Vijest da je
višestruka državna prvakinja u karateu Ajla Mahmutović odustala od
odlaska na Svjetsko prvenstvo zbog nedostatka finansijskih sredstava
odjeknula je domaćim javnim prostorom kao da se ne radi o
svakodnevnici nego nekom iznenadnom propustu. Nakon što se vijest
proširila po društvenim mrežama i izazvala lavinu negativnih
reakcija, u svrhu skupljanja jeftinih političkih poena prvo je
Mirvad Kurić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo rekao da će
njegovo ministarstvo Ajli platiti cjelokupne troškove odlaska na SP,
a onda se oglasio i premijer USK Husein Rošić, jer što bi se samo
Mirvad šepurio sa izjavama.
Ajla će na kraju
otići na prvenstvo i vrlo vjerovatno napraviti odličan rezultat,
ali to se ne bi desilo da nije napisala status na Facebooku i stavila
ga na “public”. Nije ni Mirvada ni Huseina briga ni za Ajlu
ni za karate, ni za sport, ni za državu. Mirvada i Huseina, kao i
njihove pandane na drugim nivoima vlasti je briga samo za jeftino
politikanstvo koje će ih dovesti na naslovnice web portala, jer su
bitni oni, a ne Ajla. Ajla je tu samo sredstvo za samopromociju.
Ovakav odnos
nadležnih vlasti prema mladima je posljedica politike u kojoj je
lojalni i podobni stranački kadar bitniji od bilo kakve izvrsnosti i
stručnosti, politike koja traje već više od 20 godina i koja je
dovela do masovnog napuštanja zemlje. Prema istraživanju Instituta
za razvoj mladih KULT, BiH se nalazi na 131. mjestu po “odljevu
mozgova”. Lista broji 133 zemlje. Također, pretpostavlja se da
je od 2004. godine BiH napustilo više od 20.000 visokoobrazovanih
ljudi, a taj trend rapidno raste.
Upravo ovaj podatak
bi trebao biti znak za uzbunu kod vlasti, jer ljudi koji su se
školovali u BiH i postali stručnjaci u raznim poljima u istoj ne
vide šansu za napredak. Tako je Samir Pekaz,
diplomirani pravnik, Sarajevo napustio nakon vjenčanja 2014. godine.
Otišao je zajedno sa suprugom Martinom jer mu rodna zemlja nije
mogla ponuditi karijeru za koju se školovao. Sada je stanovnik
Londona, gradi uspješnu karijeru i smatra da je integrisan u
društvo. “London je multikulturalan grad gdje su
većina stanovništva stranci, te smatram da smo društveno dobro
integrisani i ne držimo se samo zatvorenih kulturalnih skupina.
Integrisanje je postalo lakše kada smo dobili stalne poslove.”Samir nije pisao status na FB
prije odlaska, nije bilo negodovanja na društvenim mrežama, pamirvadi u
njemu nisu vidjeli priliku da se bahate pred novinarima. Iako osjeća
jaku nostalgiju za rodnim gradom, Samir trenutno ni ne razmišlja o
povratku u domovinu, jer je svjestan da BiH njemu i Martini nema šta
da ponudi. Postavlja se pitanje kakvom čovjeku ova zemlja imašta
da ponudi?
Takav
čovjek nije ni Aleksandar
Draganić,
po struci sommelierkoji
kaže: “Odlazak
iz BiH nije uopšte bio iznenađujući za mene, niti sam bio pod
nekim pritiskom da moram otići zbog loše finansijske situacije ili
nečeg sličnog. Živio sam u Kanadi i Hrvatskoj, vraćao se u
Sarajevo, pa opet odlazio. U tom procesu sam shvatio da mi rodni grad
i država ništa kvalitetno niti stabilno ne nude. Naravno, tu mi je
porodica, tu si mi dugogodišnji dragi prijatelji, ali živimo u
2017. godini gdje kamera i mikrofon olakšavaju okolnosti na drugom
kraju svijeta.”
Aleksandar
je prije nepuna dva mjeseca otišao iz BiH u Singapur, zemlju koja se
od BiH razlikuje po mnogo čemu, a najviše po strogoći i primjeni
zakona, ali kaže da ni to nije problem kada se čovjek ponaša u
skladu sa očekivanjima okoline. Razlike se ne ogledaju samo u
zakonima, “slagao
bih kad bih rekao da nisam doživio kulturni šok prve dvije sedmice.
Sve je bilo zbunjujuće – klima, visoka vlažnost zraka, visoke
temperature, sporazumijevanje sa raznim narodima, vožnja lijevom
stranom, egzotična hrana i preskupa vina i piva.” Ipak,
sve su to stvari na koje se čovjek s vremenom navikne kada živi u
uređenom društvu.
“Od svega što sam vidio ovdje, najdraže mi je to da ljudi nisu
opterećeni religijom, nacijom, niti rasom.” Kada
ovo uporedimo sa balkanskom opsesijom utvrđivanja identiteta i
teritorije, jasno je šta je prepreka razvoju.
Kao
Samir, ni Aleksandar ne misli da se vrati u državu koja njegovu
profesiju ne vrednuje i u kojoj se sredstva uložena u vlastiti
stručni razvoj ne mogu vratiti bez uhljebljivanjau
državnu službu. A i toga će biti sve manje, jer nova tranša MMF
kredita podrazumijeva i dubinsku analizu rada državnih preduzeća
koja upošljavaju veliki broj uhljeba,kao
što su BH Telecom i HT Mostar. Nesposobna vlast nije u stanju da se
brine ni za vlastitu rodbinu, prijatelje i jatake koje su posijali po
državnim preduzećima, pa sada svaka kancelarija u BH Telecomu (i ne
samo BH Telecomu, nažalost) izgleda kao školska učionica –
dvadesetak ljudi sjedi za naguranim stolovima i ponaša se kao da je
učiteljica otišla do zbornice. Dobar početak dubinske analize rada
bi bio anketni listić za sve uposlenike, sa samo jednim pitanjem –
šta radite vi ovdje? Kako broj uhljebabude
padao, rasti će broj nezadovoljnih koji će vjerovatno uraditi što
su i Samir i Aleksandar – otići odavde. Ostaće malobrojni, oni
koji uspiju da prođu sve dubinske analize, oni koji su se dubinski
uhljebili.
Kada ode sva mladost koja ima energije da nosi pozitivnu promjenu,
kada odu svi oni koji imaju znanja i vještine potrebne za razvoj
društva, ostaće jedan veliki harem podanika koji će i dalje svoje
narodne sultane braniti i podržavati, jer se u haremu cijeni samo
jedna vještina, jedina koju oni imaju, a to nije karate.
Vedran
Vojinović, Prometej.ba