„Misliš – zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju?“ zbunjeno je pogleda suprug.
„Ne, mili“, ustraje građanka. „Svečana komemoracija za Slobodana
Praljka, friško osuđenoga ratnog zločinca koji je po izricanju presude u
haškoj sudnici teatralno popio otrov i oduzeo si život, svakako će biti
održana. I to u ponedjeljak, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav
Lisinski, u aranžmanu Hrvatskoga generalskog zbora, uz nazočnost
mnogobrojnih pripadnika političke, kulturne i društvene elite, te
standardno patetičnu dramaturgiju oproštajnog protokola: uz tugaljive
zborske pjesme, uz cviljenje ozbiljne glazbe, uz vijence i bukete
snuždenih krizantema, uz revere ukrašene crnim florom i značkama s
kariranim uzorkom, uz tronute govore odličnika u kojima će veličati
zločinčeva herojstva, ili herojeva zločinstva, svejedno, čak i uz
recitiranje Shakespearove poezije…“
„Zašto me onda pitaš za himnu?“ prekine je suprug.
„Zato što je, prema programskoj šemi okupljanja u Lisinskom,
predviđeno da svečanost počne intoniranjem hrvatske himne. Kada sam ti
postavila pitanje – Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji?
– zapravo sam citirala naslov s jednoga od ovdašnjih portala, a isti
je, pretpostavljam, sročen zbog toga da potakne javnu debatu.“
„Kakvu vražju debatu?!“ uznemireno poskoči suprug. „Što se oko toga
ima debatirati? Jedino razumno pitanje moglo je glasiti: Zaslužuje li
Slobodan Praljak komemoraciju? Ali kad je već riješeno da zaslužuje, kad
je već odlučeno da je u Hrvatskoj normalno odavati pompoznu javnu
počast osuđenome ratnom zločincu, i to na elitnoj lokaciji i uz elitnu
garnituru ožalošćenih uzvanika, tada je pitanje himne od drugorazrednog
značaja. To je, oprosti mi na usporedbi, kao da raspravljamo o
primjerenosti jednog govanca u prepunjenoj septičkoj jami.“
„Nemoj tako, mili“, usprotivi se građanka. „Najprije nije uljudno s
tvoje strane da koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, ispunjenu svim tim
krasnim svijetom što će se u ponedjeljak okupiti, uspoređuješ sa
septičkom jamom. A zatim, pitanje himne nipošto nije drugorazredno.
Pogotovo jer se njime otvaraju i neke dileme oko poštivanja zakona.“
„Kakvog zakona?“
„Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike.“
„Takvo što postoji?“
„Postoji, upravo pod takvim bizarnim nazivom. A u paragrafu 19. toga
zakona piše: ‘Himna Republike Hrvatske može se izvoditi i na službenim
proslavama, političkim skupovima i drugim svečanim manifestacijama.
Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama
koji vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.’ I sad, budući
da spomenuti ‘načini’ i ‘prilike’ u spomenutom zakonu nisu precizirani,
onaj portal logično izvodi pitanje: Spada li komemoracija za osuđenoga
ratnog zločinca u ‘prilike koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike
Hrvatske’?“
„Drugim riječima“, zlobno se osmjehne suprug, „da li septička jama vrijeđa ugled i dostojanstvo govanca?“
„Majmune!“ drekne građanka, tražeći kakav tvrdi predmet koji bi mogla
uputiti u smjeru suprugove glave, a da to ipak ne bude laptop.
„Dobro, dobro, shvatio sam“, hitro je umiri muž i konstruktivno
nastavi: „Ako se kroz pitanje sugerira odgovor – naime da sudski
ovjereni ratni zločinac ne zavrjeđuje ispraćaj uz državnu himnu, to jest
da se država ne može povezivati sa zločinom – postavljam protupitanje:
Što ako ratnoga zločina ne bi ni bilo bez države kao univerzalne izlike?
Što ako su država i zločin nerazdvojni? Što ako su sve one svinjarije
što su ih po direktivi iz Zagreba ‘naši’ obavili u Bosni i Hercegovini,
uključujući otvaranje logora, organiziranje masovnih ubojstava i rušenje
kulturnih spomenika, što dakle ako je sve to planirano i provedeno ‘u
interesu Republike Hrvatske’? A nesumnjivo jest, jer se ta nedjela i
danas brane uvlas istim argumentom.“
„Bojim se da si u pravu“, klimne glavom građanka. „Tim više što su
najviši predstavnici državne vlasti proglasili Slobodana Praljka
pravednikom i nacionalnim svecem, a pridružio im se veći dio opozicije, u
Saboru su mu odali počast minutom šutnje, u podnožju spomenika banu
Jelačiću načinjen je oltar sa slikom osuđenog zločinca pred kojim
građani masovno pale svijeće… Ipak, smijemo li to dovoditi u izravnu
vezu s Republikom Hrvatskom, odnosno s himnom koja je simbolizira?“
„Republika Hrvatska od samoga početka nije ni geopolitička činjenica,
ni administrativna tvorevina, ni servisna služba građana, niti išta
četvrto, već je ona mitska kategorija, entitet koji u sebi okuplja
kolektivnu osjećajnost. Čak je i onaj zakon koji spominješ tretira poput
živoga bića, ili poput čovjekolikog božanstva, stavljajući pod zaštitu
njena delikatna ‘čuvstva’, čuvajući njeno ‘dostojanstvo’ od mogućih
‘uvreda’. Stoga je i debata koju pokreće taj tvoj portal iznikla iz
tipično ovdašnje malograđanske tlapnje: kako ekskulpirati Republiku
Hrvatsku od opačina koje su počinjene u ime Republike Hrvatske?“
„Drugim riječima – kako državu distancirati od gadosti kojima je ona bila oficijelni razlog?“
„Ako mene pitaš, ispratiti na onaj svijet nekoga tko se ‘u ime
Hrvatske’ odao ratnim zločinima bez odgovarajućih državnih simbola – s
akcentom na zastavi i himni – znači posthumno ga lišiti motivacije.
Znači zabiti mu glogov kolac u lijes. Možda sam perverzan, ali ima
nečega istinski ogavnog u ambiciji da se ratni zločin deetatizira u
državnome interesu.“
„Tu sam te čekala, mili“, naceri se građanka. „Je li onda državna
himna tek govance u onoj tvojoj septičkoj jami ili nešto mnogo veće?“
„Dobro kažeš“, dodatno se uozbilji suprug. „Šteta što je šansa
propuštena. Prava bi se rasprava mogla dogoditi tek da u scenariju
svečanog okupljanja u koncertnoj dvorani nije predviđeno intoniranje
‘Lijepe naše’, pa da pitanje glasi: Zaslužuje li Slobodan Praljak
komemoraciju bez himne?“
„I kakav bi bio tvoj odgovor?“
„Kategorično ne! Želi li se doista iskreno odati počast ratnome
zločincu i ratnim zločinima, komemoracija bez himne je nezamisliva!
Molim lijepo, kakvo bi to bilo veličanje zločina bez veličanja Hrvatske
ako se bez veličanja Hrvatske zločin ne bi dogodio?“
„Ipak, ne možeš osporiti da se ogromna većina građana tome dvostrukom
veličanju pasionirano prepušta, makar ga nisu spremni do kraja
osvijestiti. Čini se da nema strahote koja bi bila u stanju ohladiti
njihove uzavrele emocije. Sama pomisao na voljenu državu ispunjava ih
ponosom i gordošću.“
„Budući da Republika Hrvatska, za razliku od mnogih drugih država,
ima konstituciju religijskog kulta, izbrisana je razlika između
državljana i vjernika. Dignitet se trenira u molitvenoj pozi. Građani su
najuspravniji kada su bačeni na koljena. Ritualnim ustajanjem na
intoniranje službenoga državnog napjeva tek potvrđuju trajnu predanost
klečanju.“
„Izgleda da se samo iznimno rijetki uspijevaju tome oduprijeti“, sumorno primijeti građanka.
„Istina“, klimne glavom suprug. „Za razliku od septičke, skeptička jama je gotovo prazna.“
„Mislim da se radi o uvjetnome refleksu, mili, kad fiziologija trči ispred razuma. To sam i kod sebe primijetila.“
„Zar jesi?“
„Čim krene himna, diže mi se kosa na glavi.“