Nedavno službeno i nadasve srdačno druženje predsjednice Republike
Hrvatske i predsjednika Ruske Federacije izazvalo je veliku medijsku
pažnju, barem u balkanskoj državici, efekti toga posjeta još uvijek se
zbrajaju, mudre analize i dalje pune novinske stranice, laude o
veličanstvenim diplomatskim postignućima ne jenjavaju, detektiraju se
skrivena značenja fraza izgovorenih u javnome dijelu programa, no jedan
po svemu pikantan detalj upadljivo nije problematiziran – makar je
uredno evidentiran – niti mu je pripisana osobita važnost, iako on bez
sumnje, kada su slični susreti na stvari, radikalno odstupa od
proklamiranih konvencija.
Radi se, naime, o tome da su Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir
Putin došli na dugo očekivani sastanak svaki sa svojim psićem: hrvatska
predsjednica na uzici je vodila državnoga odvjetnika, koji se odaziva na
ime Dinko Cvitan, dok je ruskome političkom vođi uz nogu skakutao
direktor Sberbanka, nazvan Herman Gref. Premda je sastanak u Sočiju,
koji je uključivao i radni ručak, bio zatvoren za javnost, neke je
kurtoazne epizode lako rekonstruirati. Recimo:
„Krasan vam je psić“, kaže Putin i energičnim potezima pomiluje
Cvitana po tjemenu, na što ovaj zadovoljno isplazi jezik i krene
metodično dahtati.
„I vaš mezimac je stvarno impresivan“, uzvrati gospođa Kitarović i
pruži ruku prema rudlavome Grefu, a ovaj blago ustukne i tiho zareži.
„Pripazite, molim vas, ne voli baš da se mazi“, upozori je domaćin.
„Tako je nedavno jednom Srbinu slučajno otkinuo ruku iz ramena, a
drugoga ujeo za dušu. Mada su ovi to kasnije predstavili kao značajan
diplomatski uspjeh.“
„Hranite ga sirovim mesom?“ upita gošća.
„Samo onim kontrolirana porijekla“, osmjehne se Putin. „I nikako uoči bilateralnih susreta.“
„A ovaj moj uvijek žica ostatke od ručka“, reče hrvatska predsjednica
i žmirkanjem osokoli ljubimca: „Je li, Dinkiću? Hoćeš li poslije
probati boršč?“
Vjerojatno je da su se hrvatski državni odvjetnik i direktor ruske
banke potom ljubazno međusobno onjušili, posebno se udubivši u predjele
međunožja, te poslušno parkirali natrag uz potkoljenice gospodara.
Ovi su, pak, prije radnoga dijela sijela, moguće ćaskali o tome kako
je opći ambijent u kojem oni danas, kao demokratski izabrani lideri,
uljudno i konstruktivno pregovaraju – ambijent obilježen liberalnom
demokracijom i slobodnim kapitalističkim tržištem – sasvim drugačiji
nego u mraku totalitarne prošlosti, kada su i Hrvati i Rusi stenjali pod
stravičnom komunističkom diktaturom, kada je kompletan život bio pod
strogom ideološkom paskom i kada su politički moćnici kontrolirali ama
baš sve, od tužioca do bankara.
U izvještajima vodećih hrvatskih medija to se ne spominje. Veli se,
doduše, da su na sastanku – prilikom razgovoru o „slučaju Agrokor“ –
„Rusi jasno dali do znanja hrvatskoj predsjednici da njihove banke neće
odustati od naplate potraživanja, dok je Grabar-Kitarović ponovila
hrvatski stav da lex Agrokor ne znači i nacionalizaciju kompanije i
državno preuzimanje dugova“.
Objavljeno je još i da se u pojedinim momentima „Putin izuzetno
trudio ublažiti naelektriziranu situaciju“, iz čega se moglo pomisliti
da su Dinko i Herman, kada je gazdama popustila koncentracija, kesili
očnjake, lajali i divljali oko punog stola, možda čak i pokazivali
spremnost da štogod prikolju, pa ih je domaćin morao oštro ukoriti, a
barem svoju zvjerku i isprašiti uzicom po turu.
No, to je već sfera čitalačkih špekulacija. Činjenica da su hrvatski
državni tužilac i ruski direktor banke prilikom državničkog susreta
nastupali u svojstvu kućnih ljubimaca dvaju političkih vlastodržaca, u
vodećim medijima uopće nije naznačena, a kamoli kritički razmotrena. To
je doista neobično, budući da tužilac i bankar reprezentiraju pravnu
državu i slobodno tržište, svetinje koje – prema katekizmu poretka što
je na snazi širom svijeta – imaju djelovati oslobođene političkih
utjecaja. A ni politika – reprezentirana ovdje kroz dvije predsjedničke
figure – nema što činiti u polju pravosuđa i tržišne ekonomije.
Mediji su tek hladno evidentirali njihovu nazočnost, kao
najnormalniju stvar, ne zamarajući se sitnicama, poput one ima li netko
dvije ili četiri noge. Tiražni hrvatski dnevnik piše: „Znalo se da će na
službenom ručku biti i prvi čovjek Sberbanka, ali i hrvatski glavni
državni odvjetnik Dinko Cvitan, jer je ruska strana željela doznati
detalje o provođenju istrage vezane za Agrokor i Ivicu Todorića.“
Detalje o provođenju istrage vezane za Agrokor i Ivicu Todorića ne bi
od državnoga odvjetnika ni pod koju cijenu smjela doznati ni
predsjednica Republike Hrvatske, a kamoli njezin pregovarački partner,
predsjednik Ruske Federacije, te njegov prgavi psić iz oblasti
bankarstva. Po uzusima klasičnoga demokratskog sustava – kakvim se
Hrvatska na sva usta hvasta – učestvovanje državnoga tužioca u
političkim pregovorima bilo koje vrste, gdje će referirati o detaljima
istrage, upravo je nepodnošljivo.
Svejedno, šefica države ga je bez krzmanja okačila na povodac i
povela do ruskoga kolege da izlaje sve što zna i što kani poduzimati,
zauzvrat je Putinov bankar opširno režao o svojim potraživanjima, a
novinari su sve to tretirali kao dio političke rutine i regularnu
diplomatsku aktivnost. Nitko da u samome činu zajedničkog putovanja
prepozna svetogrđe i uključi sirenu za demokratsko uzbunjivanje:
predsjednica i tužilac u avionu za Rusiju, zar to ne obećava mlazni progon?!
Rudlavi Herman i kratkodlaki Dinko, dakle, poslušno slijede političke
nalogodavce i naočigled široke javnosti drobe mit o liberalnoj
demokraciji i slobodnome kapitalističkom tržištu, o trodiobi vlasti i
sličnim tricama, a nitko se zbog toga ne uzbuđuje, jer su uloge striktno
propisane – i akteri i izvjestioci upregnuti su u izgradnju i
propagandnu reprodukciju mita, naročito u prilikama koje upućuju na
njegovu praktičnu demontažu.
Kolinda Grabar Kitarović pokušava dati svoj doprinos rješavanju
„slučaja Agrokor“ služeći se istom političkom tehnikom kakvom je
svojedobno „slučaj Agrokor“ proizveden, a zapravo i sam Agrokor
izgrađen, naime – udruživanjem državne i ekonomske moći u istu
oligarhijsku strukturu, kojoj će biti pridruženo i „nezavisno
pravosuđe“, dok će „nezavisna štampa“ dobrovoljno suflirati. I ona i
njezin ruski partner slijede realnu, a ne imaginarno-promidžbenu logiku
sistema. A ova bi mogla biti sljedeća:
Kapitalizam se razvija i snaži kroz kontinuiranu sabotažu svojih
svetih spisa. Mogućnosti kapitalizma šire se skupa s veličinom groblja
njegovih ideala. Malo je totalitarnih opačina za kojima mnoge
demokratske vlasti neće posegnuti kako bi utvrdile razliku u odnosu na
deklarirane diktature, jer se ta razlika tiče ponajprije efikasnosti.
Optimistički promatrači koje vjera u katekizam i liberalne vrednote
nije napustila, pa će u prizoru ugledne Hrvatice s dirigiranim tužiocem i
uglednoga Rusa s dirigiranim bankarom očekivano prepoznati tek „ostatke
socijalističkog mentaliteta“, trebali bi se osvrnuti oko sebe i vidjeti
koliko se kućnih ljubimaca različitih sorti, recimo, disciplinirano
šunja po Bruxellesu, pobožno provodeći direktive političkih gazda, kao i
po drugim uštirkanim zapadnim metropolama gdje se interesi kapitala
umataju u parlamentarne i slične procedure.
Prilično podmukla može biti naivnost onih što su rusko-hrvatski
„susret na vrhu“ spremni proglasiti devijacijom u odnosu na vladajuće
standarde. Ako bolje pogledaš, svijetom vlada jedna velika adaptabilna
Devijacija. Devijacija koja teče. Nešto što ne bi polizao ni Cvitan s
maslom.