Mladi bi trebali biti na svježem zraku, hodati, trčati ili okretati
pedale bicikla od kuće do fakulteta i natrag, a ne da se, kao kakve
babe, bezvoljno valjaju po autobusnim sicevima. Javni prijevoz nije
poskupio, kako bi možda tkogod zločest pomislio, zato što je vukovarski
gradonačelnik škrt i pohlepan, već je poskupljenje potaknuo plemenit i
human motiv, iskrena briga da se hrvatski djevojke i mladići ne
razlijene i ugoje, izlože se riziku od bolesti srca i krvnih žila,
visokom krvnom tlaku i dijabetesu tipa dva i jedva što su zinuli na
svijet, nesretno padnu na grbaču društva.
Kao da i bez njih nemamo
dovoljno invalida. Ivan Penava to najbolje zna. Njegova stranka,
Hrvatska demokratska zajednica, napravila je tako mnogo invalida da
bismo mogli imati predstavnike u svim sportovima najmanje na idućih pet
paraolimpijada. Na sportskim terenima diljem naše zemlje svako jutro za
radnog vremena nekakav narod koji po medicinskoj dokumentaciji ne bi
mogao ni ustati iz postelje masovno džogira, radi sklekove i trbušnjake,
kotrlja balote, diže utege, razmjenjuje backhande i forehande. Deseci
tisuća sretnika koje je HDZ poslao u invalidsku mirovinu igraju mali
nogomet, košarku i odbojku. Kraj svih njih zbilja nam ne treba da još i
nekakve studente guramo u kolicima.
Osim toga, valja se za invalidninu i potruditi. Naći vezu,
pouzdanog i disketnog čovjeka, obično bolničkog šofera ili portira, da
vas spoji s potkupljivim specijalistom, i da vas specijalist zatim
upozna sa simptomima, uputi na članak u Medicinskoj enciklopediji, da
znate što valja reći pred komisijom, a sve to, naravno, nije jeftino ni
brzo. Trnovit i dug je put do prijevremene penzije. Desetke hiljada eura
treba potrošiti želite li da vam predsjednik komisije na koncu kriomice
urotnički namigne i udari modri štambilj na uvjerenje o invalidnosti. A
koji put ni to ne upali. Koji put učinite sve kako su vam rekli,
platite znatan iznos u ozbiljnoj valuti i tako uvjerljivo odglumite
tetraplegičara da bi Dustin Hoffman pao na guzicu od
udivljenosti, i već kad mislite da samo još trebate čekati poštara s
prvom penzijom, zorom vas probude agenti Uskoka koji su šest mjeseci
prisluškivali telefone pokvarenih liječnika.
Nije, istina, bilo
mnogo takvih slučajeva. U Zagrebu je 2011. uhapšen jedan liječnik
zaluđen tamburaškom muzikom, vodio je vrlo gledanu emisiju na lokalnoj
televiziji. Na nula šest nula broj u donjem dijelu malih ekrana
gledatelji su naručivali omiljene pjesme, a bio je još jedan, privatni
doktorov broj, na koji su upućeniji naručivali pedeset, šezdeset ili
sedamdeset posto invalidnosti, već koliko je tko imao para. A slično je
bilo i nekoliko godina ranije u Splitu, u akciji Dijagnoza, koja do dana
današnjeg nije dočekala pravosudni epilog, kad je policija rasturila
udruženu zločinačku aktivnost psihijatra, neurologa i dvojice liječnika
opće medicine. Kad pogledate kako su se ti ljudi izložili, ugrozili i
svoj građanski spokoj i profesionalni ugled, stvarno ne bi bilo u redu
da netko postane invalid samo zato jer se vozio autobusom.
Napokon,
kraj invalida rada imamo i ratne vojne invalide čije potrebe nisu male.
U utorak je baš Ministarstvo branitelja raspisalo javni natječaj za
kupnju čak dvjesto dvadeset automobila, s tako kratkim rokom isporuke da
je opravdano posumnjati kako je cijeli posao namješten za nekoga
dobavljača. Dvjesto dvadeset limuzina srednje klase možda već čeka u
nekoj garaži, ministrov rođak ili kum sve je odavno sredio. Samo da se
završi glupa birokratska predstava s otvaranjem navodno anonimnih ponuda
u tobože zapečaćenim omotnicama, ministar će svečano razdijeliti
ključeve junacima. Nitko od njih neće ostati bez auta. Kupuje ih se,
primijećeno je, više nego je potreba. Danas još nemamo ratnih vojnih
invalida koliko će Ministarstvo branitelja imati invalidskih auta, ali
tko zna, u budućnosti bi ih lako mogli imati.
Stvar je otvorena.
Brojke nisu definitivne. Kao što i dalje nezaustavljivo raste broj
branitelja, nije isključeno da tkogod i danas otkrije ratnu vojnu
invalidnost, na izmaku 2017., dvadeset dvije godine od kraja rata,
krikne i sruši se ranjen od zločinačke srbočetničke ruke. Ivan Penava
svakako zna nekoga takvog. Kad hadezeovska ekipa o kakvoj obljetnici
navečer popije, redovito krene šega kako su se sređivale penzije
nekakvim ludama i spadalima što katkad nisu znali upamtiti gdje ih je
metak pogodio, već su šepali sad na lijevu, sad na desnu nogu. Tisuće su
takvih od stranke dobili invalidski kruh u ruke jer su bili isuviše
glupi i lijeni čak i da ih negdje namjestiš za načelnika općine,
komunalnog redara, županijskog vijećnika, ravnatelja bolnice ili u
nadzorni odbor vodovoda.
HDZ ima svoje invalide, dulje od dva
desetljeća oni kontroliraju taj biznis i ne žele da im se nekakvi
studenti danas preko reda ubacuju. Ivan Penava prirodno očekuje da mladi
doprinose društvu, kad već HDZ ništa ne doprinosi. A onda, jednom u
budućnosti, i studenti će se izboriti da budu invalidi. Bogu hvala, bit
će prilike, još će se ovdje ratovati.