Čak idemo
toliko daleko, odnosno već smo odavno dosegnuli stadij da kategoriziramo i
vlastito postojanje. Smatram da ovaj problem nije nikako samo svjetovni, već također
i ontološki. Mislim to iz razloga jer smatram da bi bilo banalno odvojiti
ontološko od svjetovog, realnog – u smislu naše percepcije svijeta putem
osjetila. Ne možemo odvojiti svjetovno od ontološkog, niti vice versa iz
razloga što jedno utječe na drugo. Ako je nešto ontološka istina onda to i
djeluje na nas, makar toga bili nesvjesni, no ipak je nažalost mnogo češći
slučaj da pogrešne ” svjetove ” misli, stvari, pojave, pa čak i
” zakonitosti ” smartamo ontološkim istinama; logosom ili kaosom
bivanja, pa čak i bitka. Također ne mogu dokazati je li problem kategorizacije
nešto kulturalno konstruirano ili pak urođeno, nešto neprosto po sebi, sastavni
dio tubitka, kako bi rekao Heidegger. Prije bih rekao da je ” stvar ”
više urođena, nego nastala, kulturalno uvjetovana, jer ako bolje pogledamo, od
početaka ” civilizacije ” mi smo ( ljudi ) skoro sve kategorizirali,
svrstavali. Nebitno je jesu li naši predci bili svjesni njehovog djelovanja u
toj maniri ili nisu. S druge strane neminovno je da danas smo svjesni, a
također i sve više i radije inzistiramo na konstantnoj kategorizaciji svega (
pod rječju svega mislim na kompletnu ukupnost stvari bilo postojećih bilo ne
postojećih ). Da olakšam malo pojam kategprizacije navesti ću par primjera
čisto da se shvati moja misao.
umjetnost, starost, sve događaje, knjige, život, bolesti, smrti, rast, razvoj,
sve znanosti. Čak i ono što ne pojmimo kategoriziramo kao ne pojmljujuće.
jezika, kako bi možda to tumačili filozofi i logičari poput Wittgensteina –
mislim da nije. Ako odbacimo način gledanja da je logika jedino moguće ustrojstvo
svijeta – sa čijim se odbacivanjem dakako slažem, onda mislim da problem ide
mnogo dublje.
smatrali konstruktom; postoji i na snazi je sve od pojave čovjeka – još uvijek
vrijedi i možemo ga uočiti i dan danas i to čak i više nego u bilo kojem
prošlom periodu ljudske povjesti. ( U ovu tezu sam prilično siguran, i također
vjerujem kako bi se dubljom analizom mogla i ” taksativno ”
činjenično navesti. )
ljudima uređeno, nešto dano, no sada se postavlja pitanje – Možemo li ju
iskorijeniti, promjeniti naš način djelovanja, življenja, shvaćanja svijeta i da
li bi to bilo etički opravdamo ukoliko se vodimo mišlju da se čovjek ne treba boriti
protiv svoje prirode, ići protiv nje, nego u određenoj instanci biti njen ”
sluga “?
rasvijetlim postavljen problem želio bi navesti par aforizama koje će nadam se
ipak malo podrobnije objasniti problem i moju misao.
već u pogledu na Drugoga.
opet shvaćamo da nismo pronikli u njihovo postojanje i da ih nikada nećemo moći
kategorizirti, svrstati u određene kategorije i na toj zadaći se slamamo svaki
put iznova u našoj bolesnoj maniji pokušaja kategorizacije svijeta.
i njezine posljedice, ako uzmemo u obzir da određene stvari kategoriziramo iz
potrebe za lakšim obavljanjem osnovnih bioloških i egzistencijalnih potreba;
već je problem što kategoriziramo iz potrebe, iz nagona za podčinjavanjem
drugoga – iz Volje za Nadmoć.
Volja za Nadmoć.
bitno samo svrstati.
pokušavano kategorizirati, normtizirati, ali njegova narav je takva da nam
konstantno izmiče.
bivstvovanja.
istini o bitku, svijetu i našem postojanju.
je nemoguće postaviti se izvan strukture koju želimo srušiti odnosno
opovrgnuti.
nevaljalima.
fenomenu kategorija – ne postoji kontradiktorno – ono znači jedino i isključivo
Biti i Misliti.
duboko vezan uz kategorizaciju jest logički način razmišljanja u slijedu uzrok
– posljedica; jer iako nekada koristan, takav način razmišljanja nam naposljetku
ništa ne može reći iz razloga što nikada sa sigurnošću ne možemo zaključiti o
prvom uzroku i posljednjoj posljedici; iako bi donekle mogli nešto tvrditi o
njima – vidi aforizam 13. Upravo iz tih razloga potpuno je besmisleno
razmišljati u maniri uzrok – posljedica.
besmisleno konstantno ih pokušavati ustrojiti i kauzalnom vezom objašnjavati
sviket i same sebe.
kompliciranije, ali to je sada nevažno. Nekada se treba više potruditi. Na
prethodno postavljena pitanja mislim da možemo dati dva relativno jasna
odgovora.
iz kategorija. Kako ukloniti tu ” datu ” zapreku. Odgovor se nadzire
u kaosu. Kaos kao ” jezgra ” svega bivanja. I svijet kao nedukučivo
mjesto, kao bivstvujući uvijek izmičući entitet.
imaju tendenciju da apsolutno sve žele kategorozirati.
koji način, mijenjati neku našu urođenu prirodnost, odgovor je samo jedan.
on ostaje još uvijek kao svojevrsna ” vodeća paradigma naših života “,
i da izići iz nje nike tako lako kako se možda ponekad pričinja.
Iz svega navedenog mogu izvuči samo jedan zaključak, a to je
da se zapravo još jednom pokazalo da se radi o ničemu drugome osim o vrijednosti.
Kako znamo da se radi o vrijednosti kao etici, onda nam ne preostaje ništa drugo
nego napokon shvatiti zašto moramo biti odgovorniji kada govorimo o etici i ne
samo puštati da stvari idu svojim tokom i gledati ih kako će se same rješiti odnosno
( ne) rješiti.