Vjerujete li u promjene?
Vjerujete li da se čovjek može promijeniti ili zaista važi ona da rat iz čovjeka izvlači ono najgore?
I nekako dok gledam LIVE posjetu Aleksandra Vučića, Zagrebu i njegov sastanak sa predsjednicom Republike Hrvatske, Kolindom Grabar Kitarović i dok grickam ostatke dječijeg čipsa, posmatram tog mršavog i visokog tipa.
Lijepo zbori, lijepo priča. Fine poruke za narod, i srpski i hrvatski i tako…
Ali, život na Balkanu nas je gotovo sve naučio da se političarima baš i ne vjeruje puno.
Stoji činjenica da je Aleksandar Vučić u prošlosti pričao svakojake pizdarije, ali kao što napisah gore, rat iz čovjeka izvlači ono najgore i treba shvatiti čije je stranke Aleksandar Vučić tada bio član.
Naprotiv, gledao sam ga tada često preko TV-a i onakav mršav, simpatičnog lica, kao da se radi o nekom klincu kojega su pokupili sa parkinga i doveli u skupštinu, sabor ili parlament (kako se to već u Srbiji zove) da uzvikuje otrcane parole koje krupnije face nisu imale više volje da ih izgovaraju.
I da, u to ratno doba, Aleksandar Vučić je meni, klincu u krvlju natopljenoj Bosni, izgledao kao najbolji izbor.
A kako i ne bi, pored njega Milošević, Šešelj, Nikolić…
Danas, nešto više od 20 godina poslije toga, Aleksandar Vučić izgleda isti onaj momčić koji je nosio gajbe piva za njegove učitelje, Tomu i Šekija, ali ostaje pitanje je li se njegova politika ikako promijenila od devedesetih na ovamo?
Budimo realni, gdje se to na Balkanu politika od devedesetih na ovamo, uopće promijenila?
Ali dok posmatrate Aleksandra Vučića stiče se dojam da se on, kao i njegova politika, nekako trude da promijene. Njegov dolazak u Potočare je hrabar potez, ne znam kako bi ga drugačije objasnio. Mislim, dolazio je i Tadić prije njega i popio par zvižduka i to je sve, ali Vučić….??
Ili nije znao šta se u Potočarima zaista dogodilo ili je imao stvarno dobre namjere.
Na kraju krajeva, majke Srebrenice su ga dočekale zagrljajem i ništa više nije važno.
To što je nekada pričao ne mora značiti da danas isto misli. Ili mora. Šta znam.
Danas je u Hrvatskoj, a nekada je kažu po Glini pričao sasvim drugu priču. Pa šta? Vjerujete li vi da se čovjek može promijeniti ili nas i dalje sastanak vrha susjednih zemalja podsjeća na Karađorđevo devedesetih?
Ipak, njegovu posjetu Hrvatskoj treba gledati kroz prizmu pomirenja i stvaranja dobrosusjedskih odnosa. Sve je bolje od bacanja ruža pod tenkove. Jedan od političara kojeg poštujem je i Stipe Mesić, a svi znamo kakve je pizdarije Mesić pričao o Jasenovcu i NDH, ali i to je bilo drugo vrijeme??
Pa po čemu je Aleksandar Vučić nije u drugom vremenu?
Od klinca sa parkinga, preko radikala do vrha države, daleko je dogurao. Reklo bi se, Pepeljuga je napokon pronašla cipelicu, ali koliko god da su prošla vremena bila teška, ovu Pepeljugu upravo očekuje najteži posao.
Ostati na Evropskom putu, održati dobre odnose sa Rusijom, dići posrnulu Srbiju iz ralja ekonomije, održati dobrosusjedske odnose sa državama u regionu i ono najvažnije, Kosovo.
Vi bi se uhvatili u koštac sa time?
Autor je Nedžis Halilović iz Tuzle, jedan od najpopularnijh BiH tviteraša, možete ga pronaći ovdje