Neizbežna na sahranama, koje se nisu mogle cenzurisati, i tolerisana
na kulturnim manifestacijama koje je trebalo „pratiti“ (da bi se
cenzurisale), mala crna haljina se provukla: naknadno obojena,
„prevrnuta“ od drugih, iznošenih stvari, iz paketa, pošto su prethodno
odstranjene (ali sačuvane) ruže od satena, nasleđena. Tako se u prostoru
minimalne tolerancije održala najsimboličnija, najizazovnija, društveno
najsubverzivnija ženska odeća. Njen izumitelj bio je Živanši
(Givenchy), koji je upravo umro. Paradoks je da za to nije odgovorna
Koko Šanel, i da je najdemokratskiju varijantu svečanog napravio kreator
koji je služio pre svega krunisanim glavama i bogatašima. Pored toga
što je njegove haljine nosila najljupkija manekenka Odri Hepbern,
Živanši mi ostaje u lepom sećanju zbog izvrsnih parfema – premda danas
celu seriju varijanata parfema pod imenom Mala crna haljina prodaje
Gerlen, što je dokaz da je mala crna haljina pojam, a ne brend. Pre više
od dvadeset godina, Živanši se povukao u svoj zamak, koji je strpljivo
rekonstruisao, i u društvo svojih pedeset lipicanera. Ime je prodao
novom monstrumu tržišta, čiji brendovi počinju sa tašnama i koferima a
završavaju sa šampanjcem… no samo je mala crna haljina dovoljna da mu se
oprosti – možda ih je nekoliko poneo kao poklone anđelima?
Dugovečnija od listerskih odela i najlon-košulja sa obavezno
raskopčanim gornjim dugmetom, majica sa likom Če Gevare i maskirnih
uniformi, mala crna haljina čuva svoju dvosmislenu ulogu – između kulta
smrti i zavođenja. Ona izaziva strah, poštovanje i pohotu, na muškoj
strani, i jasnu društvenu distinkciju, na ženskoj strani: pristalica
male crne haljine ne može ili neće da uloži u sebe više, ali se ne
odriče izazovnosti, već je naglašava. Među skupim i lepim haljinama svih
boja, gde je ženstvenost u vezi sa novcem, ona je bila izazov slobode i
improvizacije; među teget i sivim „ideologizovanim“ kostimima oličavala
je skandal neskrivene seksualnosti. Danas je mala crna haljina
provokativna, jer u opštoj slobodi oblačenja podseća na smrt… i mir.
„Ženama u crnom“, koje su se u vreme rata pojavile u Beogradu, Pančevu,
Ljubljani, Kopru i nekim italijanskim gradovima, nisu bile potrebne reči
– samom svojom pojavom dovoljno su govorile o ratnom besmislu.
Mala crna haljina je, nesumnjivo, mediteranska intervencija u
evropskoj modi: na najvišem nivou, crnina udovice došla je sa španskog
dvora (onoga na kojem kraljica „nije imala noge“ kada je stigao
nepristojni poklon u obliku čarapa). Sveopšta uniforma mediteranske
ženske sirotinje jeste represivna i depresivna, no, dovoljno je setiti
se Irine Papas ili Ane Manjani u bednom crnom cicu…
Upravo na primeru ženske odeće pravi se jedna od najuočljivijih
razlika između mediteranskih i severozapadnoevropskih religija
(računajući i Severnu Ameriku). Pre nekoliko godina videla sam dve grupe
starijih žena na agori antičkog Korinta, gde je apostol Pavle izgovorio
možda najlepše reči o ljubavi. U jednoj niši Grkinje, sve u crnom, kako
slušaju svog vodiča – popa, a u drugoj, susednoj niši na ruševinama,
Engleskinje, sve u pastelnim bojama, kako pevuše neku crkvenu himnu.
Himna je prestala, a pop je napravio pauzu kada je preko agore prešla
mlada turistkinja u tesno pripijenoj kratkoj crnoj haljini. Nije li u
znamenitom Kazancakisovom romanu, od kojeg je napravljen falš film „Grk
Zorba“, zanosna udovica u crnom morala izgubiti glavu jer je izigrala
patrijarhalna pravila?
Nepodnošljivu izazovnost male crne haljine mudri kreatori su
pokušavali da izbegnu „ukrštajući“ je s „belim detaljima“, odnosno sa
uniformom časnih sestara ili učenica. Nositi „beli detalj“ (kragnicu, na
primer), bez drugih detalja koji bi doveli u sumnju celinu (dužina,
odnosno kratkoća suknje, dekolte spreda ili pozadi, šlicevi i prorezi,
nakit, temeljna šminka, izazovna kosa i slično), znači javno se
podrediti vladajućem sistemu znakova. Neki od najmizernijih i
najmrskijih ženskih primeraka koje znam nosili su u javnim prilikama
ovaj kostim infantilnosti i negacije ženskosti. Nije nimalo slučajno što
su egzistencijalističke muze svojim potpuno crnim kostimima dodavale
„bezobrazne“ bele sokne, umesto oko vrata, čednost oko nožnih članaka.
Kada hoćete da se podredite, gospođe, ostanite pri teget i sivim
kostimčićima, eventualno haljinama „na bobice“. Ne rizikujte sa crnim,
može vas razgolititi!
No, izvan velikih sistema znakova i ključnih opredeljenja, ono što je
za malu crnu haljinu važno jeste materijal: kako je mala crna haljina
vezana uz telo više nego bilo koja druga, pravi materijal za nju su
žersej (vuneni ili pamučni), pletena tkanina ili svila. Za preterivanje
može poslužiti pan somot, streč, koža ili čipka. Štofovi su zaboravljeni
sa geometrijskom modom šezdesetih. Pamučne tkanine su prihvatljive ako
ih je telo znalački izgužvalo i ostavilo svoj trag.
Mala crna haljina ima bogatu literaturnu i umetničku tradiciju.
Uspešno je držala protivtežu „beloj plohi” nevine, mučene, lude ili,
naprosto, glavne junakinje. Umetnost koja je potpuno iskoristila
semiotiku male crne haljine, a dobrim delom je i stvorila, sigurno je
film. U domaćoj književnosti, u kojoj je Oskar Davičo smatrao da sivi
kostim može biti izazovan („Pesma“), a Dobrica Ćosić da crvena haljina
može biti elegantna („Vernik“), nije bilo mnogo mesta za malu crnu
haljinu, simbol urbanosti. Ni sirotinjska mediteranska varijanta nije
mnogo zastupljena. Crnina, sa obaveznom maramom, naravno, jeste.
Oktobra 1990. kupila sam u Beogradu svoju poslednju malu crnu
haljinu. Dubravka Ugrešić me je povela u finu radnju u Čika Ljubinoj
ulici, u kojoj su imali jednostavne pletene haljine u odgovarajućim
veličinama. Na putu smo se zaustavile pred pozorištem „Boško Buha“, gde
su na ulici prodavali crvene kecelje sa zlatnim srpom i čekićem i
natpisom „Heroj socijalističke kuhinje“. Kupile smo ih, jer smo mislile
da titulu zaslužujemo. Zatim smo kupile po jednu haljinu u boji (za
svaki dan) i po jednu crnu (za svaki dan i uveče), plaćajući čekovima
različitih banaka. Diskusiju o dijetama, koja je sledila, krunisale smo
kolačima iz Zmaj Jovine ulice. Za razliku od one u boji, koja je kao
nova, moja mala crna haljina je prilično ofucana: izdržala je
predavanja, javne prilike, putovanja vozom (dok je još postojao), pogreb
drage osobe, demonstracije i noćne ratne razgovore. Rado bih je bacila,
ali ću, ipak, sačekati da sa Dubravkom potražim novu. Bilo gde.
Dopunjena verzija eseja iz istoimene knjige, Centar za ženske studije i istraživanja roda Beograd, 2006.