Glumac, pisac, pjesnik i profesor Rade Šerbedžija
kaže da su ga agresivnost, pretjerani nacionalizmi svih vrsta,
šovinizmi, i fašizmi na svim prostorima uvijek uznemiravali, i da ga
uznemiruju i danas. Ponovo šta se događa u Hrvatskoj i Srbiji je
zastrašujuće, dodao je. Pomisliš da se stvari mijenjaju, a onda te
mlatne neko, kao maljem iz mraka…
Knjiga “Poslije kiše” Radeta Šerbedžije, nastavak je njegovog
djela “Do posljednjeg daha”, i predstavlja zbirku autobiografskih
zapisa o vezama i saradnjama s filmskim zvijezdama u Hollywoodu, o
prijateljima, povratku i životu u Hrvatskoj i izazovima s kojima se
suočava jedan umjetnik. O detaljima iz knjige, današnjim stavovima prema
politici, glumi i svojoj karijeri, slavni glumac govorio je u
Pressingu.
Šerbedžija kaže da, prema njegovom mišljenju, to nije
toliko knjiga autobiografskih zapisa, jer se ne bavi samo njime, već i
drugim stvarima – onim što vidi. Liči na sve ono što pišu u nas Basara
ili takvi neki ljudi – plejada ijcela u Hrvatskoj, koji na neki način
komentarišu javnost i kritični su prema njoj, i na kraju kompetentniji
za to, kaže Šerbedžija dodajući da on nije takvog literarnog dara.
“Slabo crtam, ali sam uvijek pisao pristojno”, navodi gost Pressinga, dodajući i da je kao mlad glumac pisao.
Govoreći
o svom pedagoškom radu, kaže da sistem obrazovanja budućih glumaca
treba promijeniti, a mladim kolegama poručuje da pokušaju da pobjegnu.
Ja
i danas, s velikim iskustvom čovjeka koji se bavio pedagogijom u
pozorišnom i filmskom životu, mislim da bi se morao mijenjati način na
koji se ljudi spremaju za to, to je zastario sistem, kaže Šerbedžija.
Dodaje da bi budući glumci trebalo da studiraju mnogo drugih stvari –
književnost, psihologiju, i bilo šta što bi ih činilo bogatijim,
spremnijim, da budu interesantni kao ličnost pred kamerom i pred
ljudima. Kaže da ih glumačkim trikovima jedan profesor može naučiti za
godinu dana.
“Svim našim mladim glumcima i glumicama bih
preporučio da pokušaju da pobjegnu… Ne samo zato što će vidjeti više
svijeta i upoznati neke druge stvari u životu, odmaći se od ovih nekih
stvari gdje jedna mala sredina guši, sa svojim zakonima i još uvijek
patrijarhalnim odnosima… Da ne govorimo o političkim konotacijama,
ispiranju mozga mladima ljudima, ograničavanju sloboda… Nego i zbog
toga što smo mi – kao što smo i u sportu talentovana nacija, i u košarci
i u vaterpolu, pa nismo loši ni u fudbalu – tako isto i u umjetnosti –
mi smo nadaren narod, talentovan”, kazao je.
Šerbedžija
je često bio na udaru kritika, a nerijetko se od njega traže politički
odgovori. Upitan da li ga i danas uznemirava politika, kaže: “U
nekom trenutku pomisliš da se stvari mijenjaju i da sve postaje bolje,
da ide u boljem pravcu, a onda te odjedanput neko mlatne kao maljem iz
mraka, ne samo kao pojedinca, nego uopšte kao narod… Opet te nešto
mlatne po glavi, ludo, blesavo, baš naše onako – primitivno,
balkansko… Kad govorimo o narodu, treba govoriti o svom narodu i o
lošim stvarima koje zapažaš, ne samo ono što sam se divio našim
sportistima i talentu”.
Navodi da je oduvijek mislio da
je zadatak umjetnika da komentariše život i stvarnost i svijet oko sebe i
da izražava svoje misli i stavove. Kao mlad čovjek dosta sam i
pretjerivao, ocjenjuje. I privatno sam imao tu nervozu i poludisidentski
odnos prema stvarnosti, kaže, ali dodaje da je to dobra situacija za
umjetnika. Opasno i nezasluženo je kad ti prišiju epitete izdajnika
naroda ili ovoga ili onoga, ali svaki umjetnik mora imati u sebi taj
nerv komentarisanja vremena i kritike svojih vlastitih mecena, dodaje
Šerbedžija.
Upitan da prokomentariše aktuelne optužbe o seksualnom
uznemiravanju koje pljušte po Hollywoodu u posljednje vrijeme, kaže da
je to strašno, da je apsolutno za zaštitu djevojaka u Hollywoodu, mada
dodaje da mnogo njih pretjeruje u tim stvarima.
Cijela pozicija žena kroz historiju bila je strašna, ta njihova borba za izjednačavanjem s muškarcima, kaže Šerbedžija. “Apsolutno sam protiv bilo kakvog uznimiravanja sa strane autoriteta muškaraca i to je stvarno strašno”.
Govorio je i o svojim počecima u Hollywoodu i onome šta on nosi: “Hollywood
je nemilosrdan zato što svako ko tamo odluči da se bavi glumom, sanja
svoj govor na dodjeli Oscara, koji je svako napisao… I ne samo da
jednom sanja, on ga sanja skoro svake noći i to je ta prokleta istina
tamo u Americi… I ukoliko nisi uspio u tome – to je katastrofa, i to
je zapravo stalni rat”.
Osvrćući se na svoj odlazak u SAD, iako je u većem dijelu Evrope tada bio poznat, Šerbedžija kaže da je to bila strašna stvar. “Ti
kad dođeš, ti si bez imena i prezimena. Ja sam svojom greškom u Americi
bez prezimena, jer moje prezime niko ne može upamtiti… Nisam htio da
ga mijenjam, iako su mi predlagali… Užasno je teško i za naše ljude.
Prepoznaju me, slikaju se, ali ne mogu zapamtiti moje prezime”, navodi.
Zamislite koliko ima takvih ljudi, kaže Šerbedžija, navodeći primjer Rusa, koji su izbjegli – a slavni su umjetnici. “To
je najbolje pošlo za rukom muzičarima, baletanima i slikarima, da
naprave odjedanput fantastične karijere – od Nurejeva, Šagala do pisaca
ruskih, izbjeglica, a najteže je upravo u ovoj našoj profesiji,
reproduktivnoj profesiji, glumcima… Zbog jezika… A ima toliko
sjajnih glumaca”, kaže, dodajući da je uvijek problem akcenat koji se osjeća.
U
knjizi je pisao o Warrenu Beattyju, za koga kaže da je jedan briljantan
intelektualac, koji je pročitao mnogo knjiga, koji razumije društvenu,
političku i ekonomsku situaciju u svijetu. Istakao je prijateljstvo sa
Liamom Neesonom, ispričao da je Ralph Fiennes “savršen momak, s kojim
je postao prijatelj” i dodao da je sjajna stvar što je dobio
državljanstvo Srbije. “Samo smo jednom glumili zajedno, a moju su ulogu izrezali pa sam ostao u dva kadra, u Harry Potteru”, dodao je.
Šerbedžija kaže da mu je žao što postoje filmovi koji nisu doprli do naših prostora, a u kojima je glumio. “Zapravo
jedan od tih filmova je bio jedino u Beogradu, nikad u Hrvatskoj ili u
drugim državama, a to je “La tregua”, velikog italijanskog reditelja
Francesca Rosija, imao sam jednu od glavnih uloga u tom filmu s Johnom
Torturom, s kojim sam postao veliki prijatelj… Onda “Broken English”
nikad nije došao u Hrvatsku, jer ga nisu uzeli zato što su rekli da loše
govori o Hrvatima, što nema smisla nikako, bezveze, glupost… “South
Pacific” koji sam radio sa Glenn Close, “Fugitive Pieces” – fantastičan
film u kom sam glumio nekog Grka, isto dobar momak, nije loš momak – i
za kog sam dobio u Rimu gran-pri, nije došao ovamo… “Io sono Li” isto
italijanski film… Mnogo je tih filmova koji nisu došli, ali to je
tako u distribuciji našoj, oni uzimaju zvučna, holivudska imena”, navodi.
Izvor: N1
Posebno mjesto za Ljubu Tadića, o susretu s Jovankom Broz
U svojoj knjizi pominje i Milča Mančevskog, čuvenog makedonskog reditelja, koji se proslavio u SAD-u. “On
je bio najznačajniji za mene, da sam uopšte išta napravio u svijetu.
Gotovo je nemoguće napraviti nešto, iz naše zemlje kad odlaziš u svijet.
Osim Bekima Fehmijua, to niko nije napravio, teško je, užasno teško…
Ali ja sam imao tu sreću da sam dobio glavnu ulogu da igram u “Before
the Rain” tog divnog režisera Mančevskog”, kaže.
Ispričao
je da mu je Mančevski ponudio ulogu, a da mu je, kada je pristao,
makedonski reditelj ispričao da ju je i pisao za njega. “Kada
sam ga pitao kako, kada se ne poznajemo, rekao je – “moj najomiljeniji
režiser na svetu je Živojin Pavlović, a vi ste igrali glavne uloge u
njegovih pet filmova”, naveo je Šerbedžija.
Posebno mjesto u knjizi ima Ljuba Tadić, s kojim sam bio kao brat, koji je za mene bio čudo svjetsko, kaže slavni glumac. “Lijepo
je kad imaš ispred sebe nekog ko se bavi istim poslom, za koga misliš
da nikad nećeš biti takav. Ljuba je jedan od tih mojih nedostignutih
zvijezda”, dodao je.
I susret s Jovankom Broz je opisan u knjizi. Kaže da se to “prosto dogodilo”.
Ali,
ispričao je i jednu anegdotu, koja se desila mnogo prije tog sastanka.
Kazao je da se družio u to vrijeme aktivno sa Andrejem Popovićem,
kamermanom, i Sonjom Savić. “Sonja Savić, ona je jedna
nevjerovatna umjetnica i čovjek, posebna i savršena je bila… I tako
smo jednom, malo zaneseni vinom, razgovarajući o nepravdama i politici,
zaželjeli da upoznamo gospođu Jovanku Broz, za koju smo mi mislili da je
ona – zapravo zatvorenica… Istjerujući pravdu, mi smo sa njom htjeli
da popijemo kafu. I onda smo došli jedne noći, zvonili smo, došli su
neki iz obezbjeđenja, i otjerali nas, bez ozbira što su me prepoznali…
To je bilo osamdeset i neke… A onda, devedesetih godina, kad sam
otišao iz Beograda, i kada sam se vratio 1996/97. na koncert u Beogradu u
Sava Centru, koji je bio rasprodat – dva koncerta za jedno večer –
sjećam se da su htjeli neki sumnjivi tipovi da zabrane koncert… Jer su
se bojali da ću nešto pričati, a ja nisam, ja sam samo pjevao, doduše
sa studentima, podržavajući studentske proteste… I onda sam ja dobio
poziv od Jovanke Broz, da bi željela da je posjetim… I tako sam došao
do nje, ona je pila kafu, ja viski, i pričala mi je o svom životu i
svemu i ja sam to zapisao”, ispričao je.
Upitan kako
gleda na zabrinjavajuće događaje iz ugla Beograda danas u Hrvatskoj,
kaže da je zbog svojih stavova često bio napadan sa svih strana, ali da
je došlo vrijeme kad više ne želi da ih iznosi, jer mu treba i
privatnost i mir.
“Često sam komentarisao vrijeme i živote
naše i zemlje u kojoj živim, ne samo kroz naše predstave i filmove, već
i privatno, kao čovjek koji ima svoje ime i prezime i stavove… I zbog
svojih stavova sam često bio napadan sa svih i prostora… Često sam i
mnogo više imao prijatelja i istomišljenika za sve ono što sam govorio o
ovoj mojoj zemlji, u kojoj sam živio i živim dalje. Međutim, sada je
došlo neko vrijeme za koje ne želim reći da sam kukavica ako ne kažem
direktno i javno svoje stavove u politici, ali sam u nekim godinama kad
čovjek ima pravo na svoju privatnost i svoj mir… Meni se ne igra ni u
pozorištu, jer je život u pozorištu pomalo nekomforan za moje godine, pa
su to situacije u kojima se i pomalo stidim što sam glumac… U tom
smislu, znam da svaka moja izjava i riječ izazviva komentare svih onih
koji te ne vole, i koji se ne slažu sa tvojim stavovima”, kaže.
Šerbedžija
je istakao da su ga uvijek zabrinjavali agresivnost, užas, nacionalizmi
pretjerani svih vrsta, šovinizmi, fašizmi na svim prostorima.
“Uznemiravaju me i danas. Ali, ne želim i ne mogu više da se ja lično
borim sa njima i komentarišem. Na koncu konca sam ipak shvatio da je moj
otac imao pravo kad je govorio i pisao – sine, ostavi politiku, nije
tvoje da se baviš tim, ti si umjetnik. U nekom smislu znam da je imao
pravo… Ja sam sada umoran od te situacije da se moram sutra ujutro
probuditi i izaći na ulicu, da me neke oči opet gledaju, da ne kažem
nešto drugo… Tako da ne želim više govoriti o tome. Ali, da je sve
strašno, ponovo, što se događa, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji i
svugdje drugdje, jeste strašno i zabrinjavajuće”, naveo je gost Pressinga.
Ipak,
dodaje, da bi uprkos svemu, kad bi ponovo prošao kroz sve to, i uprkos
očevim riječima, govorio i protiv vlasti i protiv nepravde i protiv svih
loših stvari: “Ja ne želim i ne očekujem od bilo koga da se po
meni zove bilo koja ulica, bilo koji objekti da nose moje ime… Ali na
neki način nisam uspio izbjeći da Ljubiša Ristić jednu od svojih
pozornica nazove mojim imenom, ali to je već stvar bratstva, kojem ne
mogu da zabranim ništa”.
“Beograd je nezaobilazan”
Na pitanje o svojoj potrebi da svake godine održi koncerte u Beogradu, kaže:
“Taj Beograd je jedan poseban grad. To, zaista, ne govorim zato što sam
u Beogradu… Taj Beograd je čudo jedno. Jedan grad koji odoljeva
svemu, koji je jači od svih politika koje trenutno vladaju, ne mislim
samo na ovo vrijeme, na bilo koja vremena… Koji je poseban, i nije
uzalud toliko opjevan kao jedan nevjerovatan grad. Za njega kažu u
svijetu da su čuli da je to tamo najživlji grad u tom dijelu Evrope. I
jeste, i svjedoci smo toga koliko ljudi dolazi u Beograd da se
provede… To znači da se radi o jednom sjajnom mentalitetu Beograđana,
ljudi koji vode kafane, koji na bilo koji način čine ono što grad čini
zanimljivim, protočnim, lijepim… To je jedna istina o Beogradu, što
mogu objektivno reći… A druga stvar je moj život, koji je bio vezan uz
Beograd, gdje sam stekao toliko prijatelja – Makavejeva s kojim sam
radio filmove, Žiku Pavlovića, Boru Draškovića, Radivojevića, moja žena
s kojom sam se tu upoznao i živim dalje, moji sportski prijatelji…
Beograd je nezaobilazan i ništa ga ne može preskočiti”.