ma nečega u svečanim dočecima „sa najvišim državnim počastima“.
Najnižih počasti nema, pa je u ovom slučaju superlativ samo potencirani
oblik spektakla sa postrojenim trupama, raportima, usiljenim
gostoljubljem i vojnom muzikom. Došao nam je u goste Redžep Taip
Erdogan, čovek koji je u julu prošle godine preživeo vojni puč, jedan od
omiljenih modela promene vlasti u Turskoj.
Posle tog traljavog pokušaja udara, Erdogan je postao sultan
sekularne Turske, surovi progonitelj političkih protivnika, pisaca,
novinara i književnika, ljudi koji ne misle dobro o njemu ili njemu ne
misle dobro. Čak i za besposlene srpske babe i dede, koji oćoraviše
gledajući turske serije, Erdogan je novi Sulejman Veličanstveni, vlasnik
prošlosti u kojoj smo mi gradili naš rajetinski mentalitet, te
pribavili sebi sultančića za gospodara bez granica.
Nije preterano loše družiti se sa moćnima, bolje je da im malo
podilaziš nego da te biju. Ima nešto uzbuđenja u izboru prijatelja sa
raznih strana i povodima koje nije potrebno obrazlagati. Ali, susret
između Vučića i Erdogana nešto je sasvim drugačije od svega nabrojanog,
pošto Erdogan nije od onih lidera većeg formata, koga valja priviti na
grudi i izljubiti ko zna koliko puta po tri puta, kao pašenoga. Kao što
je, recimo, Toma Nikolić usnim aparatom onoliko puta obanjao Putina.
Ovde se ipak radi o mešovitom učinku istorije i inercije, neizbežnim
naslagama protivrečnih atavizama, kao i sukobu ili skladu modernih
varijanti cezarizama na obe strane. Erdogan je to postigao na
eksplicitno surov način, Vučić uči na svom najgorem primeru. Ono što je
Erdogan ostvario, Vučić nije najbolje razumeo: turski predsednik
apsolutno kontroliše vlast, ovaj ovdašnji želi da je poseduje. Na taj
način najvitalnije sfere društva izlaže svojoj ambicioznoj
nesposobnosti.
Erdogan svoju moć zasniva na potpunoj kontroli sposobnih podanika,
kojima je predočena sultanova okrutnost. Tu nema paralele sa Vučićem: on
želi da ga njegovi slepo slede u svemu što ne ume da radi.
U praktičnoj politici, Erdogan je besprizorni operativac, u stanju je
da učini ono što mu se prohte; Vučiću se samo prohteva ono što bi želeo
da učini, ali to najčešće ne ume, a za drakonske korake nema kuraži,
niti je u moći da izgradi mehanizme za tako nešto.
Zbog toga su i neke paralele o identičnoj suštini apsolutizma „dva
predsednika“ uglavnom neumesne. Radi se o sasvim različitim strukturama
vlasti i o specifičnim parodijama demokratije, kako kod koga.
Svečani doček Erdogana je pokazao sve odlike „sirotinjske slave“, na
kojoj se pokazuje uglavnom ono što ne postoji. U ovom slučaju glamur,
iskrenost i grandiozno prijateljstvo. Ništa od toga; nategnuta bliskost
među glavarima država ne može se proglasiti „prijateljstvom među
narodima“, jer je reč o potpuno različitim percepcijama. Kao dosledni
rušilac sekularizma, Erdogan je postao moćni protagonista balkanskog
islamizma, po mnogo čemu agresivnijeg nego u Turskoj.
Kao premijer Turske on je, uglavnom otvoreno, podržavao militarnu
retoriku ovdašnjih ekstremnih Bošnjaka i bio ikona skandala na nekim
fudbalskim utakmicama u Novom Pazaru (transparent „Ovo je Turska“).
Juče je u epskom zanosu, uz lirsku pomoć lokalne pesnikinje poručio
Sandžaklijama: „Ovo je moj zavičaj, vaša sreća je i moja sreća, vaš bol
je i moj bol.“
Dakle, to je njegov zavičaj, a boli njega za Sandžak. No, on je bio
zvezda dana i zvezda uopšte; pored njega je Vučić bio senka od statiste i
konačno video šta sve čini istinska, makar na torturi izgrađena harizma
vođe. Natuknica o zavičaju ima smisao endemske nostalgije i poruka je
za sve koji su slušali, ali i za one koji nisu. Daleko važnija poruka od
one Vučićeve sa predsedničke promocije, da je u Srbiji rođeno
dvadesetak rimskih careva. Uzgred, Konstantin i moja malenkost delimo
isti zavičaj, rođeni smo u Nišu, on nešto ranije.
U novopazarskoj podeli zavičaja Vučić nije oponirao, niti bar rekao
da je tu pre svega njegov zavičaj i da njega, isto tako, lično boli za
građane Srbije. Mada se na novopazarskom trgu ni u jednim rukama nije
mogla uočiti zastava matične države. Doček je i ovde bio važniji od
suštine, ako Erdoganov zavičajni ispad razumemo kao simboliku daleke
etničke solidarnosti, bez konotacija koje su u svojoj osnovi vrlo
neprijatne.
I u gostima, Erdogan se ponašao kao gospodar svestan svojih moći i
velikog uticaja na populacioni produkt otomanske istorije. Ali, neki od
domaćina, koji su zasluženo stekli počasnu misiju dvorskih luda, nisu
odoleli a da se prema njemu ne ponašaju kao prema Sulejmanu.
Tako je ministar spoljnih dela, najugledniji folker režima Ivica
Dačić, nalazeći u sebi bogate ostatke rajetinskih naslaga, zapevao
Erdoganu neodoljivi turbo-hit „Osmana, osmanaga…“
Erdogan je to izvođenje prihvatio sa simpatijama. Ministar spoljnih dela koji ume da peva ne mora da radi ništa drugo.
Dostojni folklorni kraj svečane večere morao bi da se okonča u
nostalgičnom performansu, u kome najagilniji domaćini šetaju gostima
opanke.
No, to ipak nije učinio Dačić, sklon ispadima svake vrste, nego Vučić
lično, plačevnom molbom gostu i mogućim investitorima koje je ovaj
poveo. Pozvao ih je da sa svojim parama dođu upravo ovde: „Dobićete
višestruko bolje uslove nego bilo gde u Evropi.“
Dobiće raju koja radi skoro džaba, kao u tuđem zavičaju.