Odatle proistječu vječne predrasude
škola, koje su tvrdokornije i često neukusnije od običnih predrasuda,
kao i prijevremeno mudra brbljavost mladih mislilaca, koja je slijepa više
nego bilo koja druga uobraženost i teže izlječiva nego neznanje. Ta se
otega ipak ne može sasvim izbjeći jer u dobu veoma kićena građanskoga
uređenja tankoćutniji uvidi pripadaju u sredstva napretka i postaju potrebama
koje se po svojoj naravi mogu brojati zapravo samo u ures života i
ujedno u njegovu nepotrebno-lijepu sastavnicu. Unatoč tomu moguće
je javnu poduku i u tome dijelu više prilagoditi prirodi, ako ne i posve je
uskladiti s njome. Naime, budući da je prirodni napredak ljudske spoznaje
taj da se najprije izgradi razum tako da iskustvom dospije do zornih
sudova i po njima do pojmova, da se potom ti pojmovi umom spoznaju
sa svojim razlozima i posljedicama i da se konačno posredstvom znanosti
spoznaju u dobro uređenoj cjelini, zato će poučavanje morati poći
istim putem. Stoga se od učitelja očekuje da iz svojega slušatelja najprije
izgradi razumna čovjeka, zatim umna, i na koncu učena.2 Takav postupak
ima prednost da učenik nešto dobije podukom makar, kako obično biva,
nikad ne dostigao posljednji stupanj, i da postaje vještiji i mudriji, ako i ne
za školu, a onda za život.
Obrne li se ta metoda, učenik se dočepa neke vrste uma prije nego
što se razum u njega izgradi, i nosi uzajmljeno znanje, koje mu je prilijepljeno,
a ne priraslo. Pritom njegova duševna sposobnost ostaje još uvijek
jednako neplodna kao prije, no ujedno se je znatno pokvarila umišljajući
si da je mudra. To je uzrok zašto se nerijetko sreću učenjaci (zapravo oni
što su [samo] studirali)3 koji pokazuju malo razuma, i zašto akademije
puštaju u svijet više ograničenih glava nego ijedan drugi stalež zajednice.
Dakle, ovo je pravilo postupanja: ponajprije pustiti da razum dozrije i
potpomoći njegov rast time da se vježba u sudovima koji se tiču iskustva
i da mu se pažnja skreće na ono čemu ga usporedba osjetâ njegovih
osjetila
može poučiti. Od tih sudova ili pojmova do viših i udaljenijih on ne
smije poduzeti nikakav smion skok, nego do njih doprijeti prirodnom i
utabanom stazom nižih pojmova, koji ga postupno vode sve dalje i
dalje; i sve to u skladu s onom sposobnošću razuma koju je prethodna
vježba
morala u njem razviti, a ne prema onoj koju učitelj na sebi zapaža, ili
vjeruje
da zapaža, i koju kod slušatelja krivo pretpostavlja. Ukratko, učenik
se ne treba učiti mislima, nego učiti misliti. Ne treba ga nositi nego voditiako se hoće da ubuduće bude spreman da sam od sebe ide.
Takav način poduke zahtijeva narav svojstvenu svjetovnoj mudrosti. 4
No budući da je ona u pravome smislu posao tek za muževnu dob, nije
nikakvo čudo da se javljaju poteškoće kad se hoće prilagoditi nevještoj
mladenačkoj sposobnosti. Mladić poslan na školske nauke navikao se jeučiti. Zato i sada misli da će učiti filozofiju, a to je pak nemoguće, i sad
treba učiti filozofirati. Da se jasnije izrazim: Sve znanosti koje se mogu
u najvlastitijem smislu naučiti mogu se svesti na dvije vrste: historijsku
i matematičku. Prvima pripadaju osim povijesti u užem smislu također
prirodopis, poznavanje jezika, pozitivno pravo itd. itd. Budući da u svem
što je historijsko ili vlastito iskustvo ili tuđe svjedočanstvo sačinjava
ono što je zapravo dano (i zato je u zalihi i stoga se samo treba uzeti),
a u onome što je matematičko očiglednost pojmova i nepogrješivost
dokaza [sačinjava ono što je dano], zato je u obama moguće učiti, tj.
bilo u pamćenje bilo u razum utisnuti, ono što nam se može podastrijeti
kao već dovršena disciplina. Dakle, da bi se i filozofija mogla učiti,
morala bi svakako već neka biti dana. Moralo bi se moći ukazati na neku
knjigu i reći: gledajte, u njoj je mudrost i pouzdani uvid; naučite to razumijeti
i shvaćati te dalje na tome gradite, i bit ćete filozofi. Sve dok
mi se ne pokaže takva knjiga svjetovne mudrosti, na koju se mogu pozvati
otprilike kao što se pozivam na Polybija da razjasnim neku okolnost
povijesti ili na Eukleida da razjasnim neku postavku matematike,
sve dotle neka mi bude dopušteno kazati da se povjerenje zajednice
zlorabi kada se sposobnost razuma povjerene mladeži – umjesto da se
proširuje te da se izgrađuje za budući vlastiti zreli uvid – vara nekom
tobožnjom već dovršenom svjetovnom mudrošću, koju bi učenicima
za njihovo dobro drugi izmislili. Odatle potječe sljeparija od znanosti,
koja samo na određenome mjestu i među određenim ljudima vrijedi
za prave kovanice, a svugdje je drugdje na lošem glasu. Navlastita je metoda predavanja u svjetovnoj mudrosti zetetička – kako su je neki od
starih zvali (od ζητεĩν) – tj. istraživačka, a ta tek kod već izvježbana uma
postaje u nekim dijelovima dogmatičkom tj. odlučnom.5 Filozofijski pak
autor, kojega se npr. kod poduke uzima za podlogu, ne treba se gledati
kao uzor za sud, nego samo kao povod da se sudi i preko njega, čak i
protiv njega, dok je metoda, ovladavanje kojom učenik zapravo traži,
metoda samostalnoga mišljenja i zaključivanja. Ona mu jedina može
biti korisna, dok se na ujedno stečene odlučne uvide mora gledati kao
na slučajne posljedice, za čije bogato preobilje on treba tek usaditi
[onaj] plodonosni korijen u sebe.
Usporedimo li s time onaj obični i od toga veoma udaljeni postupak,
dat će se pojmiti razne stvari koje bi inače upadale u oči kao
nešto čudnovato. Npr. zašto ne postoji neka vrsta učenosti kod onih
obrta kod kojih se može naći jednako mnoga majstora kao u filozofiji,
i zašto se tu mnogi od onih koji su izučili povijest, pravo, matematiku
i tomu slično mire s time da ipak nisu dovoljno naučili da bi takvo
što sami poučavali, zašto je s druge strane rijedak onaj koji si ne bi
posve ozbiljno uobrazio da bi mu pored njegova preostaloga posla
sasvim moguće bilo predavati npr. logiku, moral i tomu slično kad
bi samo poželio upustiti se u takve trice. Tomu je uzrok što u onim
znanostima postoji zajedničko mjerilo, dok u ovoj svatko ima svoje
vlastito. Ujedno se može jasno uvidjeti da je filozofiji veoma neprirodno
da bude umijeće kojim se zarađuje za kruh,6 jer njenoj bitnoj
nastrojenosti proturječi da se prilagođava ispraznosti potražnje i zakonu
mode, i da ju samo krajnja nužda, kojoj je sila još iznad filozofije,
može primorati da se prikloni formi koja dobiva opće odobravanje.
[…]
1) Tekst je izvorno objavljen u Königsbergu
kod Johanna Jacoba Kantera, zatim ga 1800.
F. Th. Rink izdaje unutar Sammlung einiger
bisher unbekannt gebliebener kleiner Schriften
von Immanuel Kant (Königsberg: Friedrich
Nicolovius) na str. 56.-70., dok je u izdanju
Kraljevske pruske akademije znanosti u Berlinu
otisnut u 2. svesku na str. 303.-313. (Berlin:
Georg Reimer, 1912.). Naslov izvornika glasi:M. Immanuel Kants Nachricht von der Einrichtung
seiner Vorlesungen in dem Winterhalbjahre
von 1765-1766, a ovdje se u prijevodu
daje prva trećina teksta (AA II 303.-308.).
Taj se dio teksta ondje izdvaja kao uvod,
a ovdje kao zasebna cjelina, u kojoj Kant
piše o primjerenu i neprimjerenu načinu
poučavanja mladeži u filozofiji, dok u ostatku
teksta najavljuje sadržaj svojih predavanja iz
metafizike, logike, etike i fizičke geografije.
Opis ustroja njegovih tadašnjih predavanja
zavrjeđuje pažnju ponajprije u kontekstu razvoja
Kantove misli, a on ovdje nije stavljen u
prednji plan. Ipak nije neprimjereno da ukratko
navedem kako se načela izložena u prevedenome
dijelu teksta odražuju na ustroj njegovih
predavanja opisan u nastavku teksta.
U metafizici Kant prvo obrađuje emprijsku
psihologiju kao “metafizičku iskustvenu znanost o čovjeku”(sic!) i empirijsku zoologiju, i
njima pridružuje dio kozmologije koji se bavi
materijom, a tek potom prelazi na ontologiju
kao “znanost o općim svojstvima svih stvari,”
dakle na racionalnu psihologiju, teologiju i
kozmologiju. U logici prvo obrađuje njenu
prvu vrstu koja je “kritika i propis zdravoga
razuma,” a zatim njenu drugu vrstu tj. “kritiku
i propis prave učenosti,” koja se obrađuje prema
znanostima kojih bi organon ona trebala
biti. Zapazivši već pri početku svoje akademske
djelatnosti da se studentska mladež “rano
nauči mudrovati” (vernünfteln), a zanemaruje
“historijska znanja”, “koja bi mogla zastupati
mjesto iskusnosti” (Erfahrenheit), Kant
po vlastitu naumu (udžbenika nije ni bilo)
razrađuje predavanja iz fizičke geografije,
koju do 1765. već toliko proširuje da ona
sad uključuje “fizičku, moralnu i političku
geografiju.” Kako za druga tri područja doista
nije manjkalo udžbenikâ, u logici je uzeo
Meierov udžbenik za podlogu (Auszug aus
der Vernunftlehre, 1752.), a u metafizici i etici
(podijeljenoj na “opću praktičku svjetovnu
mudrost” i “nauku o vrlini”) Baumgartenova
djela (Metaphysica, 1739., Initia philosophiae
practicae primae, 1760. i Ethica philosophica,
1740.).
2) odnosno “učenjaka” (njem. Gelehrten)
3) Neprevediva igra riječima u njemačkome:
“Gelehrte (eigentlich Studirte),” koja bi u
opuštenijem hrvatskome otprilike glasila:
“naobraženi (zapr. nastudirani).”
4) “Svjetovna mudrost” (njem. Weltweisheit),
u oprjeci s “bogoslovljem” kao Gottesgelahrtheit,
zapr. je filozofija po Wolffovu nazivlju.
5) ili “odrješitom” (njem. entschieden) – metoda
predavanja u kojoj se iznose odlučene,
riješene spoznaje.
6) njem. Brodkunst
Prijevod i popratne bilješke: Ljudevit Fran Ježić
Čemu : časopis studenata filozofije, Vol.XI No.21 Prosinac 2013.