U udžbeniku „Društvo“ za 5. razred
osnovne škole na strani 96. postoji lekcija pod nazivom „Kraljevina
Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu“ i u poglavlju „Pokreti otpora nakon
okupacije“ piše „ Radi odbrane svojih porodičnih ognjišta i sopstvenih
života, s vremenom je narod formirao pokrete otpora. Četnički pokret, na
čijem je čelu bio Dragoljub- Draža Mihailović, zalagao se za borbu
protiv okupatora i opstanak kraljevine sa dinastijom Karađorđevića na
čelu. Pored toga, smatrali su da treba sačekati povoljniji momenat za
ustanak, jer su okupatori bili suviše jaki“.
I ne samo da piše, nego su četnici
stavljeni ispred partizana. U Planu i programu za „Društvo“ 5. Razred
piše da poslije ove lekcije treba da bude da učenik može da objasni
„sličnosti i razlike u djelovanju partizanskog i četničkog pokreta u
Drugom svjetskom ratu“.
I dok moj mozak deformisan
socijalističkom istorijom, Titovim stazama revolucije i partizanskim
filmovima, pokušava da vidi sličnosti i razlike u djelovanju partizana i
četnika, tj. da se sjetim tog otpora koji su četnici pružili Nijemcima i
Talijanima, odlazim na Plan i program „Istorije“ za 9. kazred osnovne
škole gdje se uči 20. vijek, ne bi li naučio sve o tom četničkom otporu.
U Planu i programu za „Istoriju“ 9.
razreda nalazim temu 8. pod naslovom naslov „Jugoslavija u Drugom
svjetskom ratu“, a unutar teme imamo kolonu u kojoj piše „Sadržaji
programa/ Pojmovi“. U toj koloni pobrojene teme i pojmovi koje djete
treba naučiti između ostalog i ovo „martovski događaji; generali B.
Mirković i D. Simović; aprilski rat; kralj Petar II Karađorđević,
podjela Kraljevine Jugoslavije; proglašenje NDH; Ante Pavelić;
koncentracioni logori (Stara Gradiška, Jasenovac); Partizanski pokret
otpora; Josip Broz Tito; Ravnogorski pokret; Jugoslovenska vojska u
otadžbini; Dragoljub Draža Mihailović; ustanci u Jugoslaviji; Užička
republika; bitka na Kozari; Igmanski marš; Prvo zasjedanje AVNOJ-a;
bitka na Neretvi; bitka na Sutjesci; ZAVNOBiH; Drugo zasjedanje AVNOJ-a;
desant na Drvar; oslobođenje Beograda; Sremski front; pobjeda nad
fašizmom; posljedice Drugog svjetskog rata.“
Gledam ja ove bitke, AVNOJ-e, ZAVNOBIH-e i pitam se:
• Gdje je taj otpor četnika prema Nijemcima, Italijanima i Ustašama?
• Gdje su te velike četničke bitke protiv Nijemaca, Italijana i Ustaša, kada se spominju samo partizanske ofanzive?
• Hoće li nastavnica istorije imati
vremana da djeci ispriča gdje su četnici bili u vrijeme Užičke
republike, bitke na Kozari ili Neretvi?
• Hoće li im pokazati zajedničke fotografije četnika, ustaša, Talijana i Nijemaca?
• Hoće li im govoriti o razlozima zašto su Englezi i Amerikanci podržali partizane, a ne četnike?
• Hoće li im pored stradanja Srba u NDH
spomenuti i stradanja Muslimana u istočnoj Bosni 1943. godine ili Hrvata
u Rami 1942. godine?
Vjerovatno neće, jer nema toga u planu i
programu, a nekako nije ni pametno danas pričati o tome, ali zato
valjda služe roditelji da dopune njihovo znanje.
Moje dijete ovu lekciju neće učiti jer
ne želim ni na koji način da u svojoj glavi izjednačava četnike i
partizane. Jer ne želim da saradnici fašista, nacista i ustaša, ubice i
koljači dobiju alibi za ono što su radili Srbima, Muslimanima i
Hrvatima.
Ovo je lekcija koju će učiti od svog
oca, čiji djed se borio protiv Nijemaca, Talijana, četnika i ustaša. Ovo
su lekcije koje se ne uče radi ocjene, već da bi se razlučilo dobro od
zla, hrabrost od kukavičluka, istina od laži. Dok je u mojoj kući nema
revizije prošlosti i relativizacije zločina.
A kad dođe lekcija iz 1945. pričaćemo i o partizanskoj posljeratnoj „pravdi“, zašto ne?