Nakon što je objavljeno da intervju na BHT sa Sebijom
Izetbegović, suprugom člana predsjedništva Bakira Izetbegovića i generalnom
direktoricom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, neće biti emitovan,
uslijedile su salve kritika na rad javnog servisa i ponovo se u javnosti
nametnulo pitanje – koliko su u stvari domaći mediji slobodni i nezavisni?
Mario Vrankić, direktor BHT-a, samo je dolio ulje na vatru
kada je na pitanje novinara zašto intervju neće biti emitovan,
odgovorio: “Neće biti emitovan, to je sve što za sada mogu da
kažem.”
Par dana nakon ove izjave direktora Vrankića, u gostovanju
na televiziji N1, Amir Sužanj, urednik Radija Bosne i Hercegovine se pokazao
kao jedini uposlenik javnog servisa koji je imao hrabrosti da osudi ovaj čin,
pritom rekavši :“Ovo je najveće srozavanje profesionalnog digniteta
od postojanja BHT-a i to pokazuju i reakcije javnosti. Ko je i na čiji nalog i
zašto i pod kakvim okolnostima donio odluku da se ne emituje, ne znamo ni mi
uposleni u programu. Ni mi ljudi iz programa nemamo više informacija od
onoga što smo čuli iz medija. Prema tome, s obzirom da je riječ o dignitetu
naše kuće, i mi uposleni očekujemo iste odgovore kao i javnost.”
Međutim, ni javnost kao ni uposleni neće dobiti odgovore. Neće,
jer su nebitni i jedni i drugi. Niko neće dati ostavku radi ovoga, niko neće
biti novčano kažnjen jer zakona i da ima, ne bi se sprovodio. Raznorazni
urednici, glavni ali neodgovorni, sprovode samovolju na svim nivoima vlasti koje
imaju jer se nalaze na poziciji moći koja teško može biti ugrožena. Tako
gospodin Sužanj kaže da ga ne bi iznenadilo da radi ove kritike nesavjesnog
rada uprave javnog servisa – dobije otkaz: “Ja sam svjestan realne
mogućnosti da me u ponedjeljak zaustavi radnik iz obezbjeđenja na ulazu i kaže
da sam dobio otkaz uz besmisleno obrazloženje, na primjer, za iznošenje
neistina. No, ja moram priznati da imam odgovornost prema javnoj riječi, prema
građanima koji me svaki dan slušaju mikrofonom, hoću da kažem da ne pristajem
da budem politička igračka u BHRT-u i van BHRT-a i ne pristajem na ovu sramotnu
šutnju. Ako je to menadžmentu da dobijem otkaz, neka me otpuste”.
Ovakva bahatost i odnos prema javnosti, ali i vlastitim
uposlenicima, nisu ništa novo, nego su posljedica dugog niza godina
neodgovornog rada i ponašanja direktora i uprave javnog servisa koji nikada
nisu rezultirali velikim posljedicama po aktere. Jedan takav slučaj se desio
2012. godine, kada je bh. javnost svjedočila šokantnom uplitanju u uređivačku
politiku FTV-a od strane tadašnjeg lidera SDP-a i ministra vanjskih poslova
Bosne i Hercegovine Zlatka Lagumdžije, koji je snimljen kako daje instrukcije tadašnjem novinaru FTV Darjanu Babiću oko sadržaja njegovog
priloga za Dnevnik. Babić je ispoštovao “dogovor” sa Lagumdžijom i u
Dnevnik pustio prilog koji je odgovarao instrukcijama i željama stranačkog
šefa. Posljedice ovakvog fijaska bi u normalnoj zemlji bile ostavke svih
upletenih, uključujući i Lagumdžije, ali Bosna nije normalna zemlja. Bosna je
zemlja gdje tadašnji urednik programa FTV-a i Darjanov šef, Bakir
Hadžiomerović, nakon ovakvog skandala, izjavi za Dnevni avaz:
“Iako snimke kolege Babića i predsjednika
Lagumdžije ništa sporno ne pokazuju i iako se na njima ne vidi nikakvo
uređivanje ili utjecaj na novinara, odlučili smo udaljiti Babića na neko
vrijeme s malih ekrana, radi pritisaka iz stranih krugova odlučili smo se na
ovaj potez. Kolega Babić neće više pred kamere, ali će ostati naš
djelatnik. Mi smo profesionalna tv-kuća i ne šutamo ljude tek tako. Imamo
dovoljno posla i iza kamera, kojeg će kolega svjesno i profesionalno odraditi.“
Dakle ako budete uhvaćeni da kršite sve uzuse novinarske
profesije, na javnom servisu vas ne čeka otkaz, nego bolje i udobnije radno
mjesto, neko na kojem vaša nagodnost može više doći do izražaja, a manje u oči
javnosti. Također, razlog udaljavanja s malih ekrana nije nesposobnost
ili neprofesionalnost, ili jednostavno nedostatak znanja, nego pritisci iz
stranih krugova, jer direktore i urednike ne zanima mnogo šta javnost misli
o javnom servisu. Bitno je i spomenuti da je tadašnji urednik programa i
multimedije FTV-a, Bakir Hadžiomerović, bio kandidat SDP-a za bošnjačkog člana
Predsjedništva BiH 2014. godine, dakle nepune dvije godine nakon ovog skandala.
Svjesno i profesionalno, nema šta.
Novinarima u BiH, izgleda,
ostaje jedino da nađu zaštitu od
politike u politici. Nešto slično kao kada vlasnici kafana plaćaju
kriminalce da ih sačuvaju od drugih kriminalaca. Ali nisu samo
političari krivi za
ovakvo stanje, krivi su i drugi novinari koji se svojevoljno prodaju u
službu
političkih partija i obnašaju dužnost medijskih dobermana svojih mecena.
Kada se dese situacije kao što je neemitovanje Sebijinog intervjua, kada se
Dodik papanski odnosi prema Arijani Saračević-Helać, kada četnici u
Višegradu hrabro jurišaju na Adisu Imamović, kada FB stranica BOŠNJACI otvoreno
poziva na linč Amira Zukića i drugih uposlenika N1, medijski djelatnici moraju
znati da su to grozote koje se i njima mogu desiti. Prema podacima Linije za
pomoć novinarima Udruženja BH novinari, samo u proteklih 10 godina
je zabilježeno skoro 500 napada na novinare. Ukoliko se nastavi trend
nekažnjavanja ovih djela, za očekivati je da će broj napada porasti, a odnos
vlasti prema medijima postati još gori, ali tada možda neće biti ni važno, jer
će svaka politička opcija imati svog urednika i svoj medij. Bolje nismo ni zaslužili.