Zvjezdana Veselinović Mijatović, umjetnica je iz Banjaluke. Ona radi
kao profesorica stručnih predmeta u Tehnološkoj školi, a prije nekoliko
godina odlučila je da napusti život u gradu i da živi na selu. Tamo je,
kaže mirnije, posvetila se svom sinu, porodici, prirodnoj kozmetici i
smirenom životu.
Kaže da je prije tri godine počela da živi sa momkom, a odlučili su
da žive u njegovoj porodičnoj kući u Šušnjarima, prigradskom naselju u
blizini Banjaluke.
„Prije toga sam živjela sa cimerkom u Beogradskoj ulici u Boriku.
Prvi sprat, moja soba i balkon s pogledom na školu. Radim u školi pa mi
je zvonilo na poslu ali i u stanu. Mislim da sam i sanjala zvono i
dječiju graju te godine. Konstantna buka je svakodnevnica u gradu. Na to
se ogugla, ali kad par noći prenoćis na selu i osjetiš šta znači
kvalitetan san, seliš bez razmišljanja“, kaže za BUKU Zvjezdana
Veselinović Mijatović.
Šušnjari su od Banjaluke udaljeni oko 15 kilometara, a kako radi u
gradu svaki dan putuje na posao. Tokom raspusta rijetko dolazi u grad.
Kaže da joj tada nedostaju određeni ljudi sa kojima se družila, ali
nastoji da to nadoknadi kad ima vremena.
Zvjezdana sa sinom i suprugom
Zvjezdana kaže da je život na selu kvalitetan.
„Čist vazduh, šuma u blizini, tišina, osim kad je sezona traktora i
freza, ali oni bar ne psuju, a tu su i ukusna i zdrava hrana. To sam
najviše osjetila kad sam preselila. Bio je raspust pa sam provela prvi
mjesec na selu u komadu. Prvi radni dan izađem iz busa na banjalučkom
polju i počnem da se gušim od izduvnih gasova. Kod ljudi sam primjetila
ogromnu količinu napetosti i nervoze.Vjerovatno je i meni to bilo
prirodno stanje dok sam živjela u gradu“, ističe ova umjetnica.
Na posao Zvjezdana dolazi prigradskim busom, a autobuska stanica je odmah ispred njene kuće i blizu je posla.
„Nerviraju me loše ceste, a tako je u svim prigradskim naseljima oko
Banjaluke. Autoprevozovi autobusi ne znam kako prolaze tehnički, svako
malo se kvare. Sreća pa se narod u busu zdravo šali pa bude i zabavno.
Jedno jutro stao bus pun đaka i radnika, svi smo malo napeti jer
kasnimo. Dočekamo drugi bus na kom velikim slovima piše ’Nikad nije
kasno’. Nasmijemo se i nastavimo“, priča Zvjezdana.
Zvjezdanu smo pitali čime se bavi na selu i da li se privikla na svakodnevni život na selu:
„Sadila sam malu baštu i to ljeto zatrudnila sa Vukom. Bašta je
udaljena od kuće kilometar , uz brdo. Kako je odmicala trudnoća tako je
ta mala bašta postajala ’Šta Bog da’ bašta . Za sad nemamo ništa
posađeno i plan je da sledeće godine probam sa Vukom opet, s namjerom da
on nauči poštovati i razumjeti prirodu. Do tada nam naš super komšiluk
svako malo pred vratima ostavi kesu paprika, paradajza ili šta god da je
rodilo u tom periodu“, priča Zvjezdana.
Ona kaže da ju život na selu podsjeća na nekadašnji život, život u bivšoj Jugoslaviji.
„Ljudi su vrijedni, po čitav dan rade i uzajamno se pomažu. Okupe se
predveče na kafi i tu se čuje samo smijeh. Puno djece trčkara i igra se
sa štapovima, pijeskom, jedu voće koje nađu usput i uživam gledati kako
Vuk odrasta ovdje“, priča naša sagovornica.
Ona kaže da je njen sin prljav i musav od glave do pete, ali da je sretan.
„Dok sam živjela u gradu nikako mi se nije svidjela ideja da sa
djetetom provedem dan na jednom te istom igralištu, gledam kako s ljulje
ide na tobogan, s tobogana na klackalicu. Pri tom sjedim na mjestu jer
sam primorana. On sad bezglavo hoda kuda hoće, možemo da biramo, šuma,
sokak, Vrbas, komšiluk i mnogo djece, štap u jednoj ruci, kamen u drugoj
i trk“, kaže Zvjezdana.
Uz posao i brigu o malom sinu Zvjezdana kaže da se trenutno ne može
posvetiti umjetničkom radu. Kaže da nađe prostora za kraće projekte koji
ne oduzimaju puno vremena, a čim joj sin još malo poraste, ističe, da
će se situacija promijeniti.
Zvjezdanu smo pitali o čemu razmišlja na kraju dana kad se svi
poslovi završe: „tad je cilj ne razmišljati i totalno se isključiti.
Sjednem na balkon i opustim se. Ovih dana prebiram školu po glavi ,
počela je školska godina pa kad se uhodamo Vuk i ja i baka-servis biće
opušteno“.
Na kraju razgovora Zvjezdana preporučuje mladim parovima sa djecom da
se odluče na život na selu, prije svega zbog svadja i razmirica je zbog
besparice i stresa koji život u gradu nosi sa sobom.
„Za početak se riješe nervoze, a ako se odluče za baštu još bolje.
Djeci je svakako mjesto u prirodi bar prvih godina zivota“, ističe
Zvjezdana Veselinović Mijatović.