak
nije stvar moći koje heroj posjeduje, nego karaktera. “Oduvijek su me
zanimale priče koje analiziraju odnos oca i sina. Kao mladić sam pamtio
sve te priče i teme koje sam samo čekao predati dalje. Kao adolescent
sam skupljao stvari koje ću jednog dana predati svom sinu, vrebao sam
trenutak kad ću tu štafetu moći predati. A sada je dajem također na neki
način, samo ne način na koji sam maštao.”
Izvlačio je Elvisa Presleya, bajke Walta Disneyja, glas Đimija Stanića
i Evanđelje. Bio je tata, glumac, svirač, baletan, kamerman, terapeut. U
toj je borbi morao ponovno obnoviti znanje iz kung fua koji doslovce
znači težak rad, težak put. Sve što je kao dječak upijao od Brucea Leeja
sada je koristio poput mantre. “Budi poput vode. Voda može teći,
kapati, može pomalo puzati, a može i razvijati sve pred sobom. Reagiraj
poput vode: ne opiri se, prilagodi se i napreduj dalje”, ponavljao je
riječi majstora. “Jedino ograničenje koje si čovjek smije dozvoliti jest
da ne smije imati nikakva ograničenja.”
‘Iščupaj si srce, baci na pod, zgazi ga i onda radi’
Dalibor se ne usuđuje pomisliti da je jamac ičega, ni Radamesova
oporavka. “Ali mogao sam garantirati jedno: činio sam, činim i činit ću
sve što jest i nije u mojoj moći da ga spasim.” To što čini da ga spasi
nije set kratkotrajnih terapija, nego svakodnevni višesatni rad s
neizvjesnim ishodom. Svaki dan vježbaju puno sati, a rezultati će se
vidjeti za par godina. Terapija kojom spašava svoje dijete znači da
prema njemu mora biti strog i da mu umjesto igre mora nametati željeznu
disciplinu. Postao je koterapeut svom sinu s kojim radi po metodi ABA. U
Hrvatskoj za djecu sa sličnim poremećajima ne postoji adekvatna
terapija, ali postoji u Beogradu. Tek odnedavno u Zagrebu se po tom
pitanju stvari mijenjaju. Ali kad je njegovom sinu najpotrebnije bilo,
ABA terapije nije bilo u Hrvatskoj.
ABA terapija je vrlo disciplinirana metoda, u početku gotovo vojnički
dril, napor za dijete i još veći za roditelja, no daje rezultate. ABA
metoda shvaća da dijete s tim poremećajem ne zna ništa i komunicira
ništa te nameće logičku strukturu, verbalne procese. Profesorica Daniela Helc,
koja vodi beogradski institut, tvrdi da uspijevaju roditelji, ali
dodaje Dalibor, samo oni koji su fašisti. “Danju radite – noću plačite”,
savjetuje roditelje profesorica Helc. “Kako to izgleda? Iščupaj si
srce, baci na pod, zgazi ga i onda radi. To je roditeljstvo koje sam
dobio, svakako ne ono koje sam sanjao”, provodi me kroz metodu po kojoj
svakog dana mora skršiti otpor svog djeteta. Da bi ga spasio, naučio,
rehabilitirao. Pokušava mi objasniti zašto je to toliko teško:
“Zamislite da vaše dijete plače, zamislite kad dijete koje ne razumije
ništa plače i moli očima da ga samo pustite na miru. A vi ne smijete
odustati.”
Rad na vještinama koje djetetu nedostaju
U tom programu rehabilitacije kažu da će biti bolje, ali ne
preciziraju koliko i kada. To nitko ne zna. Ali nije ni bitno. Bitno je
da bude bolje od trenutnog stanja. Treba pobrojati sve vještine koje
djetetu nedostaju u tome ga podučavati. Profesorica Helc, logoped i
neuropsiholog, brutalna je u pristupu prema roditeljima. Na upoznavanju
ih suočava: “Vi volite svoje dijete. OK. A kada vi umrete? Tko će ih
onda voljeti?” Upozorava roditelje da moraju raditi dan za dan, a
rezultati će se vidjeti samo ako ustraju.
Roditelji, primijetio je Dalibor, dođu po pomoć, ali onda, sasvim
razumljivo, umanjuju razloge svog dolaska govoreći ‘pa dobro, pa ipak
ide u školu’ ili ‘pa sad je sladak…’ “Profesorica Helc tada traži od
roditelja da zamisle kako će slatko petogodišnje dijete izgledati kad
postane odrasla i fizički snažna osoba koja neće razumjeti da nekoga
može ozlijediti.”
Dalibor radi, ali ne dopušta sebi nagradu. Nikad nije zadovoljan, jer
sve male znakove koji pokazuju napredak doživljava kao zamku. Ne da sam
sebi da se opusti, da se samozavarava. Njegov je cilj odgojiti potpuno
svjesno biće, a on svaki detalj života mora učiti. Od buđenja do odlaska
na spavanje dan mora biti strukturiran, jer čim takvo dijete pustite
ono se vraća besmislenim radnjama. “Biti grub prema svom djetetu, ne
pokazivati osjećaje kad mu je teško? To je kazna, Božja kazna! Pred vama
je dijete koje plače i traži milost dok ga doslovce mučim zahtijevajući
od njega tek da mirno sjedi za stolom dok jede. Ne mogu zamjeriti
roditeljima kada odustanu, ali ja sebi to nisam mogao dopustiti.”
Dok ga je tjerao na romobil, izgledao je poput zlostavljača
“U očima drugih sam vjerojatno luđak, ali ionako sam već svašta čuo o
sebi. Nisam sebi dao da se opustim, iako svaki mali osmijeh koji
dobijem od njega za mene znači razvaljena vrata moćne tvrđave pod
opsadom.” Rekli su mu da se od njegovog djeteta ne očekuje da veže
cipele. Sada Radames veže uzice. “Žniranci koje veže, taj naš mali
uspjeh, znače svaki dan po sat vremena rada. Cijelu godinu.” Bezbroj
puta Radames nije uopće razumio što se od njega traži, niti ga je to
najmanje zanimalo.
Od njegovog se sina nije očekivalo da naučiti voziti romobil. Dok je
dijete nepostojeće motorike trenirao da nauči gurati romobil, izgledao
je poput zlostavljača. “Guraj guraj… Čvrsto ruke, vikao sam
inzistirajući da gura romobil. Čuto juke, ponavljao je on uplakano. Na
uzbrdici, urlikao sam na njega: guraj, guraj! Ljudi su nas gledali,
zaobilazili, potiho osuđivali, okretali se u smjeru iz kojeg su došli…
Ali ja nemam volje opravdavati se niti objašnjavati. Imam ograničeno
vrijeme. Ako želim da nešto napravi moram na njega vikati. I krenuo je,
odgurnuo je romobil. U petoj godini.”
U istoj je godini svladao strah od WC školjke. Naučio verbalizirati
neke nove situacije, počeo razlikovati djecu poimence, naučio plivati,
svladao osnovnu higijenu. Dalibor je u utrci s vremenom, jer se mozak ne
razvija zauvijek. “Uzak je vremenski okvir u kojem se može djelovati na
popravak stanja. Nadam se da je na putu potpune rehabilitacije.” Prije
deset godina prognoza je bila doživotni invaliditet. U ordinacijama su
mu govorili da će se pokazati hoće li uopće biti funkcionalan. Danas
dječak završava peti razred redovne škole. Radi po prilagođenom
programu, ima asistenta, ali veseli se odlasku u školu, ocjene mu puno
znače.
Njegova knjiga je priča o veličanstvenoj ljubavi
Rekla sam Daliboru da izbjegavam raditi razgovore s roditeljima djece
koji imaju zdravstvenih problema. Prati me neugodan osjećaj da je
njihova priča jednokratno iskorištena i dugoročno uprljana. Kada bi mi
nekad urednice na televiziji dale zadatak da scenaristički osmislim
emisiju u kojoj roditelji dovode djecu i pričaju o svojim iskustvima,
jer javnost treba senzibilizirati, ironično bih dodala kako mislim da
nas – javnost – prije treba išibati, a ne senzibilizirati. Jer, kako je
moguće da nam se dogodi da svako malo roditelji potrebite djece moraju
izvoditi svoje malene na Trg svetog Marka moleći u mandatu lijeve Vlade
povrat ionako mizerne pomoći, a u mandatu desne Vlade moraju prositi za
asistente u nastavi?!
Kako je moguće da kroničnu nesposobnost našeg društva da ustanovimo
bilo kakav ozbiljan sustav, kompenziramo humanitarnim akcijama? Koje,
pokazuje dokumentarac Roberta Zubera u slučaju male Nore Šitum,
opet uspijemo degradirati. I sve to dok javnim prostorom dominira
politička vulgarnost. Dalibor se, doduše gorko, nasmijao i citirao Ramba Amadeusa
koji je stanje našeg materijalne i duhovne mizerije opisao ovako:
“Nacionalizam je tema do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta
priča. Kad plaća prijeđe 500 eura, onda počinje razgovor o garderobi i
kafićima. Kad prijeđe tisuću, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i
zimovanja, a kad se popne na više od tri tisuće, onda prestaje svako
palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi.” Ipak,
Daliborova je knjiga zapravo priča o veličanstvenoj ljubavi.
Čitajući knjigu zadivit će vas njegova upornost i snaga, ali Dalibor
si zamjera puno stvari, pa čak i neke rijetke dane koje nije proveo sa
sinom u radu. “U proteklih sto dana, nisam s njim radio dva. Tih dva
dana si ne mogu oprostiti. Izgubio sam beskrajno mnogo u početku dok
nisam bio prihvaćao tu novu njegovu stvarnost, pa sam ga još više
izgubio tražeći stvarnu pomoć, a najviše sam ga prosuo učeći sebe kako
da adekvatno razmišljam. Kako da potpuno iznova osmislim sebe koji će se
usmjeriti na njega onako kako mu doista treba.”
‘Bojim se njegova zaljubljivanja jer će biti odbijan’
Zamjera si i cijepljenje. “Postoji koincidencija, ali ne znam je li
cjepivo krivo ili ne. Hrpa simptoma koje on ima koincidirala je s
vremenom tog cijepljenja. No, ne mogu biti slijepi ratnik”, odgovara,
vjerojatno procjenjujući da riskira da ga se na samu mogućnost
propitivanja sigurnosti cjepiva diskreditira kao zatucanog primitivca.
Zato na to pitanje ne odgovara. No, to je najmanji od njegovih strahova.
Beznačajan prema onim s kojima se dalje suočava. “Bojim se da ću
onemoćati prije nego što se on osamostali. Želim njegovoj mlađoj sestri
ostaviti brata, a ne zakonsku obavezu. Bojim se njegovog zaljubljivanja
jer će vjerojatno biti odbijan.
Strah me, svega me strah. Strah me i naše sredine, strah me činjenice
da ne postoji mreža stručnjaka, postoje pojedinci, ali ne sustav. Strah
me svake sekunde vlastitog samozavaravanja. Strah me kad čujem druge
koji kažu da su ta djeca drugačija, da je to blagoslov. Odgojen sam u
katoličkoj obitelji, ali ne podnosim kad se kaže da je Bog tako htio, da
Bog daje križ onome tko ga može nositi. Mislim da su to floskule
dizajnirane samo da tješe roditelje. Kad je čovjek suočen s problemima
koje ne može sam riješiti, u opasnosti je da postane religiozan. U
kontaktu s mnogim roditeljima, koji s djecom imaju slične ili veće
probleme, primijetio sam uvijek isti moment.
Svi u jednom trenutku neizostavno dođu i do nadnaravne priče, do
interpretacije kako im je to dijete s razlogom dano. Kako ih mora
naučiti nečemu bitnome. Kako je s razlogom tako. Kako ima misiju. I malo
pomalo, njihov fokus s djeteta pređe na njih same. A dijete? Oni se
bave sobom, svojim duhovnim rastom, dubinama svoje duše, razinama svojeg
postojanja. Najrazličitiji vjernici u životu se ne snalaze. I suočeni s
nevoljom kažu da rastu, bave se sobom, promišljaju, dišu, meditiraju,
mole, kleče, pjevaju, poste… Sve to samo da se ne bave problemima koji
sami ne mogu riješiti, samo da se utješe. Užasno sam se bojao toga da
svoju sudbinu ne prepustim u ruke drugoga.”
‘Ništa ne bi bilo moguće, da moj sin nije imao volju’
“Ne želim čuti da će u sljedećem životu biti bolje. U sljedećem
životu? Još jednom… U sljedećem životu? Ne znam postoji li sljedeći
život, ne poznajem nikoga tko se javio odande. Ne mogu se pouzdati u to
da netko Tamo-Gore jako dobro zna što je dobro za svakog od nas u svakom
trenutku. Utjeha meni kao roditelju ne može prevagnuti nad potrebom da
pomognem djetetu. Jer, kada postanete roditelj više se ne radi o vama.”
Ovako je sam sebi postavio problem: “Ako imate darovito dijete,
morate ga gurati; ako imate dijete s posebnim potrebama vi ga morate
vući. U čemu je zapravo razlika!?” Reći će da je njegov sin sada avion
prema startnoj poziciji s koje su krenuli. Tko ga ne zna, zaključio bi
tek da je stranac, jer hrvatski ne govori baš dobro. Ali nema opuštanja;
oprezno ponavlja riječi profesorice Helc – gledamo samo jedan dan
unaprijed. Ali, postoji u svemu tome jedan bitan faktor. “Ništa od toga
ne bi bilo moguće da on nije imao volju. Da on sam nije shvatio da su
sve silne terapije zapravo za njegovo dobro. Primjerice, on se opirao
odlascima na program u Beograd, počeo bi vrištati kad bismo automobilom
ušli u ulicu u kojoj je institut, prestravljen je bio tetom Danijelom. A
sada kaže da voli ići u Beograd. Kad sam ga pitao zašto, odgovorio je:
Zato što tamo učim pričati.’”
Izvor: Telegram.hr