Ne
postoji ni za koga drugačiji put za razvoj i ispunjenost osim savršene
predstave sopstvenog bića. “Budi ono što jesi” idealan je zakon, i za mlade
ljude ne postoji drugi put koji vodi do istine i razvitka.
Pošto je
taj put otežan mnogim moralnim i drugim preprekama, i pošto svet radije želi da
budemo prilagođeni i slabi nego samovoljni, za svakog čoveka koji je
individualiziran iznad proseka nastaje životna borba. Tada svako mora za sebe
samog da odluči, prema sopstvenim snagama i potrebama, koliko će se podrediti
konvenciji ili koliko će joj prkositi. Tu gde on odbaci konvencije i zahteve
porodice, države i zajednice, mora znati da se to događa na sopstvenu opasnost.
Ne postoji objektivna mera koliko je opasnosti neko sposoban da prihvati. Svako
prekoračenje sopstvene mere čovek mora da ispašta i ne može se nekažnjeno ići
dalje ni u samovolji, a ni u prilagođavanju.
Ne treba
da pitate “Da li su moj način i moj odnos prema životu pravilni?” – jer ne postoji
odgovor na to pitanje; svaki način je podjednako dobar, on je jedan deo
života.
Mnogo više treba da pitate: “Pošto sam takav, pošto imam ove potrebe i probleme
u sebi, koje naizgled drugi nemaju – šta moram da uradim da bih ipak podneo
život i stvorio nešto što je moguće lepše od njega?”. I odgovor na to pitanje,
ukoliko zaista budete slušali unutrašnji glas, biće otprilike ovakav: “Pošto si
takav, ne treba drugima zbog toga što su drugačiji ni da zavidiš, a ni da ih
prezireš, i ne treba da pitaš da li je tvoja suština ispravna, već da
prihvatiš svoju dušu i njene potrebe kao što prihvataš svoje telo, svoje ime,
svoje poreklo i tako dalje: kao nešto što ti je dato, kao nešto od čega ne
možeš da pobegneš, čemu treba reći Da i što treba da podržavaš čak i ako je
čitav svet protiv toga.”
Ne znam
ništa više o tome. Nije mi poznata nijedna mudrost koja mi može olakšati život.
Život nikada nije lak, ali uopšte ne treba da pitamo da li je lak ili nije.
Možemo biti ili razočarani životom, to je svakome omogućeno, ili možemo učiniti
ono što rade naizgled zdravi i sposobni, oni koji naizgled nemaju probleme i
koji naizgled nemaju dušu: moramo pokušati da prihvatimo svoju prirodu kao
jedinu ispravnu, da svojoj duši damo sva prava.
Ja dajem
savete, pa ipak, ne verujem u njihovu vrednost. Prihvatit ćete ono što vam vaša
priroda dozvoljava, ni manje ni više. Ne možemo promeniti sebe. Ali, sve smo
jači što više priznajemo život, što smo više saglasni u svojoj unutrašnjosti sa
onim što nam se događa u spoljašnosti.
Kao što
je “spoznaja”, odnosno buđenje duha, u Bibliji prikazana kao greh
(predstavljena kao zmija u Raju), tako se i proces nastanka čoveka –
individuacija, borba pojedinca sa sobom, dok postaje ličnost izdvajajući se iz
mase – uvek sa stanovišta morala posmatra sa nepoverenjem. Tako se posmatraju i
nesuglasice između mladih i porodice, nesuglasice između oca i sina – nešto što
je prirodno i prastaro, pa ipak, svaki otac oseća to iznova kao nečuvenu
neposlušnost. I tako mi izgleda da tog Kaina, tog često pominjanog zločinca,
prvog ubicu, treba shvatiti kao nekoga ko je sasvim suprotan Prometeju, koji je
zbog hladnokrvnosti i nepromišljenosti kažnjen kao neko ko je prekršio zakone
duha i slobode.
Uopšte
ne brinem o tome da li taj stav mogu da potvrde teolozi, ili da li to odobravaju
i potvrđuju nepoznati autori Mojsijevih knjiga. Mitovi iz Biblije, kao i svi
drugi mitovi čovečanstva, za nas su beznačajni sve dok mi lično ne budemo mogli
da ih protumačimo sebi samima i ovom našem vremenu. Kada to budemo mogli da
uradimo, oni će nam biti veoma dragoceni.
Iz knjige Hermannsa Hesea Samovolja predstavlja zadovoljstvo, Dereta, 2012.