Pomislite na svakodnevne događaje i aktivnosti. Prebrojte držanje za
ruke na javnim mestima, poljupce, šetnje, grljenje… Možete li sada da
zamislite na šta bi ličili svi ti lepi trenuci, koji su se odigrali van
vaša četiri zida, kada biste ostali bez njih. Kada bi ono što vas čini
srećnim i zaljubljenim bilo ograničeno isključivo na kućnu atmosferu,
pretnje, nerazumevanje i prozivke.
Da li ste nekada morali da živite na takav način?
Bez ležernih odlazaka u grad, kod poznanika i na proslave. Koliko ste
puta predstavili bračnog saputnika kao prijatelja ili cimerku? Da li
biste mogli da održite vezu ako čak ni roditelji ne smeju da znaju s kim
živite? Kako biste reagovali kada bi vam u državi bilo onemogućeno da
imate decu ukoliko niste prisiljeni da spavate sa osobom koja vas ne
privlači? Da li biste smatrali da je protest (parada) neophodan pod
takvim okolnostima?
Takav je život LGBT osoba u Srbiji. Odvija se pod strepnjom da
partner neće moći da se poseti u bolnici ako mu se nešto dogodi, zato
što zakonski priznata zajednica za ljude drugačije seksualnosti ne
postoji. Advokati se moraju plaćati oko pitanja imovine, iako je za
heteroseksualne ljude u braku to pravo podrazumevajuće i besplatno posle
venčanja. Držanje za ruke odvija se pod strahom da će se dobiti batine
na ulici i otkaz na poslu.
Da li biste, posle svega nabrojanog, bili spremni da prihvatite samo
dve opcije koje se nude: život u laži ili pakao od života. U zemlji u
kojoj je gej populacija jedna od najugroženijih, poznati pevač Aca Lukas
nedavno je javno nazvao gej ljude bolesnim i istakao kako veruje da
imaju sva prava. Po njegovom mišljenju, građani drugačije seksualnosti
razočarani su samo zato što ne mogu da imaju seks na kamionu koji
prolazi ulicom. Problematičan nastup odigrao se u poslednjih dvadesetak
minuta emisije Ćirilica, na nacionalnoj frekvenciji Happy televizije. U
krajnje prizemnim Lukasovim izjavama, uživo se moglo čuti da
homoseksualci nemaju pravo da usvajaju decu – da imaju, Bog bi gejevima
podario matericu, a ne zadnjicu. Posle svega, usledio je i osvrt na
pogibiju Brisa Tatona, koji je toliko užasan da mu ne bi trebalo davati
nikakav publicitet.
Uprkos sopstvenoj pozadini i nedostatku ženskih reproduktivnih
organa, Lukas je uspeo da postane otac i dobije aplauz od publike više
puta. Mnogo snažniji i glasniji od aplauza koji su u emisiji upućeni
Jeleni Karleuši i Mariji Šerifović, pristalicama suprotnog stava. Pevač,
posle toga, nije morao da viče i ustaje iz fotelje. Mogao je samo da
ćuti. Reakcija publike, čak i ako je reč o plaćenim statistima, bolje i
jasnije pokazuje u kakvom je položaju gej populacija u Srbiji od bilo
čega drugog.
Voditelj Milomir Marić, koji sa svojom folk zvezdom već sada može da
se kandiduje na takmičenju za najgoru emisiju godine, veruje da je za
mnogo toga kriva Evropska unija. Istina je, međutim, da su nam porodice
ugrožene prvenstveno iznutra. Pevaču bliski narkotici, nasilje, alkohol i
razvod braka samo su neki od problema. Više od polovine srednjoškolaca u
Srbiji veruje da je homoseksualnost bolest, dok 40% veruje da LGBT
osobe ne bi trebalo da imaju ista prava kao i ostali. Pravni postupci
koji su uspešno sprovedeni i rezultirali kažnjavanjem prijavljenog
nasilja protiv pripadnika LGBT populacije predstavljaju eksces. A otkazi
na poslu dobijaju se u fino zavijenoj formi – ovde, gde se pored gej
prava ne poštuju ni prava radnika, poslodavcu je omogućeno da s lakoćom
otpusti bilo koga, bilo kada. Nema potrebe da se ističe da je otkaz dat
na osnovu seksualnosti, iako je vrlo lako prepoznati, ali na sudu
izuzetno teško dokazati povezanost te dve stvari.
Živimo, dakle, u društvu licemerja. Homoseksualnost je prihvatljiva
samo dok se to javno ne obznani, ali će i najpovršniji poznanici
smatrati da imaju pravo da preispituju vaš ljubavni život. Lično
donošenje odluke o ženidbi i rađanju dece, na primer, slobodno je na
upotrebu komšinici, kolegama, prijateljima i rodbini, tako da smo
pitanjima obasipani u svakoj prilici. Uprkos tome, većina homoseksualne
veze predstavlja kao nešto privatno, dok ni prosečna svadba ne može da
prođe bez veselja u salama toliko punim da se reč privatno pretapa u
komediju. Šta je privatno u tome kad pred državom i gomilom zvanica
stanete pred matičara? Ništa. Heteroseksualna veza je javni događaj i s
punim pravom se postavlja pitanje zašto i homoseksualna ne može biti
takva.
Budimo zato iskreni – mnogi ljudi ne žele da LGBT osobe borave u
četiri zida. Žele da ponište različitost, pobegnu od problema i svedu
manjine na građane drugog reda. LGBT ljudi su rođeni, školovani i
zaposleni u Srbiji (ako uopšte imaju posao). Ko je Lukas, ili bilo ko
drugi, da nekome ograničava slobodu koja se za većinu stanovnika
podrazumeva? Protivljenjem gej populaciji uživo, pevač je jasno stavio
do znanja da je heteroseksualac i uz vikanje je toliko paradirao time da
nema više nikave potrebe da izađe na ulicu i dobije, kako je to
spomenuo, svoju paradu. Razlika je „samo“ u tome što ga niko neće
prebiti zato što „bode oči“ svojom seksualnošću, niti će ga čuvati
kordon policajaca.
Svi koji poput razjarenog estradnog demagoga o sebi deklamuju kao o
normalnim ljudima svesni su te činjenice. Ali, potreban je zaista
ogroman stepen iracionalnosti da bi se dosegao viđeni nivo ostrašćenosti
i samoobmane. Nasilni, netolerantni i neupućeni uvek tvrde da je s
njima sve u redu, iako se govorom mržnje bore protiv nečega što ih ne
ugrožava.
Stvarnost je naš najgori rijaliti program, koji je Happy televizija
uspela u potpunosti da reprodukuje. Prepuna je ljudi koji bi svet da
kroje isključivo po sopstvenim merilima, preko tuđih leđa. A glavna
misao koja cveta na ovim prostorima i sebi daje za pravo da omalovažava,
zavodi diktaturu i tlači druge je: „Meni se to ne sviđa i ne sme se
dozvoliti da postoji samo zato što mi se ne sviđa.“ Lukasov govor
tipičan je predstavnik te čvrsto utemeljene samožive „pameti“. I kao
takav, naravno da nije, niti može biti gej – isključivo je pederski.