Fabrike širom BiH proizvode robu za neke
od vodećih svjetskih modnih marki. Dok komadi garderobe po buticima
širom svijeta koštaju po nekoliko stotina ili hiljada eura, radnici u
tekstilnoj industriji su među najmanje plaćenima i često im primanja ne
pokrivaju ni osnovne životne potrebe.
Vlasnici i direktori fabrika rado se hvale otvaranjem novih radnih
mjesta kao i ugovorima sa svjetskim partnerima, ali, po pravilu, nikada u
javnosti ne govore o visinama plata.
Jedan od rijetkih koji je prekršio ovaj „zavjet šutnje“ je Obradin Božić, zamjenik direktora u firmi „Kristin Mod“ iz Lopara, koja upošljava 65 radnika i traga za još 20.
On je novinarima kazao da su plate radnicama u ovoj firmi 500 KM.
Istovremeno se pohvalio da rade za francuske modne kuće kao što su „Tara
Jarmon“, „Antonele“, „Karol“ i druge.
Na internet
stranici modne kuće „Tara Jarmon“ vidi se da, naprimjer, kaputi i jakne
koštaju u prosjeku oko 400 eura, bluze i suknje se kreću do 100 do 300
eura itd.
Drugim riječima, samo od jednog prodatog predmeta može se isplatiti više od jedne radničke plate.
Naravno, ne ide sav novac vlasniku tvornice, jer vjerovatno najveći
procenat uzima strani partner. Bez obzira na to, radnici s pravom
smatraju da njihov rad vrijedi mnogo više.
Vlasnici fabrika koriste tešku ekonomsku situaciju, visoku stopu
nezaposlenosti, ali ujedno i radničku neorganizovanost i nisku svijest o
radničkim pravima.
S druge strane, sve češće se pojavljuju firme koje tvrde da ne mogu
naći dovoljno radnika. Iako se to u javnosti ne želi kazati, uglavnom je
riječ o tome da radnici odlaze zbog niskih primanja i loših uslova
rada.
U nekim drugim granama industrije, naprimjer u fabrikama namještaja,
neke kompanije već nude znatno više plate kako bi privukle radnike.
Npr, kompanija „Sinkro” u januaru je raspisala oglas za 50 radnika uz
startnu platu od 800 KM (neto), što je otprilike na nivou prosječne
plate u državi.
Ostaje da se vidi hoće li plate u tekstilnoj, ali i metalskoj
industriji u BiH pratiti razvoj kompanija koje su u ekspanziji i koje
svoje proizvode dobro naplaćuju na svjetskom tržištu.
U međuvremenu, radnicima preostaje da se što bolje organizuju kroz
sindikalne organizacije i da izađu pred poslodavce sa realnim zahtjevima
koji neće ugroziti stabilnost kompanija i proces proizvodnje, ali će
njima vratiti dostojanstvo.