Češće je ipak, srećom, da se gospodin samo naljuti i dami koja ga je
odbila reče nešto uvredljivo. “Ti mene nećeš?!“ otrese se on na nju
iznenađeno. “Ti?! Pa ko si ti da mene otkantaš?! Pogledaj se, glupačo.
Na šta ličiš, štraco jedna, ne bi te štapon taka.”
U najboljem
slučaju muškarac nakon odbijanja glumi kako ga žena nije zanimala. Kad
mu se udvaranje izjalovi, zaniječe da se udvarao. Upitate li ga je li
bilo štogod s onom kratke crvene kose u koju je čeznutljivo blejao
prošle subote na tulumu, on kaže, ma šta ti je, koja crvene kose, ha ha
ha, ti si sve krivo shvatio.
Eto, mi se zaletjeli
Ovo posljednje vrlo je slično odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Prije dvadeset, dvadeset pet godina, u doba Franje Tuđmana,
Hrvatska je žudjela sebi uzeti dio teritorija susjedne zemlje. Žudnja
je bila potajna, ali strastvena. I politički i vojno smo se zauzeli
ugrabiti što veći dio. Osnovali smo Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i
poslali velike snage preko granice, jednako kao što je Srbija s druge
strane politički i vojno podupirala Republiku Srpsku, tek što je
Republika Srpska na kraju opstala, a Herceg Bosna, eto, nije, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Mi
smo se s Herceg Bosnom precijenili. Nismo imali ljudi ni oružja za
nešto tako ambiciozno i taj se objektivni nedostatak nikakvom
subjektivnom prednošću nije dao nadoknaditi. Popularna priča kako se
neprijatelj oduzme od užasa, isprazne mu se crijeva i počne se
nekontrolirano tresti kad naši bojovnici pred juriš zapjevaju gangu,
nije se nažalost pokazala istinitom.
Hercegovački Hrvati nisu ni
blizu bili tako neustrašivi i sposobni ratnici kako su mislili da jesu,
ali nisu vjerojatno ni bili gori od svojih neprijatelja. Presudilo je
naprosto da je Srba i Bošnjaka bilo više nego naših i nakon nekog
vremena Franji Tuđmanu i Gojku Šušku nije preostalo drugo nego priznati da su se zaletjeli.
U
ožujku 1994. potpisali smo Washingtonski sporazum i sve otad hrvatska
vlast poriče da nam je guzica zinula za bosanskom zemljom. Unatoč mnogim
i svjedocima i dokumentima koji tvrde suprotno, službeni je stav svih
naših, i hadezeovskih i esdepeovskih vlasti, kako je Hrvatska uvijek,
srčano i beskompromisno, zagovarala teritorijalnu cjelovitost susjedne
zemlje. Ma, ne, Bože sačuvaj, ne bi je mi ni pipnuli. Bosna uopće nije
naš tip. Između nas nema ništa. Bosna nam je uvijek bila samo
prijateljica, govore naši političari, ne propuštajući ipak uvrijeđeno
dodati kako su srpska osvajanja priznata, a hrvatska nisu.
“Nije
da smo mi ikad željeli da se Bosna podijeli, ali zašto su Srbi dobili
svoj dio, a mi nismo“, ponavljaju oni ne primjećujući kako je
kontradiktorno tako nešto reći.
Kao odbijeni udvarači, počeli smo
špilati nevinost. Kad nam nije uspjelo osvojiti bosanski teritorij,
zanijekali smo da smo ga ikad osvajali. Ako već nismo mogli biti vojni i
politički pobjednici u Bosni i Hercegovini, preostala nam je ona jedina
bijedna utjeha poraženih. Odlučili smo moralno pobijediti. Na nama nema
nikakve krivice, počeli smo tvrditi. Mi smo bolji od svih, i od
Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota.
I Magda ga je popila
Samoubojstvo Slobodana Praljka
u času kad mu je izrečena pravomoćna presuda za ratni zločin savršeno
se uklopilo u ovaj koncept. Otrov koji je on popio kao da je nekako
svih, i Praljka i Tuđmana i Šuška i čitavu hrvatsku politiku
devedesetih, učinilo ispravnom. U konačnosti i neopozivosti ovoga čina
kao da je konačno i neopozivo dokazano da ni Praljak ni Hrvatska nisu
ništa pogriješili. Da se Praljka i Hrvatsku kažnjava za nešto što nisu
krivi.
No, oni ostaju krivi i tu cijankalij ne pomaže. Kako bi
uostalom i pomogao? Cijankalij jednako ubija i krive i nedužne.
Samoubojstvo ništa ne dokazuje. Da se ubijaju samo oni bez grijeha,
stopa samoubojstava značajno bi pala.
Pa i Magda Goebbels,
na kraju krajeva, cijanidom je ubila svoje šestero djece i vjerojatno
se osjećala moralno nadmoćnom dok je to činila, ali nas to ne
impresionira. Takozvani moralni pobjednici obično su samo loši
gubitnici.