Johnova škola počela je koristiti uređaje u sve nižim
razredima, a njegova učiteljica tupila je o njihovim obrazovnim
koristima – pa je Susan željela najbolje svom zlatokosom dječaka koji je
volio čitati i igrati bejzbol.
Dopustila je Johnu da igra razne edukativne igre na svom iPadu. S
vremenom je otkrio Minecraft koji je, kako ju je tehnološki osviještena
učiteljica uvjeravala, „nešto kao elektronički Lego“. Pamteći kako je
kao dijete uživala igrajući se sklopivim plastičnim blokovima, Susan je
dopustila sinu da Minecraft ispunjava njegova popodneva.
Isprva je Susan bila prilično zadovoljna. John je bio zabavljen
kreativnom igrom dok je istraživao njen kockasti svijet. Primijetila je,
ipak, da igra nije baš kao Lego kakav je pamtila – na kraju, ona nije
morala ubijati životinje i tražiti rijetke minerale kako bi preživjela i
popela se na višu razinu njene omiljene igre. Ali, izgledalo je da se
igra Johnu zaista sviđa, a čak su imali i Minecraft klub u školi.
Ipak, Susan nije mogla poreći da je primijetila promjene na Johnu.
Sve više se fokusirao na igru i gubio zanimanje za bejzbol i čitanje,
dok je istovremeno odbijao svoje kućne obveze. Ponekad bi se ujutro
probudio i rekao da viđa kockaste oblike u snovima.
Iako ju je to zabrinulo, mislila je da njen sin samo izražava svoju
bujnu maštu. Budući da se njegovo ponašanje pogoršavalo, pokušala mu je
oduzeti igru, ali John je odgovorio napadom bijesa. Njegovi ispadi su
bili toliko ozbiljni da je popustila, još racionalizirajući sebi uvijek
iznova da je to “edukativno”.
A onda je jedne noći shvatila da nešto ozbiljno nije u redu.
„Ušla sam u sobu da ga provjerim. Trebao je spavati – a ja sam se tako prestrašila…“
Našla ga je kako sjedi u krevetu, očiju širom otvorenih, njegove
krvave oči gledaju u daljinu, a njegov isijavajući iPad položen je pored
njega. Činilo se da je u transu. Iako je bila u panici, Susan je morala
dobro protresti dječaka da bi ga trgnula iz transa. Izbezumljena, nije
mogla shvatiti da je njen nekad zdrav i sretan dječak postao toliko
ovisan da je završio u katatoničnoj obamrlosti.
Postoji razlog zašto su
tehnološki najoprezniji roditelji upravo tehnički dizajneri i inženjeri.
Steve Jobs je bio izrazito antitehnološki roditelj. Tehnološki
izvršitelji iz Silicijske doline ubacuju svoju djecu u Waldorfske škole
bez tehnologije. Utemeljitelji Googlea Sergey Brin i Larry Page išli su u
netehnološku Montessori školu kao i kreator Amazona Jeff Bezos te
osnivač Wikipedije Jimmy Wales.
Mnogi roditelji intuitivno razumiju da sveprisutni isijavajući ekran
negativno utječe na njihovu djecu. Svjedočimo agresivnim ispadima bijesa
kad im se oduzmu uređaji i lutajućoj koncentraciji kad nisu neprestano
stimulirani hiperizazovnim uređajima. Što je još gore, vidimo djecu koja
se dosađuju, postaju apatična, neinteresantna i nezainteresirana kad
nisu “ukopčana”.
Ali, još je gore nego što mislimo.
SAD ZNAMO da su ti iPadi, smartphonei i Xboxovi vrsta
digitalne droge. Nedavna istraživanja mozga snimanjem pokazuju da utječu
na frontalni korteks mozga – koji kontrolira izvršne funkcije,
uključujući kontrolu impulsa – na isti način kao i kokain. Tehnologija
je toliko hiperstimulativna da podiže razinu dopamina, neurotransmitera
za dobro raspoloženje koji su najviše prisutni u dinamici ovisnosti –
koliko i seks.
Taj ovisnički efekt je upravo ono zbog čega dr. Peter Whybrow, direktor
neuroznanosti na UCLA-i, naziva ekran “elektroničkim kokainom”, a
kineski istraživači nazivaju ga “digitalnim heroinom”. Zapravo, dr.
Andrew Doan, čelnik odjela za istraživanje ovisnosti za Pentagon i
mornaricu Sjedinjenih Država – koji je istraživao ovisnost o videoigrama
– nazvao je videoigre i tehnologiju ekrana “digitalnom pharmakeiom”
(grčki naziv za drogu).
Tako je, mozak vašeg djeteta navučenog na Minecraft izgleda kao i
mozak na drogama. Nije čudno da imamo poteškoća s odvajanjem djece od
ekrana i suočavamo se s razdražljivošću naših malenih kad se njihovo
vrijeme za ekran prekida. Nadalje, stotine kliničkih studija pokazuju da
ekran pojačava depresiju, tjeskobu i agresiju, a može dovesti čak i do
psihotičnih crta ličnosti, gdje igrač gubi vezu sa stvarnošću.
U svom kliničkom radu s više od 1000 tinejdžera u posljednjih 15 godina otkrio
sam da je stari aksiom „jedan gram prevencije vrijedi jednu kilu
lijeka“ posebno točan kad su u pitanju ovisnici o tehnologiji. Jednom
kad je dijete prešlo granicu i ušlo u pravu ovisnost o tehnologiji,
liječenje može biti vrlo teško. Zapravo, otkrio sam da je lakše liječiti
ovisnike o heroinu i kristalnom metamfetaminu nego gamere izgubljene u
Matrixu ili ovisnike o društvenim mrežama.
Prema izjavi Američke pedijatrijske akademije iz 2013. godine, djeca
od 8 do 10 godina provode 8 sati na dan na raznim digitalnim medijima,
dok tinejdžeri provode i 11 sati pred ekranom. Jedno od troje djece
koristi smartphone ili tablet prije nego progovore. Priručnik
„Internetska ovisnost“ dr. Kimberly Young tvrdi da 18 posto korisnika
interneta fakultetske dobi u Sjedinjenim Državama pati od ovisnosti o
tehnologijama.
Jednom kad osoba prijeđe granicu i zagazi u punu ovisnost – bilo o
drogi, digitalnim uređajima ili nečem drugom – mora proći detoksikaciju
prije bilo koje druge vrste terapije da bi liječenje bilo uspješno. Kod
ovisnosti o tehnologiji to znači punu digitalnu detoksikaciju – nema
računala, nema smartphonea, nema tableta. Ekstremna detoksikacija čak
eliminira i televizor. Propisana količina vremena je četiri do šest
tjedana; obično je to količina vremena potrebna hiperstimuliranom
živčanom sustavu da se ponovno presloži (resetira). Ali, to nije lak
zadatak u današnjem društvu pretrpanom tehnologijom u kojem je ekran
sveprisutan. Bez droge i alkohola može se živjeti; kad je tehnologija u
pitanju, digitalna iskušenja su posvuda.
Pa kako onda spriječiti djecu da prijeđu tu liniju? Nije lako.
KLJUČ JE U TOME da spriječite svoje 4-5- ili 8-godišnje
dijete da se uopće navuče na ekran. To znači Lego umjesto Minecrafta,
knjige umjesto iPada, priroda i sport umjesto TV-a. Ako je potrebno,
zahtijevajte od škole da ne daju djetetu tablet ili Chromebook dok ne
napune barem 10 godina (neki preporučuju 12).
Razgovarajte iskreno s djetetom o tome zašto im ograničavate vrijeme
pred ekranom. Večerajte s djecom bez ikakvih elektroničkih uređaja na
stolu – kao što je Steve Jobs nekad imao sa svojom djecom večere bez
tehnologije. Ne budite žrtva „sindroma rastresenog roditelja“, kao što
znamo iz teorije socijalnog učenja, „majmun radi što majmun vidi.“
Kad razgovaram sa svojim 9-godišnjim blizancima, iskreno im govorim o
tome zašto ne želimo da imaju tablet ni videoigre. Objasnim im da neka
djeca toliko vole igrati igre da im je teško prestati ili kontrolirati
koliko dugo će igrati. Pomogao sam im da shvate – ako se navuku za
Minecraft kao neka druga djeca, mogli bi patiti drugi dijelovi njihova
života. Možda neće više htjeti igrati bejzbol ni čitati knjige kao
prije, bit će manje zainteresirani za znanost i projekte u prirodi ili
će se otuđiti od svojih prijatelja u stvarnom životu. Začudo, nije im
potrebno mnogo uvjeravanja jer su već iz prve ruke vidjeli kako su neki
od njihovih prijatelja podlegli pretjeranom gledanju u ekran.
Razvojni psiholozi znaju da zdrav razvoj djeteta
uključuje socijalnu interakciju, maštovitu igru i uključenost u stvarni,
prirodni svijet. Nažalost, paralelni i ovisnički svijet ekrana
prigušuje i sputava te razvojne procese.
Znamo i da su djeca sklonija bijegu u ovisnost kad se osjećaju
usamljeno, otuđeno, beskorisno i dosadno. Rješenje je pomoći djeci da se
povežu s važnim iskustvima stvarnoga svijeta i vezama od krvi i mesa.
Manje je vjerojatno da će angažirano dijete okupirano kreativnim
aktivnostima i povezano s obitelji pobjeći u digitalni svijet. Ipak, čak
i ako dijete ima najjaču podršku s najviše ljubavi, može upasti u
Matrix, nakon što se poveže s hipnotičkim ekranom i doživi ovisnički
efekt. Napokon, jedan od 10 ljudi ima predispoziciju za ovisničke
tendencije.
Na kraju, moja klijentica
Susan je uklonila Johnov tablet, ali oporavak je bio duga bitka s
brojnim preprekama i zastojima na tom putu.
ČETIRI GODINE KASNIJE, nakon puno podrške i jačanja, John izgleda
puno bolje. Naučio je koristiti stolno računalo puno zdravije i povratio
je ravnotežu u svoj život. Igra bejzbol i ima nekoliko bliskih
prijatelja u školi. No, njegova majka je još budna i ostaje pozitivna i
proaktivna sila u njegovom korištenju tehnologije zato što, kao i sa
svakom ovisnošću, povratak vreba u momentima slabosti. Voditi računa da
dijete ima zdravo okruženje, nema računalo u spavaćoj sobi i večera bez
tehnologije na stolu – to je sve dio rješenja.
Autor članka dr. Nicholas Kardaras, izvršni direktor klinike The
Dunes East Hampton, jedan je od najboljih stručnjaka za rehabilitaciju
ovisnosti i bivši klinički profesor na Stony Brook Medicineu.
Izvor: Školskiportal.hr