Posve je neobična ta stvar sa koledarima i
pokladama. U februaru mjesecu, kad se paganski bogovi urote u dobroti protiv
zime i ljudska srca se otkrave. Ono nešto preostalih zaliha vina, suhog mesa i
masti, troši se u procesiji slavljenja Sunca.
Tako je bilo i ove sedmice u zapadnoj
Hercegovini. Odlučili su koledari, a ko smo mi protolaici da im zabranimo, elem
odlučili su da zapale presvetog i u redu čekanja papinskog u Futuru Trećem Blaženog
Alojzija Stepinca.
Ivo
Lola, palit’ mora!
A, baš se lijepo natrefilo pa je datum,
godišnjica svjetovne smrti ovog sveca na čekanju i za buktinje spremne lutke.
Ni časa, časili nisu veseli građani Čapljine,
nego su uz ciku i vrisku pristavili lutku Alojzija Na Čekanju Presvijetlog, dok
mu je pošteni sudija u kostimu Ive Loe Ribara i oca mu Ivana, odbornika AVNOJ-a
izricao purifikatorsku presudu.
-Gori, gori, visoko gori, nek’ izgori
Stepinac, urlala je svjetina sve sa djecom im i kroz adrenalinske suze
piromanisala nad velečasnim. Ivo Lola Ribar, življi od ostalih šest sekretara
SKOJ-a,
prišao je lagano sa bakljom i u ritmu povika svjetine, potpalio je lutku
Alojzija.
Kakav grijeg! Kakav božanski grijeh! Rekli bi
istočni, al’ je posve zapadni. I osuda je krenula sa svih strana što se veseli
stanovnici sunčane Čapljine sprdaju sa biskupom i drugi puta ga, nakon 1960. u
pakleni oganj tjeraju. Ali ko smo mi da osuđujemo domaće sa svojim bremenitim
mukama i otpustom grijeha poluzapadnog što poklade sa sobom nose?
Trebižat
mora pasti!
Sve je tako, samo ništa tako nije. E, da su se
veseli koledari poigrali sa 58 obljetnicom smrti Alonzija Stepinca i da su
odglumili ritualno spaljivanje lutke kardinalove, ne bi od bine kamen na kamenu
ostao, a resto kamenja bi na onaj svijet poslalo vesele koledare.
Nego je organizator Pokladnih dana, HKUD ”Seljačka sloga” iz Trebižata odlučio
napraviti jednu poluintimnu fašističku zabavicu na otovrenome za široke i manje
široke narodne mase. Takoreći branč piromasnko-fašistički.
Vidite, čudna je ta stvar sa poštivanjem
lokalne zajednice i fašizma im nasušnog. Javile su se vremenom po tom pitanju
dvije oprortune diletantske i jednako debilne škole. Jedna kaže, hajde da ne
pridajemo značaj budalama, a druga veli, neka se ljudi malo vesele, karneval
je. Šta ima veze…Šega, šala, pošalica.
Pa dobro!
Kad
mandarine utihnu
Karneval je u Čapljini. Sunčan, malo prohladan
dan. Namjesto Stepinca, pali se tabut sa Željkom Komšićem. Dobro, nije Željko u
njemu, ali kao i da jeste. Da ne bi ko posumnjao tu je i karikatura istog
«komunističkog izdajnika i kukavičijeg jajeta u hrvatskom tisućljetnom krilu».
Namjesto Partizana, organ reda je mlad-ustaša. Kako i dolikuje fašističkom
karnevalu. Namjesto nekakve volje za dobrim karnevalskim duhom u toku je
kletofašistička procesija u kojoj purifikacijska vatra treba da proguta
Komšićev tabut sve sa državnim zastavom BIH, sve sa sudijom lutkom koji je
osudio u Haagu Praljka i kompaniju, sve sa zlim komunistima i njihovim
petokrakama…
Jer narod ište, želi, hoće. Jer je to
ovaploćenje svenarodne volje od koje i zelene mandarine trule.
Eto, takav je bio nedjeljini skup u Čapljini
koledarskoj. Drugačiji nije mogao biti. Da je malo drugačiji, kamenovali bi
učesnike.
Pa je opet čudno zašto se se ljudi ovako
provode i vesele nakon zimskog solsticija. Nekako im je veće veselje maškare
ustaške praviti, žive ljude “ukopavati i spaljivati”, nego na priliku aveti
prošlost sablažnjive, na put vatri paklenoj navraćati.
Dječiji
fašistički piromanski matine
I onda uz miris mandarina tek dozrelih mlad-ustaša
komanduje ukopom Komšić Željka, spaljivanjem sudija i veličanjem ratnih
zločinaca. Ali nije to sve , reklo bi dijete!
Još po vatri i spaljenom drvetu tabuta miriše
Čapljina, a već se iz Livna osjeti miomiris slame, koja prlji lutku haškog
sudije Carmela Aigusa.
A, svjetina kliče, cijuče i raduje se. Ne bi
valjalo drugačije. Opasno bi bilo, velim. Po koledare i nejač na bini.
Pa onda neko kaže, šta će narod, narod ne zna,
nije narod kriv. A, to je onaj isti balkanski narod koji je 1942. godine toliko
prijavljivao njemačkom Vermahtu svoje komšije, e da su se birokrate dojčlandske
čudom čudile i narod molile da ne potkazuju svojtu baš toliko. To je isti onaj
narod čiji su predstavnici ustaše i četnici toliko krvavo ništili one druge da
su Italijani i Nijemci, dakle arhetipski fašisti i nacisti u izvještajima
pisali za isti da su zvijeri.
Pa je spaljivanje Komšić Željka pod
polumjesecom i zvijezdom jedina logična parada koja pozdravlja dolazak još
jednog fašističkog proljeća. Malo predizbornog, al’ poenta je ista.
A, u ovoj štoriji, izvijesnost klerofašističke
dominacije je tolika da ni antireklama kao najbolja reklama Komšiću pomiću ne
može.
Nego, hoće li Ivo Lola spaljivati Stepinca? U
maškarama? Od šale, šege i pošalice?
Jeste li vi normalni?! Sa tim stvarima se ne
zajebava južno od Mostara. Ni u ludilu, ni u maškarama, ni na karnevalu. Da vas
crna noć pojela ne bi i ispljunula kao košpicu iz mlade mandarine na onoj okuci
gdje Radobolja mota oko Čovićeve hacijende..