„Ne ostajte u muslimanskom Sarajevu niti
u Alijinoj državi.“ Glasila je propagandna poruka prvih ljudi Republike
Srpske Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika upućena građanima srpske
nacionalnosti koji su živjeli u sarajevskim naseljima koja su
završetkom rata pripala Federaciji BIH.
Pod pritiscima tadašnjeg SDS-a i
pratećom propagandom zvaničnih medija u Republici Srpskoj više od
100.000 građana srpske nacionalnosti u martu 1996. godine napustili su
Grbavicu, Ilidžu, Vogošću, Hadžiće i druga sarajevska naselja koja su do
tog trenutka bila pod kontrolom vojske RS-a.
Nažalost, za „egzodus“ Srba iz Sarajeva i
činjenicu da su ljudi u panici i strahu sa djecom i ekshumiranim
tijelima svojih najbližih napuštali svoje kuće, do danas niko nije
odgovarao. Refleksije sulude politike etnički čistih teritorija i parola
„Svi Srbi u svom entitetu“ kao i prešutno odobravanje tadašnje zvanične
bošnjačke političke elite, vidljive su upravo u statističkim podacima o
broju Srba koji danas žive u Sarajevu.
Prema popisu iz 1991. godine 30%
stanovništva prijeratnog Sarajeva činili su Srbi. U sarajevskih deset
gradskih i prigradskih opština živjelo je 157.526 Srba. Ukoliko kao
parametar uzmemo današnje administrativno Sarajevo koje čine četiri
opštine Stari grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi grad na ovoj
teritoriji 1991. godine živjelo je 92.271 Srba. Prema popisu iz 2013.
godine na istoj teritoriji živi 10.442 građana srpske nacionalnosti.
Nećemo prihvatiti činjenicu da je povratak završen
Miladin Vidaković predsjednik Srpskog
Građanskog Vijeća – pokret za ravnopravnost, naglašava da je povratak
Srba u Sarajevo doživljavao razne faze. Odgovornost za činjenicu da
danas u Sarajevu živi oko 10% prijeratnog srpskog stanovništva Vidaković
vidi u organizovanom otporu povratku vlasti u RS-u kao i opstrukcijama
koje su dolazile od različitih nivoa vlasti u Federaciji BIH.
„Proces povratka je doživljavao razne
faze. Od onih faza kada je narod imao više povjerenja u postupke
lokalnih vlasti i državnih organa kao na primjer 2002. godine kada se u
Sarajevo vratilo 7.652 porodice da bi danas taj broj bio sveden na
nekoliko porodica. Bilo je opstrukcija od različitih nivoa vlasti u
smislu otežavanja tog povratka kroz onemogućavanje povratnika u svoje
stanove, nepružanja adekvatne pomoći na opravku kuća, a pogotovo na
održivom povratku. Međutim, najveći problem povratka Srba u Sarajevo bio
je ipak na organizovanom otporu od strane vlasti u Republici Srpskoj
jer su očigledno ciljevi njihove borbe bili drugačiji.“
Miladin Vidaković
Vidaković smatra da se zvanična politika
RS-a prema sarajevskim Srbima suštinski nije promijenila od početka
90-tih godina. Prema njegovom mišljenju odnos vlade RS-a fokusiran je na
odlazak i preostalih građana srpske nacionalnosti iz Sarajeva.
„Krivice za odlazak Srba iz Sarajeva ima
i sa jedne i sa druge strane. Niti je učinjeno od strane bošnjačke
političke elite onoliko napora koliko je trebalo da se zadrži veći broj
Srba ali je u najvećoj mjeri odlasku doprinio poziv kao i organizovanje
različitih aktivnosti na odlasku Srba iz Sarajeva u organizaciji
Republike Srpske. Dakle, teže je onda bilo te iste ljude prisiliti da se
vraćaju u sredine iz kojih su ih vlasti Republike Srpske odselile. Ni
dan danas ne postoji adekvatna pomoć Srbima u Sarajevu od strane RS-a.
Svaka poruka od strane vlasti u RS-u je poruka koja poziva i ovo malo
Srba da izađe iz Sarajeva. Od poruka da je Sarajevo Teheran do drugih
izjava koje ne upućuju na dobre želje.“
Kantonalna organizacija SGV-a inicijator
je analize koja će biti sačinjena na nivou BIH o stanju i položaju
građana srpske nacionalnosti u svjetlu rezultata popisa stanovništva u
2013. god. Vidaković naglašava da nije pristalica teze o ugroženosti
Srba u Sarajevu u odnosu na druge narode. Prema njegovom mišljenju Srbi
žive i dijele sudbinu građana drugih nacionalnosti u Sarajevu.
„Čak i ove pojave iseljavanja mlađih
ljudi pa i starijih, karakteristike su i za Srbe, Hrvate i Bošnjake.
Međutim, činjenica jeste da ekonomsko i socijalno stanje građana srpske
nacionalnosti je jedan od glavnih razloga zbog kojih Srbi i danas
napuštaju Sarajevo. Kad govorimo o povratnicima bilo je dosta Srba
povratnika koji su došli, dobili donacije za opravku kuća ili stanova, a
potom to prodali i napustili ovu sredinu. Zakon nije dozvoljavao da se
po tom pitanju naprave bilo kakva ograničenja i u tom smislu, dobar dio
Srba koji se bio vratio u međuvremenu je napustio Sarajevo, prvenstveno
iz ekonomskih razloga, odnosno nemogućnosti zapošljavanja.“
Problem zapošljavanja za Vidakovića
predstavlja jedan od najvećih problema s kojim se susreću građani srpske
nacionalnosti u Sarajevu. U državnoj službi Kantona Sarajevo zaposleno
je samo 2,11 % Srba, a prema njegovom mišljenju očigledno ne postoji
politička volja kako bi se ova situacija promijenila.
„U Sarajevu je konstitutivnost Srba
obezbjeđena formalno-pravno ali ne funkcioniše u mjeri u kojoj bi mi
željeli. Iz toga rezultira činjenica da je veoma mali broj Srba
zaposlenih u tim organima. Mi imamo podatke o zbirnom pregledu
nacionalne strukture uposlenika u organima državne službe. Od 569
zaposlenih u Kantonu Sarajevo, zaposleno je samo 12 Srba.“
Pokušaj istorijskog revizionizma kao i
jačanje bošnjačkog nacionalizma vidljivo je i u podatku da je uprkos
protivljenju većeg dijela javnosti jedna od sarajevskih osnovnih škola
dobila ime po nacističkom i ustaškom apologetu Mustafi Busuladžiću.
Miladin Vidaković je mišljenja da se većinska bošnjačka populacija
distancira od bilo kakvog radikalizma, a samim tim i onoga što se događa
u Sarajevu.
„Ja ne mislim da je situacija u Sarajevu
tako kritična niti da su Srbi na taj način ugroženi ali da ima
određenih pokušaja radikalizacije ovog prostora, očigledno ima. Naravno i
promjene naziva ulica i naziva škola nadam se da su samo pokušaji koji
neće uspjeti destabilizirati Sarajevo. Ipak se duh zajedništva još
uvijek najviše osjeća u Sarajevu, on je sačuvan i nije uništen. Taj duh
se održao ali on nije u željenoj količini iako za mene broj stanovnika
jednog ili drugog naroda nije jedino prevashodno mjerilo multietničnosti
jednog grada.“
Tragedija za BIH je da je Srba u Federaciji sve manje kao i Bošnjaka i Hrvata u RS-u
Paroh dolački Čedomir Đelmo naglašava da
crkva nema preciznu evidenciju o broju pravoslavnih Srba na teritoriji
njegove parohije koja se proteže od Stupa do Marijin dvora odnosno na
teritoriji opština Novo Sarajevo i Novi grad.
„Praksa pravoslavne crkve je da
sveštenik poslije 19. januara obiđe pravoslavne domove. Dok sam bio na
selu to je bilo drugačije jer sam išao od kuće do kuće i pravio
evidenciju. Bilo bi dosta nepraktično, a možda i malo nesigurno da
sveštenik ide od zgrade do zgrade i zvoni na interfon kako kome u
zavisnosti od prezimena i da na taj način procjenjuje ko je pravoslavni
Srbin. Mi poslije bogosluženja vjernicima kažemo da, ko želi da mu se
dođe u kuću, ostavi svoju adresu. Imamo vjernika koji dolaze u naš hram i
koji kažu: „Mi ne smijemo da nam dođete u kuću da ne bi imali
problema“. Mi kažemo da ćemo u kuće doći u civilu bez mantija ali oni
kažu da i tad ne smiju jer nas ljudi poznaju iz medija. Koliko je to
umišljeno, a koliko je to realno ja to stvarno ne znam.“
Čedomir Đelmo
Za paroha Čedomira Đelmu najbolji
pokazatelj stanja pravoslavnih Srba u Sarajevu su matične knjige. Đelmo
ističe da u toku jedne godine obave od 90 do 110 sahrana, dva ili tri
vjenčanja, dok su krštenja djece rijetkost.
„U crkvu dolazi od 50 do 100 vjernika
redovno nedjeljom ali za Božić ili badnji dan, Vaskrs tada ima mnogo
više vjernika. Ono što je veoma važno reći je da mnogi pravoslavni Srbi
koji žive u istočnom Sarajevu ili Palama dolaze u ovu crkvu jer su ovdje
vjenčani, kršteni i na određeni način su povezani sa ovim mjestom.
Krštenja male djece su jako rijetka. Mi imamo više krštenja odraslih
osoba. Obzirom na politiku koja je vladala u bivšoj državi imamo
vjernika koji su se sad odlučili na taj korak. Imamo određeni broj ljudi
koju su živjeli ovdje, a sad žive u inostranstvu i dođu ovdje da se
krste. Ali baš u ovoj parohiji prava je rijetkost da imamo krštenja.
Recimo 5 do 6 krštenja i to uglavnom starijih osoba.“
Hram svetog Preobraženja u Sarajevu
Veoma loša materijalna situacija kao i
činjenica da populaciju sarajevskih Srba čine uglavnom starije osobe,
jedan su od razloga pokretanja narodne kuhinje u organizaciji Dobrotvora
u prostorijama Hrama Preobraženja Gospodnjeg u sarajevskom naselju
Pofalići. Paroh Čedomir Đelmo smatra da su uzroci lošeg položaja Srba u
Sarajevu nedostatak brige institucija kako federalnih tako i institucija
iz Republike Srpske.
„Možda bi bilo to ugrubo da se svi stave
u isti paket ali bi se tako moglo čak i reći. Ništa se ne dešava kako
bi se neko od mlađih ljudi vratio. Čak i ljudi koji ovdje rade gledaju
da žive u Istočnom Sarajevu. Od 9 sveštenika ovdje u Sarajevu, 6 živi u
Istočnom Sarajevu. Narodna kuhinja počela je s radom u junu prošle
godine i otprilike stotinjak članova se tu hrani. Naravno, nije uslov da
je neko vjernik kako bi se tu hranio i to pitanje niko ne postavlja.
Uloga crkve je da ljude koji su u teškoj situaciji ohrabri da nije
sramota doći i hraniti se tu. Nisu oni krivi što penzija nije dovoljna i
za lijekove, režije i život. Imamo i onih ljudi koji nemaju nikakva
primanja i kojima je rat prekinuo radni staž međutim, nažalost imamo
mnogo ljudi koji nisu uspjeli u sebi da to prevaziđu jer smatraju da je
to sramota.“
Narodna kuhinja “Dobrotvor”
Tenzije na nivou Bosne i Hercegovine kao
i politički odnosi Sarajeva i Banja Luke reflektiraju se na položaj
sarajevskih Srba. Paroh Đelmo ističe da je u periodu od potpisivanja
Daytona do danas evidentirano čak 40 napada na pravoslavne crkvene
objekte. Posljednji od napada bio je pokušaj paljenja crkve Svetog
Preobraženja u avgustu 2016. godine.
„Nažalost mi vjerski službenici to
svakodnevno osjećamo. Mnogo više od nas to osjećaju naši parohijani koji
žive u Sarajevu kao i ljudi koji rade u institucijama. Vezano za
zadnji problem kada je crkva zapaljena, to se desilo dva dana poslije
crkvene slave. Dan poslije slave šator je bio isječen, ja sam pozvao
policiju radnici koji su raspakivali šator zatekli su tu čovjeka.
Policija je sporo reagovala. Molio sam ih pošto je kamera policijska
pet-šest metara od tog mjesta da nam vrate unazad da vidimo šta se
dogodilo? Međutim, oni su to odbili jer su rekli da to mora ići na sud i
da mi nemamo pravo gledati te snimke. Da bi se sutradan desilo ono što
se desilo. Zapaljena je crkva. Nikakvu povratnu informaciju, ni usmenu
ni pismenu, od policije ili suda nismo dobili. Sve što znamo, znamo iz
medija i preko nekih prijatelja.“
Iako policija još uvijek nije
procesuirala odgovorne za ovaj napad, Paroh Đelmo naglašava da je Vlada
kantona Sarajevo pomogla u sanaciji štete koja je napravljena kao i
sanaciji krova na ovoj crkvi.
„Čovjek koji je uhapšen pušten je
nedavno. Moj stav je bio da smatram da to nije mogao uraditi jedan
čovjek bez dobre pomoći i posebnog alata. Ono što sam ja vidio na
snimku, a kasnije su mi dozvolili da pogledam. Taj čovjek odlazi tamo i
zadržava se dvije minute u rukama nije imao ništa. To što tvrdim da nije
uradio Nedeljko, ne tvrdim da je uradio Muhamed ili Jozo. Možda je neki
drugi Nedeljko ili neka organizacija koja je imala određene ciljeve.
Nakon tog podmetnutog požara u crkvi, Premijer kantona Konaković je
ponudio pomoć u sanaciji koja je i realizovana, uradili smo krov stavili
smo i video nadzor.“
Paroh Čedomir Đelmo
Čedomir Đelmo ističe dobru suradnju sa
drugim vjerskim zajednicama kao i sa opštinskim institucija ali smatra
da bi svi nivoi vlasti trebali učiniti više kako bi se kreirao ambijent u
kojem bi se građani Sarajeva srpske nacionalnosti osjećali sigurno, što
je jedna od osnovnih kriterija za masovniji povratak Srba u Sarajevo.
„U Blažuju dok sam bio, imao sam veoma
dobru saradnju sa Islamskom zajednicom. Kad se desi neki problem uvijek
se pokušava prikazati da su to neki maloljetnici ili delinkventi. Dobro
se sjećam da kad je crkva u Blažuju bila išarana krenulo se sa pričom da
su to učinili neki maloljetnici. Međutim, onda je efendija rekao da je
to učinio neko ko dobro poznaje arapski jezik. I to se ispostavilo da je
bio u pravu. Crkvu su išarale punoljetne osobe koje su odlični đaci i
nakon pet-šest dana su uhapšeni. Nikad ništa po tom pitanju nije
pokrenuto. Ja sam par puta išao u tužilaštvo međutim, do danas nisam
ništa napismeno dobio i za ove prijetnje me nikad niko nije pozvao i to
je veoma loša poruka.“
Izostanak podrške održivom povratku,
kako u Sarajevu tako i u drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, te
deklarativno zagovaranje realizacije Aneksa 7 Daytonskog mirovnog
sporazuma odrazio se na nacionalnu strukturu. Za Čedomira Đelmu ta
realnost predstavlja jedan od najvećih problema današnje Bosne i
Hercegovine.
„Mi nemamo načina da ljudima kažemo da
ostanu na svojem. Nažalost niko ne razmišlja o tome. Znam da ni Sarajevu
ni Federaciji ne bi trebao biti cilj da jedan narod potpuno nestane
ili da bude apsolutna manjina koja ne može ništa odlučivati. Tragedija
za BiH je da je Srba u Federaciji sve manje također da je Bošnjaka i
Hrvata u RS-u sve manje. Koji je tačan procent ja ne znam i nemam
evidenciju ali solidarišem se s kolegama imamima i katoličkim
sveštenicima u Republici Srpskoj i svim narodom koji ima problema, i
apelujem na sve da se ta situacija promijeni.“
Dom staraca pod otvorenim nebom
Đokić Lune poput većine stanovništva
sarajevskog prigradskih naselja, Radavu je napustio 1995. godine, koja
je u tom trenutku prešla u nadležnost Federacije BiH. Sa kompletnom
porodicom je otišao u Republiku Srpsku. U Rogatici je živio do 2002.
godine a potom se vraća na svoje imanje u Radavu.
„Mi i nismo imali gdje da idemo jer te
niko ne pita gdje ćeš, pa smo otišli u neku napuštenu kuću u Rogatici. U
Radavu se vraćamo 2002. godine. Ne znam je l’ mi bilo gore kad sam tamo
otišao ili kad sam se ovdje vratio.“
Đokić ističe da je provokacija na
nacionalnoj osnovi u periodu kada se sa porodicom vratio bilo. Naglašava
da je danas situacija drugačija. Međutim, napominje da novčanu pomoć
ili pomoć u vidu građevinskog materijala ili stoke nikada nije dobio ni
od Federacije ni Republike Srpske.
„Kuća mi je nastradala poslije rata.
Bilo je tu i nekih izbjeglica. Ja bi se i vratio prve godine da tri
porodice nisu bile ovdje. Već 17 godina kuću popravljam. Nikad ni od
koga donacije nisam dobio. Nama ponekad donesu paket za Vaskrs i Božić, i
to je to. Ja sebe i porodicu sam izdržavam. Imamo ovce, koze, krave,
imam i konja, tako da mi hrana nije bitna. Bitan mi je krov jer kisne.
Mi nemamo ni vodovoda ni kanalizaciju ovdje al’ to nikoga ne
interesuje.“
U Radavi, nekada većinskom srpskom
naselju, danas živi tek nekoliko srpskih porodica. Međutim, prema
riječima Đokića Radava dijeli sudbinu većine ruralnih krajeva u Bosni i
Hercegovini.
„Danas u ovom selu nema nikoga. Ovi što
su poslije rata došli, su se odselili. Valjda su se vratili na svoje.
Srba nema, oni su prodali svoja imanja. Ima ovih vikendaša. Imali smo
ovdje komšije, dedu i nanu, muslimane, to su divni ljudi bili al’ i oni
su umrli. Tako da ne možeš čovjeka vidjeti. Ovo ti je dom staraca pod
otvorenim nebom.“
Đokić Lune kao i većina građana srpske
nacionalnosti koji su se vratili u Sarajevo, dijele sudbinu i sličnu
priču povratnika širom Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu
nacionalnost. Loša ekonomska situacija, nezaposlenost i izostanak
perspektive, svakodnevnica su ovih ljudi. Nažalost, povratnici svih
nacionalnosti napušteni su upravo od nacionalnih politika koje se ovih
ljudi sjete samo u trenucima kada je to potrebno za dnevno-političke
svrhe, a do tog trenutka sarajevski Srbi prepušteni su isključivo sami
sebi.