“Selam” – reče sa sramežljivim osmijehom, pogleda usmjerenog u stranu
i
pruži mi ruku u rukavici; sitna, praktično još uvijek djevojčica,
stajala je
ispred mene u našim matematičkim, a pogotovo takmičarskim krugovima, već
tada
legendarna iranska takmičarka na 36. internacionalnoj matematičkoj
olimpijadi koja se te, za nas ratne 1995. godine održavala u
Torontu. Svi su već pričali o tom čudu od matematičarke, koja je
prethodne 1994. godine u Hong Kongu već osvojila zlatnu medalju sa samo
jednim izgubljenim
bodom. Manje-više su svi očekivali da u svojoj završnoj srednjoškolskoj
godini
ostvari još bolji rezultat i kampus Univeziteta York u Torontu imao je
svoju istinsku zvijezdu. Zvala se Maryam.
Naš šestočlani bosanskohercegovački tim u kojem sam učestvovao kao najmlađi
učesnik, izašao je iz ratnih Tuzle i Sarajeva, te nakon višednevnog putovanja
stigao u Zagreb, gdje smo se smjestili u kuću izvan grada, u Lučkom, koja je
bila u vlasništvu naše ambasade. Bili smo najbolje što je ratna generacija naše
dvije najjače takmičarske gimnazije (II sarajevske gimnazije i Gimnazije Meša
Selimović Tuzla) mogla da ponudi. Nismo tada moguće ni bili svjesni koliko smo
čudni bili ljudima koji su nas dočekali u Kanadi, nakon što smo konačno
“sredili papire” u Zagrebu i nastavili dalje, velikoj većini nas prvi put
avionom. Samo nešto više od mjesec dana ranije, desio se masakr na tuzlanskoj
Kapiji, dok se tokom reprezentativnog predstavljanja naše zemlje desio
najstrašniji zločin u njenoj novijoj povijesti – srebrenički genocid čije smo
izvršavanje morali samo u nemoći promatrati na kanadskoj televiziji.
Nije stoga čudno da smo se veoma brzo, usprkos jezičkoj barijeri, počeli
družiti sa iranskim timom, tom djecom koja su odrasla tokom iransko-iračkog
sukoba, rođenom skupa sa revolucijom u svojoj zemlji. Nekako smo se jednostavno
razumjeli.
Bosanskohercegovački tim sa
iranskim timom, 17. juli 1995. godine. Maryam Mirzakhani stoji. Pisac teksta
sjedi drugi s lijeva.
Bio je to i svojevrstan kulturni šok – prije svega naš tim je bio pravi
bosanskohercegovački, sve naše nacije su bile predstavljene (bez da se na to
“pazilo”), bili su tu Tarik i Vedad iz Tuzle, te Zenan, Katarina, Radoš i Anur
iz Sarajeva. Iranci su opet s druge strane bili skoro pa uniformisani – svi
momci u pantalonama na peglu, dok je Maryam nosila hidžab i bila u konstantnoj
pratnji jedne ženske osobe, kojoj je jedino zaduženje tu bilo da Maryam bude
vjerna sjenka. Ontario je tokom jula mjeseca nesnosno vruć, dok je vlaga koju
proizvodi istoimeno jezero nevjerovatna, ali Maryam je međutim uvijek i bez
izuzetka nosila rukavice, kako bi se mogla rukovati sa svim svojim kolegicama i
kolegama bez obzira na spol i vjeru. Bila je vojnik svoje zemlje, poštovala
kulturu iste, ali u tom njenom tvrdoglavom nošenju rukavica vidio se i prkos.
Ono što mi jeste strašno smetalo je činjenica da Maryam u društvu svojih muških
kolega iz tima nije govorila, već se od nje očekivalo da skrušeno šuti. Sve to
dok je ona za najmanje pet kopalja pametnija i briljantnija od svih prisutnih u
sobi! Još puno ću naučiti od tada o Iranu, posebno od svog budućeg iranskog cimera,
ali već tada sam kao tinejdžer uvidio da je tu “nešto trulo u državi Danskoj”.
Iranski matematičari pred
odlazak na olimpijadu 1995. godine sa predsjednikom Irana, Akbarom Hašemijem
Rafsandžanijem. Maryam Mirzakhani treća s desna.
Bilo kako bilo, Maryam nije iznevjerila – osvojila je 42 boda. Od mogućih
42, prvi Iranac/ka uopće kojem je to pošlo za rukom, kao i prvi Iranac/ka koji
je osvojio zlato dva puta. I dakako, dobila zlatnu medalju. Mi iz BiH nismo
postigli neki rezultat, ali s obzirom na ono što je slijedilo, odnosno povratak
u BiH, jednima preko Igmana i sarajevskog tunela spasa, a drugima preko Milića,
nismo se previše oko toga brinuli. Maryam se vratila u svoj Teheran.
Život
Maryam Mirzakhani bio je sve samo ne običan. Rođena u Teheranu 1977.
godine, samo par godina prije revolucionarnih dana Imama Homeinija, te
je odrasla tokom bombardovanja Teherana od strane tada velikog američkog
prijatelja, Saddama
Husseina i njegove baathističke iračke militarističke bulumente tokom
tog potpuno inkonkluzivnog višegodišnjeg sukoba, a sve uz opće sankcije
koje su bile na snazi protiv
Islamske republike Iran. Iranci su rano spoznali da se ta ogromna nacija
(1.64 miliona kvadratnih kilometara i preko 70 miliona
stanovnika) sa nevjerovatnom kulturnom i naučnom historijom, mora uzdati
samo “u se i u svoje kljuse”, te mnogo
uložili u svoj obrazovni sistem, a jedan od produkta tog pristupa je bio
i
program za nadarene učenike srednje škole Frazangan koji je 1995. godine
završila i Maryam. Upisala se na Tehnološki
Univerzitet Sharif u Teheranu, poznat kao iranski MIT i brzo
napredovala. Međutim, ponovno se desila
tragedija – po povratku sa takmičenja univerzitetskih studenata iz
Univerziteta Ahvaz krajem marta 1997. godine netom pred ferije za
Nawrooz,
iransku novu godinu, autobus sa studentima, među kojim se nalazila i
Maryam
survao se u provaliju. Šest studenata nije preživjelo, dok je Maryam
raspust
provela u bolnici oporavljajući se od teških ozljeda.
Maryam kao djevojčica
Nije je to usporilo. Svoj prvi naučni rad iz matematike objavila je dok je
još bila dodiplomac na Sharifu (Decomposition of Complete tripartite graphs into 5-cycles). Po završetku studija, odlazi na Harvard i tamo radi
doktorsku disertaciju „Simple geodesics on hyperbolic surfaces and the volume of the moduli space of curves“, koju uspješno brani 2004. godine pod mentorstvom Curtisa McMullena, dobitnika Fieldsove medalje. Potom odlazi da radi na
Univerzitetu Princeton, a potom dobiva poziciju profesora na Univerzitetu
Stanford. Tokom ovih godina dobiva niz nagrada za svoj rad, a svi iz njene
profesionalne okoline su samo imali superlative za njen rad. Njen mentor
McMullen je rekao da je imala „ambiciju bez straha“, tada se počela baviti
geometrijskim hiperpovršima „te bi u svojoj glavi formulisala imaginarnu sliku
onoga što bi se trebalo događati, a onda bi došla u moj kabinet i opisala je.
Na kraju bi se okrenula prema meni i pitala „Da li sam u pravu?“. Uvijek sam
bio jako polaskan njenim uvjerenjem da bih ja trebao znati odgovor na to
pitanje.“
Maryam je proučavala hiperbolične površi, stvarajući formulu kako bi se procijenio
broj linija za površ date dužine. Također je riješila dva dodatna problema – problem
zapremine takozvanih modulo prostora, te dugo raspravljanu misteriju o topološkim
mjerenjima, modulo prostorima i teoriji struna.
Prema Bensonu Farbu,
jedno od njenih najimpresivnijih postignuća jeste da je ona uspjela povezati
sva ova otkrića. Rješavanje bilo kojeg od ovih problema pojedinačno bio bi
monumentalan uspjeh, dok je činjenica njihovog uvezivanja doista nevjerovatna.
Dok
je boravila na Harvardu, upoznala je mladog češkog doktoranta iz teorijske
kompjuterske nauke i primijenjene matematike, Jana Vondráka.
Nekoliko godina kasnije su se vjenčali i dobili kćerku, Anahitu.
Tokom
godina dobila je čitav niz nagrada, kao što su Blumenthal nagrada
(2009),
Satter nagrada (2013), Clay istraživačka nagrada (2014) i mnoge druge,
ali
moment kada konačno postaje svjetski poznato ime je kada je 2014. godine
Internacionalna matematička
unija na Svjetskom matematičkom
kongresu objavila da je jedan od tri dobitnika Fieldsove medalje (de
facto najvažnije nagrade u matematici, svojevrsni „matematički Nobel“),
uz
Manjula Bhargavu i Artura Avilu, Prof. Maryam Mirzakhani, „za njene
istaknute doprinose dinamici i geometriji Riemannovih površi i njihovih
modulo prostora“.
Bila
je to doista svojevrsna naučna „bomba“, jer, na sramotu matematičke zajednice,
do tada niti jedna žena nije bila dobitnik Fieldsove medalje. Maryam je također
bila prvi državljanin Irana, te prva osoba iz jedne dominantno islamske zemlje
koja je dobila Fieldsa. Navikla je jednostavno biti prva u mnogočemu!
Prva
je bila i u tome da je predsjednik Islamske republike Iran, Hassan Rouhani, istakao njenu sliku sa kratkom kosom
na svom Twitter profilu prilikom svoje čestitke na ovom velikom uspjehu jedne
Iranke. To je bilo šokantno, jer su do tada svi iranski mediji samo koristili
stare slike Maryam ili slike u kojima se nalazi u sjenci. Naime, Maryam više nije
nosila hidžab. Predsjednik Rouhani, poznat po svojim reformskim stavovima,
uradio je nešto što nijedan iranski medij ne smije i time je, nesvjesno, Maryam
još jednom pomjerila granice za sve Irance, a posebno Iranke. 2016. godine
izabrana je i u Američku nacionalnu akademiju nauka, kao prvi Iranac.
Međutim,
ispod svega toga, krila se zloćudna bolest. Nije nažalost svojim izborom
Maryam imala kratku kosu. Posljedica je to bila već dugogodišnjeg tretmana, jer
joj je 2013. godine dijagnosticiran rak dojke. Prije tri dana mediji su
objavili vijest da je Maryam primljena
u bolnicu, jer se rak proširio
prije nekoliko sedmica na koštanu srž.
Jučer
je BBC, sa svim ostalim svjetskim medijima,
javio žalosnu vijest da je Prof. Dr Maryam Mirzakhani, izgubila ovu bitku i
preminula u četrdeset prvoj godini života,
ostavivši iza sebe svog supruga Jana i kćerkicu Anahitu, ali i čitavu plejadu
njenih kolegica i kolega koji su ostali šokirani i istinski ražalošćeni ovom
viješću, gdje itekako uključujem i sebe. Ponosan sam što sam bar na tren bio
obasjan svetlošću koja ja jednostavno zračila iz Maryam, posebno iz njenih
očiju iz kojih je uvijek sijevala genijalnost, a arogancija nikada. Uvijek ću
je pamtiti kao onog djevojčurka na kampusu Univerzitetu York prije 22 godine
koji je na mene ostavio takav trag i priznat ću, sigurno uticao na odluku da
postanem profesionalni matematičar. Osjećam istinsku tugu i bijes što nas je
sve prerano napustio jedan briljantni um i predivna osoba a u razgovoru sa svim
svojim kolegicama i kolegama se osjeti ista ogorčenost ovom celestijalnom
nepravdom. Utjeha je samo ta da Prof. Mirzakhani nikada nećemo zaboraviti. U
ovim za njenu porodicu najtežim trenucima, hiljade njenih kolega i prijatelja
stoje uz njih i učestvuju u njihovoj boli.
Vječna
ti slava i hvala, rahmet ti duši draga Maryam…