Rat mi je uništio djetinjstvo, ponavljala je često djevojka s kojom
sam odrasla. Nikad mi nije bilo jasno o čemu govori jer rođene smo tek
1994. godine, tako da smo imale sreću da se ne sjećamo granata, mrtvih
ljudi i svih užasavajućih scena koju nosi oružana “komunikacija”.
Jednom sam se usudila iz svoje radoznalosti pitati, kako tebi, čega se ti možeš sjećati?
“Posljedica
koje proživljavam zajedno sa svojima koji se sjećaju tih dešavanja, a
mi zamišljamo”, rekla je zagledana u jednu tačku.
Malo me šokirao
odgovor, pa sam zastala u nevjerici mudrošću, tada
petnaestogodišnjakinje i poželjala da čujem nešto više o tim
posljedicama.
U tom trenutku sam nervozno promrmljala, kakvih
posljedica? Imala sam predstavu o čemu govori jer ni moja situacija kući
nije bila bolja.
Zapalile smo po cigaretu krijući se iza nekog
stuba, jer imamo samo po 15 godina, a onda je Ena nastavila: “Znaš, moj
tata ti je bio na prvoj liniji, mama je bila bolničarka tokom rata.
Nemoj da mi se smiješ i kažeš kako je to davno bilo. Nije, Anisa, nije
vjeruj za njih, njima je to svaki dan kao jučer. Oni žive ratne dane još
uvijek. Pričaju o prijateljima koji su pred njihovim očima umirali, o
djeci koju su pokopali i rodbini što ih je vječno napustila. Svi
najbliži prijatelji su im umrli tokom ratnih godina. Oni imaju još
njihove slike. A znaš, to je najmanji problem, jer ja to poštujem,
suosjećam se, ali pojma nemam kako izgleda pravi osjećaj kad izgubiš
nekoga.
Problem nastaje kada sva ta tuga počne da prelazi u bijes
na sve i svakoga. Kada proradi nerv za ludilo i kada se slike vraćaju
pred oči, kad trauma nadvlada razum i kad svi užasi prelete pred očima.
To ti kulminira svađama, scenama nasilja da pomislim kako će neko nekog
da ubije, traje tako po par dana, a onda kao da se samo oni razumiju, pa
kao ništa se nije desilo. Sve ispočetka. Tad sam ih mrzila, mislila
kako sam višak u toj jebenoj kući, pitala se čemu sam kriva da
preživljavam sve to? A onda sam čula kako imaju noćne more i kako
ponekad imaju potrebu da su sami. Viđala sam ih kako na grobovima meni
nepoznatih ljudi plaču. Nije mi baš bilo jasno zašto to rade, zašto se
ne razvedu, pa kao ljudi žive, al’ Anisa, ne da tu nije bilo ljubavi,
oni su liječili rane, krili strah prikazivajući ga kao ljutnju i bijes.
Tako sam čula da je rekao njihov prijatelj psihijatar.
Znaš, bilo
me je strah dok sam bila mala, uvijek sam mislila kako će se nešto
dogoditi loše, ali sad znam da neće, znam da to što su se posvađali već
sutra će biti zaboravljeno, samo dok sam shvatila trebalo je preživjeti
sve strahove i jebeno teške noći”. Povukla je moja Ena zadnji dim
cigarete i bacila opušak. Tad sam samo motala po glavi svađe mojih
roditelja i mislila, zašto im je to trebalo?
Ena je bila
katolkinja, ja muslimanka, ovdje, u Bosni i Hercegovini bi to rekli
Hrvatica i Bošnjakinja. Samo nisu znali definiciju tih pojmova.
Hrvatima
zovemo ljude iz naše susjedne zemlje Hrvatske, Bošnjak je pojam koji
potječe iz perioda Turske vladavine (tako su u tom vremenu nazivani
ljudi sa prostora Bosne), a ja nisam ni Turkinja, a niti je ovo Osmansko
carstvo. Mi smo bile Bosanke koje su isto voljele, istu sudbinu imale i
voljele jednako i Bajrame i Božiće (radi poklona naravno).
Sa ove
vremenske distance hoću da vam kažem da nije vrijedilo jednog života
ono jada od politike devedesetih, da ste svi isti, razlikujete se samo
po tome u koju bogomolju idete. Vašu mladost, adrenalin i lakovjernost
nekoliko ljudi je upotrijebilo je za jogurt slavu. Veliki “heroji” su
postali. Filmove o njima snimaju, dok Vi prijatelje tražite po
grobljima, a djeca kartone na zavodima za zapošljavanje.
Nikad mi
nije bila jasna ta definicija podjeljenosti na nacionalnu pripadnost,
ostat ću stava da je to izmišljeno radi političkog i materijalnog
interesa nekoliko familija.
Još se smatrate boljim od drugih i
trećih. Svi isto plačete, svaki gubitak isto boli, svaka žrtva je samo
žrtva u statistici bez imena i prezimena, svaka silovana žena je u
statistici broj za sve one koji vam brane vitalne interese, a vama svima
svaki dan je užasavajuća priča i zajedničko da pomoću sedativa nosite
svoj bol na plećima.
Nemojte da još jedna generacija doživi vašu
sudbinu, još jedna generacija Enino djetinstvo, volite se, nemojte da se
dijelite jer svima isto srce u grudima kuca.
Izvor: Mreza-mira.net