Mnoga nevjerojatna bića naseljavaju naš svijet. U pećini pod planinom
na hrpi zlata spava zmaj, nosati i uhati goblin krije se pod korijenom
stoljetnog hrasta, div luta šumom s toljagom na ramenu, vukodlak zavija u
noći punog mjeseca, vilenjak jaše kentaura, a patuljak grifona, feniks
izgara u pepeo i podiže se iz njega, sirena na pustom grebenu svojom
pjesmom punom čežnje mami usamljene mornare. Veliko strpljenje, oprez i,
više od ičega, sreću valja imati da biste vidjeli koje od ovih bića, a
jedno je rjeđe i tajanstvenije od svih. Četnik koji podmeće požare.
Četnik
koji podmeće požare tako je rijedak da ga nema ni u Tolkienovoj prozi
ni u romanima Georgea R. R. Martina, Jorge Luis Borges ga ne spominje u
poznatom “Priručniku fantastične zoologije”, kao ni J. K. Rowling u
referentnoj “Fantastične zvijeri i gdje ih naći”, ali čudovište je
nesumnjivo među nama. Mnoge su ga Hrvatice i Hrvati posljednjih tjedana
susreli i o tome događaju posvjedočili na fejsu, o njegovim se
poremećenim navikama autoritativno raspravlja na domoljubnim portalima, s
oltara se upozorava na njega, viđali su ga čak i reporteri državne
televizije. Malešno, neugledno, krezubo stvorenje, kažu, jedva pola
metra visoko, s čupavom bradom i janjećom šubarom s neizbježnom
kokardom, smrdi na šljivovicu i češnjak, iskače iz grmlja s kantom nafte
u ruci, polijeva je po suhoj travi, upaljačem zapaljuje i raskalašeno
se cerekajući iščezava u treperavoj jari kod magistrale u Baškom Polju,
da bi se časak kasnije ukazao između Konjskog i Dugobaba, ili u
Vodicama, ili na Ugljanu, ili u brdu iznad Unešića, ili kod Benkovca, a
neki čak kažu da se pojavljuje na svim ovim mjestima istodobno.
Dok
jedni tvrde da je sasvim ljudskog obličja, samo manji, drugi se kunu
kako su četniku koji podmeće požare vidjeli pseću glavu, konjski trup,
kozje noge i ljuskav zmijski rep. Treći ga opisuju s kratkim, svinutim
rogovima, četvrti kažu da četnik leti. Jednu je čobanicu, pričaju,
zaskočio dok je na Zrmanji pojila ovce, zadigao joj haljinu i ugrizao je
za stražnjicu, jednom je lovcu na Dinari uzeo pušku iz ruke i iz obje
cijevi odjednom pucao u njegova kratkodlakog ptičara, a jedan planinar
pripovijeda kako ga je gledao na Velebitu, kod Tulovih greda, kako
istrčava iz Golfa kragujevačkih registracija i bezbrižno pali grabov gaj
pjevajući Milu Kitića, i svim ovim prilikama iza njega su ostali
bezbrojni četvorni kilometri spržene zemlje i čađavih stabala.
Nadnaravno čudovište, četnik koji podmeće požare, mračnom
čarolijom napravljeno od žege, orkanske bure, straha i nacionalizma i
ove je godine zapalilo Dalmaciju i vješto pobjeglo. Premda znamo sve o
njemu, i s crkvenih oltara i na državnoj televiziji i na domoljubnim
portalima detaljno su nam objasnili i otkud je, i čiji je, i kako i po
čijem nalogu djeluje, sve su policijske zasjede i potjere za njim bile
neuspješne, nikad nitko nije uhvatio četnika koji podmeće požare.
Nejasno je kako bi ga i mogli zaustaviti, pomaže li standardno oružje,
ili valja posegnuti za blagoslovljenom vodom, glogovim kolcem i
srebrenim metkom. Bit će da je ipak dovoljno redovito piti Clopixol,
Moditen, Haldol, Zeldox ili nekakav drugi antipsihotik.
Ustvari,
vjerojatno bi trebalo angažirati poljoprivrednu avijaciju i čitavu
zemlju poprskati nekakvim snažnim lijekom jer je pojava epidemijskih
proporcija. Kad god u srpnju i kolovozu krenu požari, u nas kao i u
Španjolskoj, Portugalu ili Kaliforniji, krivac se nepogrešivo zna.
Dobro, za španjolske, portugalske i kalifornijske požare možda i ne, ali
u nas je samo jedan dušmanin mogao zapaliti, poznato biće iz narodne
predaje, mitski četnik. Nema tko drugi biti. Običan narod u autobusima,
tramvajima, sportskim kladionicama, kafićima i samoposluživanjima, kao i
medijski i biskupski autoriteti, vlast i opozicija, svi se neobuzdano,
čak i s jednom nasladom, predaju kolektivnom mahnitanju, masovnoj
psihozi o četniku koji podmeće požare.
Krene li oganj gutati šume i
maslinike i cijela stabla izgaraju u trenu kao šibice, krene li takvo
nekakvo elementarno zlo na nas, nađemo li se na putu nezaustavljivoj,
čudovišnoj stihiji, u nama se probudi jedna iskonska strava, ugasi nam
umove pa više nismo bolji od divljaka što vjeruju u vilenjake, divove i
zmajeve. Podigne se hajka kao u stara doba kad su se s vilama i
sjekirama obračunavali s vješticama i vukodlacima. Slijepa, nerazumna
rulja osvetnički se okomi na nekoga za koga joj se naprosto sviđa
vjerovati da je krivac i zbog nekakvih izmišljenih bića naposljetku
stradavaju pravi živi ljudi.
Nakon što su portali i televizija
danima potpirivali nacionalnu mržnju pričom o četniku koji podmeće
požare, jedna je nesretna, bolesna djevojka iz zadarskog kraja pošla
zapaliti srpsko selo. Mirnim je glasom, bez kajanja, to priznala
policiji, vjerujući kako je prvorazredan patriotski čin ako nekakva
pravoslavna baba izgori zajedno sa svojim kozama. Mnogi bi se, uostalom,
i složili s njome, pa i među policajcima. Zbog jedne iskre iz
dalekovoda, nečijeg neopreznog roštilja, opuška bačenog iz automobila
ili nekog sličnog, mnogo uvjerljivijeg uzroka požara u trenutku se tako
ponovno nađemo u prilici da gore srpske kuće.
Istina, kad su
gorjele srpske kuće, njih nisu Hrvati palili. Hrvati tako nešto
nečovječno nikad ne bi napravili, nego kad je ono bila Oluja, sjećate
se, Srbi su tako bezglavo bježali da im je do jednoga ostao, kome
pomfrit, kome pileća prsa, kome hrenovke, na uključenom štednjaku. To
je, oprostite, činjenica.