Politička atmosfera u anglosferi prezasićena je buržoaskim
resantimanom. U SAD, takozvani liberalni establišment je duboko uveren
da mu je izborna pobeda ukradena zahvaljujući pobuni „bednika“
izmanipulisanih od strane Putinovih hakera i zakulisnim mahinacijama
Fejsbuka. U Britaniji, razjarena buržoazija ne može da poveruje da je
većinska podrška napuštanju EU u korist neslavne izolacije još uvek
neokrnjena, uprkos katastrofalno vođenom procesu pregovora o napuštanju
EU.
Nudi se zapanjujuće veliki broj različitih analiza ove situacije.
Uspon militantnog parohijalizma sa obe strane Atlantika proučava se iz
svakog mogućeg ugla: psihoanalitičkog, kulturalnog, antropološkog,
estetičkog i naravno u terminima politike identiteta. Jedini ugao koji
je ostao slabo istražen jeste upravo onaj koji nudi ključ za razumevanje
ovog procesa: neprestani klasni rat protiv siromašnih koji traje još od
sredine 70-ih godina prošlog veka.
Dva podatka iz 2016, po pravilu ignorisana od strane zvaničnih
analitičara, govore sami za sebe. Prema podacima Federalnih rezervi,
više od polovine američkih porodica nije se kvalifikovalo za kredit koji
bi im omogućio da iznajme najjeftiniji auto na tržištu (Nisan Versa po
ceni od 12.825 dolara). Za to vreme, u Ujedinjenom Kraljevstvu se preko
40% porodica oslanjalo na kredite ili na banke hrane kako bi se
prehranilo i pokrilo najosnovnije potrebe.
Kako je odavno utvrdio Vilijam Okamski, britanski filozof iz 14.
veka, kada smo suočeni sa različitim objašnjenjima nekog fenomena, treba
se opredeliti za najjednostavnije među njima koje se zasniva na
najmanjem broju pretpostavki. Čini se da uprkos svoj svojoj stručnosti
zvanični komentatori iz Britanije i SAD uporno ignorišu ovaj princip.
Nevoljni da prepoznaju rasplamsavanje klasnog rata, oni neumorno
raspredaju o teorijama zavere i ruskom uticaju, spontanim izlivima
mizoginije, imigrantskoj plimi, usponu robotizacije itd. Iako svi ovi
strahovi u velikoj meri koreliraju sa militantnim parohijalizmom koji je
doveo do Trampa i brexita, oni su direktno povezani sa dubljim uzrokom –
klasnim ratom protiv siromašnih – o kojem nam govore navedeni podaci iz
Britanije i SAD.
Tačno je da su Trampa i brexit podržali i neki dobrostojeći glasači
iz srednje klase. Ali dobar deo te podrške je bio zasnovan na strahu
izazvanom posmatranjem klasa neposredno ispod njihove kako padaju u očaj
i beznađe, dok je budućnost njihove sopstvene dece postajala sve
neizvesnija.
Pre 20 godina, isti ovi liberalni komentatori su kultivisali nemogući
san u kojem je globalizacija finansijskog kapitalizma trebalo da
omogući prosperitet većine. U trenutku kada je kapital u globalnim
razmerama postajao sve koncentrisaniji i sve militantniji prema ljudima
bez finansijskih sredstava, ovi komentatori su proglašavali klasni rat
završenim. Dok je radnička klasa na svetskom nivou postajala sve
brojnija, iako su se u anglosferi njeni poslovi i izgledi za zaposlenje
smanjivali, ove elite su se ponašale kao da je klasa po sebi passé.
Finansijski kolaps 2008. i recesija koja je usledila razbili su taj
san. Uprkos tome, liberali su i dalje ignorisali neosporivu činjenicu da
su gigantski gubici finansijskog sektora bili cinično prevaljeni na
grbaču radničke klase koju su oni proglasili nebitnom.
Svojom spremnošću da ignorišu sve dublje klasne podele i zamene ih
politikom identiteta, neosetljivom na klasne probleme, ove elite su
otrovnom populizmu isporučile poklon kakav je ovaj samo mogao da poželi.
U Britaniji se Laburistička partija (pod Tonijem Blerom, Gordonom
Braunom i Edvardom Milibandom) snebivala da pomene rasplamsavanje
klasnog rata protiv većine koje je usledilo nakon 2008. Ovo je dovelo do
uspona UKIP-a, sa njegovim bregzitovskim parohijalizmom u delovima
zemlje koji su do tada bili tradicionalno uporište laburista.
Uglađeno društvo nije marilo za to što postaje lakše upisati se na
Harvard ili Kembridž ako ste crni, nego siromašni. Oni su svesno
ignorisali činjenicu da politika identiteta može biti uzrok jednako
ozbiljnog razdora kao i aparthejd, ukoliko se primenjuje kao instrument
za zataškavanje klasnog sukoba.
Tramp se nije suzdržavao da otvoreno progovori o klasi i da prigrli –
makar i pretvorno – one koji su previše siromašni da kupe kola, a
kamoli da pošalju svoju decu na Harvard. Zagovornici brexita su takođe
prigrlili „plebs“ – setimo se samo Najdžela Faraža, lidera UKIP-a, kako
pije pivo po pabovima sa „običnim momcima“. A kada su se veliki delovi
radničke klase okrenuli protiv omiljenih sinova i kćeri establišmenta
(klintona, bušova, blerova i kamerona) i podržali militantni
parohijalizam, komentatori su za ovo okrivili njihove zablude o
kapitalizmu.
Ali nisu njihove zablude o kapitalizmu dovele do nezadovoljstva koje
je pothranilo brexit i Trampov uspon, već je to bilo razočarenje
politikom srednjeg puta koja je intenzivirala klasni rat protiv radničke
klase.
Trebalo je očekivati da će podrška radničke klase naoružati Trampa i
zagovornike brexita glasačkom snagom koja će pre ili kasnije biti
upotrebljena upravo protiv interesa radničke klase i, naravno, protiv
manjina – to je odlika populističke vlasti od 30-ih godina prošlog veka
do danas. Tramp je tako iskoristio podršku radničke klase da uvede
skandaloznu poresku reformu, čiji je neskriveni cilj da pomogne
plutokratiji, dok se milioni Amerikanaca suočavaju sa smanjenim
zdravstvenim osiguranjem, a kako federalni deficit bude rastao, i
dugoročnim povećanjem poreza.
Slično tome, britanska konzervativna vlada, koja je javno podržavala
populističke ciljeve brexita, nedavno je najavila još jedno budžetsko
smanjenje od nekoliko milijardi funti u oblastima socijalnog osiguranja,
obrazovanja i poreskih kredita za siromašne radnike.
Zvanični kreatori javnih stavova koji su s prezirom odbacivali značaj
društvene klase, doprineli su političkoj atmosferi u kojoj klasna
politika nikada nije bila značajnija, otrovnija i prikrivenija. Govoreći
u ime vladajuće klase sastavljene od finansijskih eksperata, bankara,
zastupnika korporacija, vlasnika medija i funkcionera krupne industrije,
oni se ponašaju kao da im je cilj da radničku klasu isporuče u prljave
ruke populista i njihovog šupljeg obećanja da će Ameriku i Britaniju
načiniti „ponovo velikom“.
Jedina mogućnost za ponovno civilizovanje društva i detoksikaciju
politike leži u novom političkom pokretu koji će u ime novog humanizma
zauzdati goruću nepravdu proizvedenu klasnim ratom. Sudeći po surovosti
sa kojom je tretirao senatora Bernija Sandersa i laburističkog lidera
Džeremija Korbina, čini se da se liberalni establišment takvog pokreta
boji mnogo više nego Trampa i brexita.
Project Syndicate, 08.12.2017.
Preveo Rastislav Dinić