Da li je Stiven Pinker savremeni prosvetiteljski philosophe? U izvesnom smislu, poređenje se čini logičnim. Poput francuskih philosophes,
a za razliku od mnogih savremenih intelektualaca, Pinker piše sa
entuzijazmom o širokom rasponu ljudskih znanja, od humanistike, preko
društvenih nauka, sve do fizike i biologije. I sam je uvaženi
eksperimentalni psiholog. Opet kao i philosophes, a za razliku od mnogih savremenih intelektualaca, on zna kako da komunicira sa širokom publikom. Njegova poslednja knjiga Prosvetiteljstvo sada, samo je najskoriji u nizu njegovih bestselera, nakon odbrane evolucione psihologije u knjizi Prazna tabla, i argumenta da svedočimo viševekovnom opadanju nasilja među ljudima, iznesenom u knjizi Bolji anđeli naše prirode.
Ali, kako Prosvetiteljstvo sada jasno pokazuje, Stiven Pinker nije nikakav philosophe.
Veliki autori prosvetiteljstva su, nasuprot popularnoj karikaturalnoj
predstavi o njima, u duši većinom bili skeptici. Imali su sklonost ka
ironiji, cenili su paradokse i negovali smisao za humor. Uvažavali su
složenost stvari, voleli komplikovane probleme i priznavali učenja
svojih prethodnika.
Prosvetiteljstvo danas ne poseduje nijedan od ovih
kvaliteta. U pitanju je dogmatska knjiga koja nudi pojednostavljenu i
neumereno optimističnu viziju ljudske istorije, kao i neskriveno
tehnokratske preporuke za ljudsku budućnost. Takođe, ova knjiga
čitaocima nudi i mogućnost da vide profesora sa jednog od najvećih
svetskih univerziteta kako tretira ozbiljne mislioce sa populističkim
prezirom. Žanr kojem ona, sa svojim laganim stilom, kratkim poglavljima i
impresivnim ilustracijama, najviše nalikuje, nije 18-ovekovna philosohie, već žanr u kojem Pinker već poseduje obimno iskustvo: TED talk (mada u ovom slučaju u trajanju od bar 20 sati).
***
Baš kao i bilo koji TED Talk, Prosvetiteljstvo danas je lako
sažeti. Uprkos pesimizmu i lošim vestima kojima smo svakodnevno
izloženi, stvari zapravo stoje sasvim dobro – tvrdi Pinker, bolje nego
ikada. Konkretnije, ljudska bića danas vode duže, bezbednije, zdravije,
bogatije i srećnije živote nego ikada ranije u ljudskoj istoriji, a sve
to zahvaljujući Prosvetiteljstvu. Pesimizam koji je tako dominantan u
našoj kulturi je naprosto greška, proizvod kognitivnih distorzija
dodatno podstaknutih uticajem budalastih intelektualaca i neobrazovanih
političara.
Nije najjasnije šta Pinker podrazumeva pod „Prosvetiteljstvom“. Na
jednom mestu ga naziva „obiljem često međusobno protivrečnih ideja“, a
na drugom koherentnim „projektom“. On ga smešta u poslednje dve trećine
18. veka, ali se retko poziva na konkretne mislioce i autore iz ovog
perioda. Umesto toga, on ukazuje na 4 „teme“ koje izvlači i u podnaslov
svoje knjige: razum, nauku, humanizam i progres. Neke od ovih termina on
definiše vrlo široko: nauka je, na primer, „usavršavanje razuma u cilju
razumevanja sveta“. Međutim, pod „humanizmom“ Pinker podrazumeva
rigidni ateizam u stilu Ričarda Dokinsa. Veru u postojanje nematerijalne
duše on naziva „činjenično pogrešnom i moralno opasnom“.
Ali ove definicije nisu glavna tema knjige. Pinker dve trećine Prosvetiteljstva sada
posvećuje pregledu zapanjujućeg napretka koji je ljudska rasa ostvarila
u savremeno doba, i to po različitim merilima: životnim izgledima,
zločinima iz mržnje, smrtnosti zbog siromaštva, količini slobodnog
vremena, nuklernoj proliferaciji, zagađenju, demokratiji, ljudskim
pravima, „liberalnim vrednostima“, pismenosti, nivoima ekstremnog
siromaštva, „životnim zadovoljstvom“ i mnogim drugim. Deo ovog
materijala već je nagovešten u njegovoj prethodnoj knjizi, Bolji anđeli naše prirode
(2011), u kojoj je tvrdio da se nasilje i rat u svetu smanjuju, ali
sada on pokušava da ove zaključke generalizuje na praktično celu
savremenu egzistenciju, ilustrujući ovu poplavu informacija sa više od
70 tabela. „Prosvetiteljstvo je uspelo – i to je možda najvažnija vest
koja se retko pominje“, tvrdi Pinker i nastavlja: „Još uvek se suočavamo
sa mnogim izazovima, ali sa verom u nauku ćemo uspeti da ih
prevaziđemo.“
Istini za volju, Pinker je u pravu kada tvrdi da se o velikom delu
dobrih vesti danas nedovoljno izveštava. Većina Amerikanaca verovatno ne
razume da su nivoi ekstremnog siromaštva širom sveta opali tokom
poslednjih nekoliko vekova, zajedno sa stopama smrti u ratovima i od
zaraznih bolesti. Pinker je u pravu i kada kaže da su mnogi istaknuti
hroničari iz prošlosti grubo potcenjivali sposobnost ljudske rase da
izvuče više resursa iz prirodne sredine i grubo precenjivali izglede za
skoru apokalipsu. On citira, šale radi, dugi niz proroka propasti iz
sredine 20. veka koji su samouvereno tvrdili da će svet uskoro biti
uništen zahvaljujući nuklearnom ratu, prenaseljenosti ili prirodnoj
katastrofi. (Naravno, isto tako je mogao da ukaže i na dugi niz
intelektualaca, od Prosvetiteljstva do danas, koji su predviđali
neminovan nastanak raja na zemlji.) On je u pravu kada tvrdi da, čak i
ako dođe do neke od ovih katastrofa, čovečanstvo verovatno neće biti
svedeno na borbu za opstanak u stilu Pobesnelog Maksa. „Čak i Hirošima i dalje postoji“, ističe Pinker, mada ova izjava ne zvuči tako utešno kao što on misli.
Da se Pinker prosto zaustavio na ovim tvrdnjama, Prosvetiteljstvo sada bi
imalo svojih vrednosti. Ali on uvija svoje argumente u tako debeo sloj
preterivanja i pogrešnog tumačenja, da knjiga donosi više štete nego
koristi. Ona vrvi od selektivne upotrebe podataka, sumnjive istorije i,
kada sve ostalo omane, prezira prema intelektualcima kojeg se ne bi
postideo ni portal Brajtbart.
Iako to možda nije bila Pinkerova namera, njegova knjiga će podstaći
populističke napade na intelektualce i pokrete koji se bore za društvenu
pravdu, istovremeno služeći kao opravdanje za glupe i okrutne mere koje
se sprovode u ime navodno neosporive naučne racionalnosti.
***
Počnimo od preuveličavanja. Uprkos Pinkerovom impresivnom baratanju
statistikom, situacija u kojoj se trenutno nalazi čovečanstvo daleko je
od ružičaste. Na primer, broj izbeglica širom sveta vrtoglavo je
porastao tokom poslednjih decenija i trenutno se približava brojevima
neviđenim još od Drugog svetskog rata. Pinker odbacuje zabrinutost zbog
rastućeg nivoa ekonomske nejednakosti veselo tvrdeći da je nejednakost
manje značajna od apsolutnih nivoa dohotka i udobnosti. Pitanje o tome
šta za jedno društvo znači kada se lavovski deo ekonomskih resursa
nalazi u rukama šačice super-bogataša u njegovoj knjizi jedva da se
pominje. Činjenicu da realne zarade u SAD i mnogim drugima ekonomski
razvijenim zemljama već decenijama stagniraju, on konstatuje samo u
prolazu, a o sve nesigurnijem zaposlenju milona radnika nema praktično
ništa da kaže.
Pinker koristi IQ testove – čija je neobjektivnost dobro poznata,
naročito kada su u pitanju podaci s početka 20. veka – kako bi na njima
zasnovao sledeću neverovatnu tvrdnju: „Kada bi prosečna osoba iz 1910.
vremeplovom dospela u naše vreme, ona bi po našim standardima bila na
granici retardiranosti“. On puno prostora posvećuje razmatranjima o
aktuelnom stanju demokratije i liberalizma, tvrdeći da dve trećine
svetske populacije danas živi u „slobodnim ili relativno slobodnim
društvima“, ali podatke za ovu tvrdnju crpe iz izvora koji Poljskoj i
Mađarskoj daje najviše ocene, a Rusiju računa kao natprosečno
demokratsku. Većina eksperata koji se bave Rusijom rekli bi da je ova
zemlja u poslednje dve decenije postala represivnija. Isto važi za Kinu.
Ali čak i ako bismo dopustili tvrdnju da su se mnogi domeni ljudskog
života u velikoj meri popravili tokom poslednja dva veka, ostaje
jednostavno pitanje: možemo li računati da će se napredak nastaviti? Šta
ćemo, na primer, sa klimatskim promenama? Pinker naravno ne poriče
stvarnost klimatskih promena i priznaje da one predstavljaju
„obeshrabrujući izazov“. Ali onda nakratko skreće sa svoje pozicije da
stvari postaju sve bolje kako bi rekao da je moguće izbeći preteću
katastrofu porezima na karbonske emisije, povećanjem upotrebe nuklearne
energije i klimatskim inženjeringom koji će spustiti globalnu
temperaturu.
On uglavnom ignoriše činjenicu da nema apolutno nikakve političke
volje da se krene u bilo kom od ovih pravaca i da će to tako i ostati
sve dok partija koja trenutno upravlja Belom kućom i kongresom odbija da
prizna da problem uopšte postoji. Kada je reč o njegovom omiljenom
tehnološkom rešenju, nuklearnoj energiji, Pinker uporno ignoriše
činjenicu da ljudi koji upravljaju nuklearnim postrojenjima često ne
slede sopstvene bezbednosne procedure, te da nisu u stanju da predvide
svaku moguću prirodnu katastrofu (Fukušima je dramatičan primer toga).
Nuklearna industrija je, tvrdi on, izvukla pouku iz svojih grešaka. Ali
da li je to zaista tačno?
***
Tu nastaje problem sa Pinkerovom verzijom istorije. Šta je tokom
poslednjih nekoliko vekova dovelo do nespornih promena nabolje? Šta
znači pripisati ove promene „Prosvetiteljstvu“? U Pinkerovoj priči o
napretku posebno važno mesto zauzimaju izumitelji vakcina, ljudi koji su
razvili hemijsko đubrivo (od kojih su dvojica „spasila najveći broj
života u istoriji, oko 2.7 milijardi“), i „nepoznati bataljoni
izumitelja, inženjera, upravljača i statističara“ koji su učinili
sigurnijim naš svakodnevni život. Povremeno, on ukazuje i na značaj
„paternalističkih zakonodavaca“ i „humanističkih moralnih kampanja“, a
pominje i dobitnicu Nobelove nagrade Malalu Jusafzai. Ali kada je reč o
temama kao što su „demokratija“ i „jednaka prava“ Pinkeru kao da se čini
da je napredak nastupio sam od sebe, kao rezultat toga što su čitave
populacije spontano postajale sve prosvetljenije i tolerantnije. „Zaista
postoji misteriozni luk razvoja koji teži pravdi“, piše on. Društveni
pokreti koji su se vekovima borili za jednaka prava, ukidanje ropstva,
bolje uslove rada, minimalnu nadnicu, pravo na radničko i građansko
organizovanje, osnovnu socijalnu zaštitu, čistiju životnu sredinu i
mnoštvo drugih progresivnih ciljeva skoro su odsutni sa 567 strana Prosvetiteljstva sada. Luk razvoja koji teži pravdi nije nimalo misteriozan: on se savija zato što ga ljudi savijaju sopstvenim naporima.
Pinkerova istorija je jednako problematična i kada se radi o samom
Prosvetiteljstvu. Budući da se ne upušta u ozbiljnu analizu
prosvetiteljskih autora, on uspeva da izbegne suočavanje sa neprijatnom
činjenicom da je najpopularniji od njih, Žan-Žak Ruso, bio vatreni
kritičar skoro svakog napretka, a da je Deni Didro, urednik
najznačajnije prosvetiteljske publikacije, čuvene Encyclopédie, takođe imao ozbiljnih sumnji u vezi sa tom temom (pročitajte njegov „Dodatak putovanju Bugenvilovom“).
Pinker bi takođe morao da prizna da većina prosvetiteljskih filozofa,
naročito onih izvan Francuske, razum nije suprotstavljala veri, što bi
se iz njegove knjige moglo zaključiti. Oni svakako pobožnost nisu
smatrali „generatorom zabluda“, niti su veru u postojanje duše smatrali
opasnom. Morao bi da prizna i da nisu samo hrabri ateisti, već i pobožni
hrišćani na čelu sa kvekerima, među prvima organizovali otpor
najvarvarskijoj evropskoj praksi svih vremena – robovlasništvu.
Istoričari znaju da zapravo nije postojao jedinstven i monolitan
„projekat Prosvetiteljstva“ i da se o Prosvetiteljstvu mogu iznositi
samo oprezne generalizacije. Odbacujući ovaj oprez, Pinker vrednosti iz
21. veka projektuje unazad na intelektualnu scenu 18. Svoje delo je
opisao kao „na dokazima zasnovan pogled na istoriju“, ali pod „dokazima“
on očigledno misli na podatke izražene brojkama. Zar nisu i knjige
dokazi?
Istovremeno, on ne uspeva da uoči sličnosti sopstvenog radikalnog
optimizma sa nekim razuzdanijim – i zabludnijim – proklamacijama o
ljudskoj budućnosti iz perioda Prosvetiteljstva. „Ljudska vrsta… je
sposobna za… neograničen napredak… ljudi iz kasnijih razdoblja su
beskonačno superiorni u odnosu na ljude iz onih ranijih“. Ovo ne piše
Pinker, već Džozef Prisli 1771. „Nema granica unapređivanju ljudskih
sposobnosti… ljudska usavršivost je apsolutno neograničena“. Ove reči
potiču od Markiza de Kondorsea iz 1793-94. Iako je Ruso pisao protiv
ideje napretka, dok su Didro i Volter na nju gledali sa skepticizmom,
mnogi drugi philosophes, samouvereno su predviđali prestanak
ratova, iskorenjivanje bolesti i širenje slobode na ceo svet. Činjenica
da je i nakon više od dva veka malo koja od ovih stvari u potpunosti
ostvarena trebalo je da navede Pinkera na razmišljanje, kao što je na to
trebalo da ga navede i enormno širenje imperijalizma, eksploatacija
domorodačkih naroda širom sveta, pokolji svetskih ratova, Holokaust,
atomsko naoružanje i antropogene klimatske promene – sve što je usledilo
posle Prosvetiteljstva. Nekoliko meseci nakon svog hvalospeva ljudskoj
usavršivosti Kondorse je se ubio u zatvoru, za vreme Jakobinskog terora.
***
Pinkerovi problemi sa istorijom dodatno se uvećavaju kada pokušava da
odbrani Prosvetiteljstvo od mnoštva akademskih kritičara koji su tokom
vekova ukazivali na neke od njegovih mogućih štetnih posledica. Da li su
prosvetiteljski oblici razmišljanja i naučnog istraživanja bili u
osnovi modernog biologističkog rasizma i eugenike? Ni najmanje, uverava
nas Pinker. To je prosto bila loša nauka.
Nema sumnje da je bila loša. Ali Pinker izbegava da se suoči sa
činjenicom da tada to uopšte nije bilo tako očigledno. Zastupnici ovih
odvratnih teorija, koje su se koristile kao opravdanje za različite
oblike tlačenja, objavljivali su svoje radove u naučnim časopisima i
pozivali se na iste standarde razuma i korisnosti na koje se poziva i
Pinker. „Nauka“ nije sama od sebe proizvela ove teorije, ali jeste
obezbedila novi jezik i nove argumente za opravdavanje nejednakosti i
tlačenja, kao i nove načine kategorizovanja prirodnih pojava, koje su
mnogi shvatili kao dokaz postojanja nepromenljive hijerarhije ljudskih
rasa, polova i sposobnosti. Kasnije opovrgavanje ovih teorija nije se
odigralo samo usled prevage bolje nad gorom naukom. Do njega je došlo i
zahvaljujući moralnom i političkom aktivizmu koji je naterao naučnike da
preispitaju podatke i zaključke koje su do tada uzimali zdravo za
gotovo. Opet, do napretka nije došlo zato što su se prosvetiteljski
ideali misteriozno proširili društvom, već zato što su se muškarci i
žene borili, i neretko umirali, za progresivne moralne vrednosti.
Pinkera najviše iritiraju kritičari nauke, zbog kojih dobija napade
populističkog antiintelektualizma svojstvenijeg Foks njuzu nego
univerzitetu Harvard. „Intelektualci mrze napredak“, izjavljuje on,
očigledno zanemarujući brojne generacije socijalističkih i liberalnih
intelektualaca koji su fetišizovali napredak. „Prezir prema industriji
je svetinja među… intelektualcima literarnog tipa“, nastavlja on,
zanemarujući mnoštvo pisaca i umetnika koji su zapadali u ushićenje pred
prizorom sovjetskih fabričkih dimnjaka. On uporno optužuje
„intelektualce“ da se prema prosvetiteljskim idealima odnose „sa
nezainteresovanošću, skepticizmom, pa čak i prezirom“, kao da dugi niz
intelektualaca, od 18. veka pa sve do jednog Jirgena Habermasa, nije
posvetio svoje karijere upravo odbrani ovih ideala.
Ali Pinker nije pouzdan kada su u pitanju intelektualci i njihove
ideje. Za svoj vodič kroz intelektualni pesimizam, on uzima knjigu pod
nazivom Ideja propasti u istoriji Zapada, Artura Hermana,
ekstremno desničarskog autora čija je najpoznatija knjiga pohvalna
biografija senatora Džozefa Mekartija. Pinker Ničeu pripisuje stavove da
je „svaka tvrdnja paradoksalna“ i da „su umetnička dela sredstva
tlačenja“, što nas navodi da se zapitamo da li je on uopšte čitao Ničea,
ili se oslanjao na sažetke koje pronašao kod Hermana i njemu sličnih
autora. (Pinker otpisuje Ničea kao „odbojnog i nekoherentnog“.) On s
pravom kritikuje one koji olako iznose osude na račun savremene nauke
prethodno se ne potrudivši da je razumeju. Ali on sâm očigledno nije ni
pokušao da razume ozbiljne i teške autore poput Mišela Fukoa i Žaka
Deride, pošto ih trpa u kategoriju „postmodernističke katastrofe“ i
pošto izgleda misli da se njihovo delo može svesti na „relativističko“
odbacivanje istine.
Istina je da intelektualci, baš kao i novinari, ukazuju više pažnje
lošim nego dobrim vestima. Pinker tvrdi da oni to čine dobrim delom zbog
kognitivne disfunkcije. Ovde se on oslanja na psihološke koncepte
„predrasude dostupnosti“ i „predrasude negativnosti“: ljudi neke
događaje smatraju verovatnijima ako im primeri takvih događaja padaju na
pamet, dok negativni događaji i ideje ostavljaju dublji psihološki
utisak nego pozitivni. Ali sama Pinkerova strategija pokazuje da je on
pogrešno razumeo ono što novinari i intelektualci zapravo rade. Jedna od
njihovih osnovnih dužnosti je upravo identifikovanje problema,
zloupotreba i pretnji, kao i rad na tome da javnost i donosioci odluka
postanu svesni ovih problema i potraže rešenja za njih. Ako jedno
hemijsko postrojenje ispusti opasne otpadne tvari u zalihe vode, dok
stotine drugih poštuju ekološke zakone, nije „predrasuda negativnosti“
posvetiti ovom jednom prekršiocu najveći deo izveštaja. Čak iako ovaj
izveštaj ostavi utisak kod čitalaca da je problem rašireniji nego što
uistinu jeste, ova „predrasuda“ ipak može imati korisne posledice. Ona
bi, na primer, mogla da ohrabri formiranje građanskih grupa koje bi
nadgledale hemijsku industriju i sprečavale dalje prekršaje. S druge
strane, objaviti priču u kojoj bi pisalo da 99 posto hemijskih
postrojenja radi sasvim dobro moglo bi ohrabriti neke fabrike da počnu
da izvrdavaju pravila.
***
Uz Pinkerov prezir prema intelektualcima i njegovo zanemarivanje
društvenih pokreta – nije iznenađujuće što su njegovi politički stavovi
svodivi na tehnokratski neoliberalizam. On se uzda u slobodna tržišta i
vođstvo prosvećenih naučnika i industrijskih mogula (treba li da nas
iznenadi što je Bil Gejts nazvao Prosvetiteljstvo sada „svojom
novom omiljenom knjigom“?). Neka bogati gomilaju novca koliko god hoće,
sve dok se povećava prihod svih ostalih, a za moć koja se akumulira
tokom ovog procesa nemojte da brinete. Kada se radi o javnim politikama
uzdajte se u ekspertsku klasu koja veruje jedino u nauku i napredak, a
sebe stavlja iznad politike. „Kako bi se javni diskurs učinio
racionalnijim“, tvrdi Pinker, „teme treba da budu depolitizovane koliko
god je to moguće“.
Ako demonstranti krenu da marširaju ulicama i izvikuju parole tražeći
od političara da poštuju volju naroda, onda je potrebna „delotvorna
obuka iz kritičkog mišljenja i uklanjanja kognitivnih predrasuda“ koja
će omogućiti narodu da prihvati volju eksperata. Pinker nastavlja; „Kada
ljudi sa jakim stavovima po pitanju Obamakera ili NAFTA sporazuma treba
da objasne u čemu se tačno sastoje ove mere, oni ubrzo shvataju da ne
znaju o čemu pričaju i postaju otvoreniji za kontraargumente“. Ovo je
razotkrivajuća rečenica. Zašto ljudi sa „jakim stavovima“ ne znaju o
čemu pričaju? Da li su „eksperti“ uvek u pravu?
Prosvetiteljstvo sada nije knjiga koja zaslužuje da bude široko čitana, ali baš kao i novi roman Dena Brauna, Poreklo, ona preplavljuje izloge svih knjižara. Začudo, Prosvetiteljstvo sada ima neke sličnosti sa Poreklom. Na
primer, obe knjige sadrže duge, bombastične pasaže sa razmišljanjima o
odnosu između drugog zakona termodinamike i smisla života. Braun,
slobodno interpretirajući delo fizičara Džeremija Inglanda, sugeriše da
je život „neizbežan rezultat entropije“: „Život nije smisao univerzuma.
Život je prosto nešto što univerzum stvara i reprodukuje kako bi rasuo
energiju“. Pinker, s druge strane, veruje da je „najviša svrha života…
upotreba energije i znanja za zaustavljanje plime entropije“. Glavni
muški junaci u Poreklu su mudri profesor sa Harvarda i
dalekovidi tehnološki mogul, a klimaks romana je predavanje nalik TED
Talku, u kojem mogul otkriva sudbinu ljudske vrste. Ali dok Poreklo nudi samo prolaznu zabavu, Prosvetiteljstvo sada može imati sasvim stvaran uticaj.
Magazin Tajm je 2004. pisao da Stiven Pinker „kristalizuje
jedno intelektualno doba“. Četrnaest godina kasnije, možemo reći da je
Pinker u knjigama poput Prosvetiteljstva sada, kristalizovao naše anti-intelektualno
doba. Doba u kojem se prečesto smatra da podaci i kodovi imaju prednost
nad ozbiljnim kritičkim razmatranjem, i u kojem se bogatstvo
humanističke tradicije i moralno motivisanog aktivizma odbacuju u korist
navodno nepristrasne naučne i tehnološke stručnosti. Ovakvi stavovi ni
na koji način ne potiču iz onog velikog pokreta nastalog u Evropi u 18.
veku. Oni nisu „napredak“, bar ne u smislu u kojem su philosophes razumevali ovaj pojam. Philosophes bi zapravo osudili ovakve stavove kao – neprosvećene.
Autor predaje istoriju na Prinstonu. Nedavno je sa
Anthony Graftonom objavio knjigu „The West: A New History / Zapad: Nova
istorija“.
David A. Bell, The Nation, 07.03.2018.
Preveo Rastislav Dinić