Ovako izgleda jedini logor Sarajeva. Prača. Mjesto u kojem su još uvijek, u 21. vijeku, masovna smaknuća normalna stvar. Mjesto od kojeg se svakom čovjeku smuči, okrene želudac naglavačke.
Zatočeništvo, izgladnjivanje, mučenje i naposljetku ubistva. Sve se ovo godinama radilo u tajnosti u jedinom koncentracionom logoru u BiH, samo 40-tak kilometara od Sarajeva.
Danas brutalna smaknuća i način na koji se ophodi prema živim bićima u ovom logoru više niko i ne krije. Nije ih briga. Patrole svakodnevno vrše ophodnju ulicama glavnog grada, te bez imalo samilosti otimaju svakog ko se uklapa u njihovu definiciju nepoželjnog žitelja Sarajeva. I to na najbrutalniji način, ostavljajući iza sebe krvave ulice i rasplakane građane, koji više ne mogu da gledaju svakodnevne zločine.
Pogledajte kako to izgleda:
Poslije hvatanja, ova živa bića, napušteni psi Sarajeva, završavaju na trenutno najozloglašenijem mjestu u državi. Azilu Prača. A nakon toga, završava se i njihov život. Zadavljeni žicom, slomljene čeljusti, razbijene glave… ubice ne biraju sredstva. Šalju ih u smrt kao na traci.
Samo u prošloj godini je, prema nezvaničnim podacima, oko 2.000 pasa završilo u ovom azilu. Danas ih je tamo oko 300. Niko ne zna gdje su ostali. Jednostavno im se gubi svaki trag.
Neki od volontera kažu da se mrtvi psi ubacuju u zamrzivač za hranu, što potvrđuju i pojedine fotografije, a nakon toga se zakopavaju u jame i grobnice okolnih šuma.
Logor, tako ovu ustanovu, azil, do skoro sakrivenu od očiju javnosti nazivaju mnogobrojni volonteri, ali i ljubitelji životinja koji se bore da spase ova nedužna bića.
“Azil u Prači nije azil, to je KONCENTRACIONI LOGOR. Masovna grobnica živih božijih bića, koja su do jučer bila sinonim najvećeg prijatelja čovjeka. Bića uz koje smo odrasli i koji su oduvijek živjeli pored nas. Bića koje smo osudili na smrt. Postali smo ubice svega oko sebe. Postali smo ono što nikada nismo bili. Postali smo robovi vlasti u koju slijepo vjerujemo. Postali smo neprepoznatljivi samim sebi. Dopustili smo da nas svim obmanjuju i pored očiju vidimo lijepe slike naše tamne strane.” Ovako je svoj doživljaj azila u Prači opisao jedan čitatelj Buke.
Aktivisti napominju da postoji osnovana sumnja da je zanemarivanje, zlostavljanje i ubijanje ogromnog broja životinja posljedica želje za protivpravnim sticanjem materijalne koristi i bogaćenja, kroz zloupotrebu i nenamjensko trošenje budžetskih i ostalih sredstava (donacija) namjenjenih prihvatilištu. Za sad još uvijek nema zvaničnih informacija da li je to tako iako sve upućuje na takav scenario.
Inače, BUKA je i ranije pisala, kao jedan od rijetkih medija o onome šta se dešava u Prači i prenosila svjedočenja volontera. Jedna od aktivistkinja nam je rekla da su dobili informaciju da se psi odvoze na nepoznata mjesta gdje se završava njihov život, ali te tvrdnje još nisu uspjeli dokumentovati.
Ipak, u Sarajevu je ova priča dobila na značaju tek prije nekoliko dana kada su volonteri na Svjestki dan zaštite životinja otkrili novi masakr u ovom azilu.
“4. oktobra nas šest je došlo i vidjeli smo da su boksovi prazni. Pasa nije bilo, samo je ostala krv. Radnici su nam priznali da su psi odvedeni. U policiji smo saznali da su dva kombija došla pokupila pse i da im se nakon toga gubi svaki trag”, ispričao je Fahrudin Bravo Caki.
Kao po običaju, od odgovornih samo prazne riječi i bez konkretnih poteza i odgovora. Iz MUP-a Bosanskopodrinjskog kantona kažu da su četvrtog oktobra zaprimili prijavu o nestanku pasa od strane aktivista i da je o svemu upoznat glavni kantonalni tužilac Goražda Mirsad Bilajac, te da su naložene ostale istražne radnje. Naravno, do danas te radnje nisu urodile plodom, a dok oni vode svoje istrage iz azila volonterima prijete metkom, a ni novinari nisu pošteđeni.
Sa druge strane, direktor kantonalne Veterinarske stanice Sarajevo Almir Džanković u razgovoru za Žurnal kaže da je na godišnjem odmoru ali da je zbog čitavog slučaja anagažovao i advokata.
“Ja ne mogu niti jednom veterinaru narediti ili zabraniti bilo koji zahvat iz oblasti veterinarske struke, pa ni eutanaziju. To je isključivo u nadležnosti veterinara – kaže Džanković dodajući da će „pokrenuti postupak da se utvrdi šta je istina i šta leži iza čitavog incidenta.“
Ipak, ovo nije incident, a masovna smaknuća na brutalan način, izgladnjivanje i mučenje životinja u azilu Prača se dešava godinama. Na to je i ranije upozoravao Bravo, ali niko se zbog toga nije ni počešao.
“Stanje je alarmantno. Fotografirali smo tzv. hladnu komoru u kojoj bi, po pravilima, trebali biti pohranjeni lijekovi i hrana za pse. Fotografirali smo ubuđalu hranu, hranu kojoj je odavno istekao rok, neispravne vakcine i lijekove koje psima više štete nego što koriste. Drugi problem je činjenica da pasa ima više oko azila nego u azilu, pa su često na meti seljana. Nisam vidio, ali su mi rekli da u neposrednoj blizini azila ima na stotine leševa pasa koji mogu zagaditi vodu koju pijemo”, rekao je Bravo.
Povodom lošeg stanja u ovom azilu sredinom godine je pokrenuta i online peticija u čijem opisu se između ostalog navodi:
“U azilu i oko azila se nalaze četiri masovne grobnice ( bez dozvole i nepropisnim ukopavanjem pasa) i u svakoj od njih se po informacijama radnika nalazi od 30 do 170 leševa pasa, kao i pojedinačne manje grobnice od 1 do 5 pasa po šumi od Prače prema Goraždu. Psi su bacani u rupe pored rijeke i ne možemo zamisliti o kojoj količini pasa se radi, na koji način su psi umirali i kakve će biti posljedice ovo nepropisno ukopavanje imati za vodu i okoliš.”
Pitanje je hoće li iko iz vrha vlasti i nadležnih institucija za ovakvo stanje, za ovakav nehuman odnos prema životinjama nakon svega učiniti nešto da se ova priča privede kraju. Da se napokon prikaže istina, da se kazne odgovorni.
Jer, na posljetku, ovo nije još jedna priča neumornih volontera i aktivista koji traže pravdu za životinje. Ovo je masakr za koji neko dobija ogroman novac, a koji se dešava u našem komšiluku. I zato ovom nehumanom kriminalu moramo svi zajedno stati u kraj, bez obzira voljeli pse ili ne. Ovdje se radi o zločinu koji mora prestati, zločinu nad životom, na najokrutniji način.
Prvi korak možemo napraviti na protestima 11.11.2017. koji će se održati, kako u Sarajevu tako i u mnogim gradovima BiH i regiona. Recite NE logorima i korupciji.
