“Koliko bi vas koštalo da popijete bocu vina koju ste kupili prije
nekoliko godina za 50 dolara, a koja sad vrijedi 500 dolara?”, pitao je
Thaler.
To pitanje ilustrira kako ljudi miješaju dva osnovna ekonomska pojma: nepovratne troškove i oportunitetne troškove.
Nepovratni troškovi predstavljaju novac koji ste već potrošili. Više
ga nemate i ništa ne možete napraviti da ga vratite. Morate ga otpisati.
U ovom slučaju, to je 50 dolara koje ste morali potrošiti da kupite tu
bocu vina.
Oportunitetni troškovi predstavljaju cijenu izbora jedne “akcije” u
odnosu na drugu – u ovom slučaju to označava odluku da popijete bocu
vina umjesto da je prodate za 500 dolara ili je čak zadržite i prodate
za još više u budućnosti.
Točan odgovor je da bi vas odluka da popijete tu bocu vina koštala
500 dolara jer ste odlučili uživati u njoj umjesto prodati je.
“Većina ljudi bi odgovorila da ih to ne košta ništa”, rekao je Thaler
Sullivanu. “Neki ljudi bi čak išli tako daleko da bi rekli da su na
neki način zaradili što su popili tu bocu vina jer su je platili ‘samo’
50 dolara. To je mentalna računica”, zaključio je.
“Vrlo je vjerojatno da bi mnogim ljudima koji bi odlučili popiti tu
bocu vina bilo veoma teško izaći na večeru i platiti u restoranu tu istu
bocu 500 dolara, iako je to upravo ono što su učinili odlukom da je
popiju. Oni vole mislite da je to dobar ‘deal’ jer su prije nekoliko
godina to vino platili 50 dolara”, kaže Sullivan koji pokušava objasniti
da ljudi ne razmišljaju racionalno kada je riječ o novcu te da kupuju
previše, a štede premalo.