Velika je pizdarija ispala, digli su se na stražnje noge i Crkva
i Država, i roditelji i profesori i ratni veterani i svekolika hrvatska
ona, kako se zove – znate ono što nepogrešivo detektira i pravovremeno
reagira na svaku grešku u sustavu? – da, javnost: uzbunila se svekolika
hrvatska javnost nad nezapamćenim skandalom na Brucošijadi na splitskom
Sveučilištu, odakle je poput bombe odjeknula vijest kako je u sitne
poslijeponoćne sate, nakon nastupa renomirane hrvatske grupe Magazin,
pripitu studenčad do ekstaze doveo neki svadbarski band s hitovima
srpske estradne umetnice Svetlane Veličković udate Ražnatović rečene
Cece.
Velika je, rekoh, pizdarija ispala, jer malo što se Cecino
ukazanje dogodilo u studentskom domu časna imena Dr. Franjo Tuđman, nego
se još dogodilo „u tjednu obilježavanja ratnih stradanja Vukovara i
Škabrnje“. „Kao najviše predstavničko tijelo studenata na Sveučilištu u
Splitu“, javio se na koncu i Studentski zbor, „nismo bili upoznati s
bendom koji će nastupati, kao ni s izborom pjesama, kojeg ovim putem
osuđujemo, jer smatramo da mu nije mjesto u akademskoj zajednici ni na
prostoru Sveučilišta, ne samo u tjednu obilježavanja ratnih stradanja
nego nikada“ – digli su se, eto, na stražnje noge i Javnost i Crkva,
iako je prizor, pitate li mene, bio ne samo dosadno očekivan, već upravo
biblijski.
Samo nekoliko dana ranije, uz veliku je medijsku i
marketinšku pompu u Zagrebu, u Ciboninoj dvorani – jer nema više u
Hrvata tako velike crkve – održana masovna radionica duhovne obnove za
studente pod neobičnim nazivom „Isus na Brucošijadi“. Studentski kapelan
pater Iko Mandurić, menadžer koji je organizirao Isusov dolazak na
zagrebačku Brucošijadu, ne krije da je stvar krenula iz Splita. „Na
početku svake godine imamo duhovne obnove po župama i pastoralnim
centrima, ali često nemamo baš dobrih uvjeta“, objasnio je pater Iko
novinaru Večernjaka: „Split je u tome prednjačio, već nekoliko godina
ima duhovnu obnovu na razini Sveučilišta, u kampusu, pa nam je došla
ideja da to napravimo i u Zagrebu.“
I zaista, ako se može govoriti
o fenomenu „duhovnog buma“ među mladim Hrvatima – a „mislim da može“,
tvrdi i pater Iko, „i to već desetak godina, a posljednjih četiri-pet je
na vrhuncu“ – onda je to krenulo s juga, iz nabožne Dalmacije i Splita,
u kojemu već duže vrijeme ozbiljno rade na evangelizaciji mladih „na
razini Sveučilišta, u kampusu“.
Nakon što je ljetos, recimo, u
dvorištu istog studentskog doma Dr. Franjo Tuđman održan spektakularni
„Nightfever u Sveučilišnom kampusu“ – ispovijed, sveta misa i klanjanje
na otvorenom, uz koncert banda Darovi Duha – nakon kojega se mlada
inteligencija u dugačkim kolonama uputila na hodočašće Gospi Sinjskoj, i
ova je akademska godina tamo prošlog mjeseca otpočela „Isusom na
Brucošijadi“, tradicionalnom svetom misom za studente i trodnevnom
radionicom duhovne obnove s paterom Ikom Mandurićem. Već za koji dan,
uostalom, počet će i ranojutarnje adventske mise za duhovno obnovljene
studente, što već u šest ujutro žure zauzeti mjesto u kapelici Blaženog
Ivana Merza na Kampusu.
U međuvremenu, eto – nije Isus sa splitske
brucošijade ni stigao do Cibonine dvorane – već su s njegova „oltara“
na splitskom Kampusu odjeknuli stihovi nabožnog napjeva „Isuse“ časne
sestre Cece od Presvetoga Srca Lavljega: „Isuse, daj mi lavlje srce, da
preživim dane buduće!“ A Isus, žale se katolički komentatori, umro. Što
kaže druga jedna pjesma, „dvaput je umro“: ako je prvi put izdahnuo
razapet na križu na Golgoti, drugi put je od tuge i srama umro na
Brucošijadi splitskog Sveučilišta Godine Gospodnje 2017.
Što se
dogodilo? – zapitat će se onda užasnuti kakav roditelj, biskup,
profesor, ratni veteran, sociolog ili antropolog – što se dakle dogodilo
pa se u istom gradu, na istom Sveučilištu, u istom kampusu i istom
studentskom domu, samo par tjedana nakon Isusa na Brucošijadi ukazala
ozloglašena srpska pevačica, udovica ratnog zločinca Željka Ražnatovića
Arkana?
Ne treba, međutim, biti ni sociolog ni antropolog da se
shvati kako je publika Cecinog „koncerta“ na splitskom Kampusu uz
zanemarivu statističku marginu ista ona što pohodi Isusove brucošijade,
katoličke Nightfevere i adventske zornice. Dovoljno je o blagdanu Vele
Gospe iz Splita prema Sinju krenuti starom cestom, kojom cijeli zbjegovi
splitskih srednjoškolaca i studenata migolje pokloniti se Gospi
Sinjskoj, pa vidjeti kako se već tradicionalno noć uoči koncelebriranog
misnog slavlja – onako „duhovno obnovljeni“, nabrijani, napucani,
našminkani i razgolićeni – razmigolje po sinjskim kafićima i noćnim
klubovima, samo za Velu Gospu otvorenima cijelu noć, prepuštajući se
razuzdanoj akoholno-metamfetaminskoj zabavi uz nabožne zvukove srpskog
folka.
Ne treba, kažem, biti ni sociolog ni antropolog. Dvadeset
pet godina ustrajne i sustavne duhovne obnove hrvatske mladeži formiralo
je cijele generacije mladih mediokriteta čija se konfekcijska pobožnost
sva iscrpljuje u Facebook statusima i tetovažama s Isusom i delfinima,
raskošnim proslavama svete krizme u svadbenim salonima i izboru što
imućnijeg kuma. Mladi su to mozgovi uobličeni i kalibrirani taman po
mjeri sintetičkog turbo-folka: od umjetnosti, kulture i duhovnosti
akademskoj mladosti više od Cece ne treba, baš kao što im od vjere i
Boga ne treba ništa više od kumova skutera za krizmu.
Isus i Ceca
tu stoje u savršenom skladu. Štoviše, u savršenom skladu s plastičnim
hrvatskim Isusom ne stoji plastična srpska diva samo kao ikona
nepodnošljivog muzičkog kiča, ergo mjera glazbenog i svakog drugog
ukusa, već i kao anatemizirana Arkanova udovica, dakle kao mjera moralna
i etička. U čemu je, recimo, problem, i gdje je točno sistemska greška
kad se nakon Magazinovog klasičnog ijekavskog turbo-folka s razglasa
začuje i onaj ekavski, „originalni“? Pa ako ga nema – a nema ga – u čemu
je onda problem, gdje je točno sistemska greška kad ukroćena i
pripitomljena mladost nakon svečanih dočeka, koncerata i misa za ratne
zločince ode na koncert udovice jednoga od njih?
Toliko je taj
sklad savršen da bi bilo što drugo osim Cece – već i Tony Cetinski, a
kamoli, sakloni Bože, Hladno pivo ili TBF – na splitskoj Brucošijadi bio
opasna sistemska greška i težak incident s nesagledivim posljedicama.
Prizor pripite i razularene katoličke studentarije gdje s tetoviranim
Thompsonovim benediktinskim pečatom na nadlaktici i malim Isusićem na
nadpičkici pjeva Cecin hit „Devojko veštice, srećnice i grešnice“ stoga
je, rekoh, bio ne samo dosadno očekivan, već upravo biblijski.
Ceca
je tu, na Brucošijadi splitskog Vjeroučilišta, sama Marija Magdalena,
„devojka veštica, srećnica i grenica“: ako je Isus zaista te noći na
splitskom Kampusu umro, Ceca na Brucošijadu dolazi kao Marija Magdalena
na Isusov grob u Ivanovu evanđelju. „Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne
uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im da uzlazim Ocu svomu i Ocu
vašemu“, ukazuje joj se Isus na splitskoj Brucošijadi, a ona Mu odgovara
svojom glasovitom pesmom „Isuse“: „Ajde bre, ma daj ne laži me, ajde
bre, daj ne laži me!“
Pa kakav hrvatski mediokritetski silikonski Krist, takva mu i silikonska Marija Magdalena.
„Mnogi
su vidjeli fotografije i videozapise gdje se vidi mnoštvo tih mladih
ljudi i čuje lijepa glazba, i žele pripadati upravo toj skupini mladih
koji su stvarno našli nešto, to jest pronašli su sveto“, na neviđeno je
taj fenomen objasnio pater Iko Mandurić. „I koliko god mi bili s jedne
strane bombardirani raznim podjelama u društvu, bilo nacionalnim bilo
vjerskim bilo vrijednosnim, mladi čovjek u svojoj duhovnosti želi
zagrliti cijeli svijet.“
Zagrlili tako mladi splitski katolici i silikonsku Cecu, pa „duhovni bum“ iz Splita zaista na koncu odjeknuo poput bombe.
A iza duhovnog buma, baš kao iza svakog, ostale samo ruševine, pustoš, čemer i bogalji.