Saša
Tošić ima 36 godina i živi u selu Baraći blizu Mrkonjić Grada, na imanju koje
mu je ostalo od djeda. Ustaje ranom zorom, kako bi prije vrućine završio sve
poslove na njivi, poslije čega slijedi zasluženi odmor. Napornim radom, Saša se uspješno bori sa
bolešću zbog koje je umalo odustao od života.
“Kada
bolujete od šizofrenije, svakodnevno imate problem da organizujete sebi dan,
jer ako se ne organizujete, prođe vam dan ni u čemu, zato ja puno radim da
zaboravim te stvari. Rano ustajem i radim da bih se umorio, da bih na kraju
dana mogao slatko zaspati. Najgore je kad ne spavate kako treba, pa vam se sve
poremeti.“
Prije
nego što se razbolio, Saša je studirao Menadžment
u turizmu i ugostiteljstvu u Novom Sadu i
uspješno se bavio sportom. Kaže da mu je u borbi sa depresijom mnogo pomoglo
prisjećanje na sportske uspjehe koje je ranije ostvarivao. „Kao izbjeglica iz
Jajca, živio sam u Brčkom, gdje sam trenirao kik-boks i boks i to mi je puno
značilo. Bio sam u reprezentaciji Republike Srpske ’98. godine, ali došao sam
do prekretnice kad sam morao odlučiti da li ću se profesionalno baviti boksom.
Nisam vidio perspektivu u boksu, jer kad pogledate bokseri nisu školovani
ljudi, uvijek su neki problemi oko njih. Kada sam u Novom Sadu osvojio bronzanu
medalju u kategoriji do 57kg, dobio sam nešto što će mi ostati kao uspomena i
tad sam odlučio da se prestanem baviti boksom.“
Pored
boksa, Saša je igrao i rukomet, a njegova ekipa osvojila je zlatnu medalju na
juniorskom prvenstvu u Brčkom. Rukometom se nastavio baviti i tokom studija u
Novom Sadu. Tokom druge godine studija, smrt bliskog prijatelja dovela je do
depresije. „Kada mi je drug poginuo, pao sam u
depresiju i odlučio da se vratim na selo. To je imanje mog dede sa očeve
strane. Pokojni otac je napravio vikendicu prije rata i onda sam se ja vratio
na to imanje. Bilo je zapušteno, ali ja sam ga sredio.“
Uslijedila
je borba sa bolešću i liječenje na psihijatrijskom odjeljenju. Kada je izašao
iz bolnice, Saši je umrla majka i to je bio najteži period u njegovom životu.
„Tri
dana sam bio gladan, ali ne zato što nisam imao šta jesti, već zato što nisam
ništa znao napraviti. Četvrti dan, kad sam napravio palačinak, bio je debeo kao
hljeb, ali je to bilo nešto najslađe što sam u životu pojeo, zato što sam je
sam napravio.“
U
tim trenucima, Saša je donio odluku da se izbori sa bolešću i da izabere život.
„Odlučio
sam da primam terapiju i da se dogovaram sa svojom doktoricom. Mislim da je to
dobar primjer kako treba nositi sa tim problemima, treba sarađivati sa
ljekarima da bi se uspješno nosili sa ovom bolešću.“
Radom
na imanju vratio je fizičku snagu i obezbijedio sebi uslove za život. „Zavrnuo
sam rukave, zasadio grah i, radeći na njivi, okopavajući grah, ojačao sam
fizički. Okopao sam i voćnjak, ispekao
rakiju i osvojio zlatnu medalju za rakiju.“
Zlatnu
medalju za medovaču Saša je osvojio na festivalu rakije u Mrkonjić Gradu.
Kasnije je na novosadskom sajmu osvojio srebrnu medalju. „To je prestižan sajam
kad je u pitanju rakija, oduševili su se sa mnom i time što radim i dobio sam
veliki aplauz.“
Sada
pravi specijalnu rakiju sa tartufom. „Baza je šljiva. Neutrališem miris šljive,
dodajem tartuf, on ispušta svoju emulziju, miris i ukus, tako da rakija ima
aromu tartufa. Stranci koji dođu ništa ne pitaju nego je odmah uzimaju, jer je
kod njih tartuf strašno skup.“
Svoje
proizvode Saša prodaje na Zelenkovcu, a zarađeni novac uložio je u uzgoj ribe. Napravio
je tri bazena za ribu na svom imanju i prodaja ribe ide dosta dobro, ali zbog
nesuglasica sa komšijom morao je privremeno obustaviti proizvodnju.
Iako
je svojim radom postigao više od mnogih koji su zdraviji od njega, ljudi često
koriste njegovu bolest kao argument protiv njega, što mu teško pada. „Zbog
predrasuda sam ostao i bez posla. Teško mi je zbog toga, ali to će me samo
ojačati da se još više borim“.
Pored
posla na imanju, Saša je veoma aktivan u zajednici i svoja dobra iskustva u
borbi sa bolešću želi podijeliti sa drugima. Kroz Udruženje “Melem”, čiji
je predsjednik, Saša pomaže osobama sa poteškoćama u mentalnom zdravlju. Danas
mu je u posjetu došlo dvadesetak gostiju koji će zajedno raditi u njegovoj bašti,
plijeviće luk. Radi se o članovima udruženja „Zajedno“ iz Banjaluke i „Uzdravlje“ iz Mrkonjić Grada koji su kod Saše došli na radnu terapiju, a za svoj
rad će dobiti dnevnice. Dnevnice je obezbijedila Opština Mrkonjić Grad.
„Ne
može se očekivati od njih da budu jako produktivni, ali dolaze da se osjećaju
društveno korisno i da nešto zarade. Okupaciona terapija je korisna, opušta i
edukuje ljude. To pozitivno utiče na te ljude da shvate
da se svojim trudom i radom može
zaraditi, da ne treba da se kuka da neme, a da niko neće ništa da radi. Radna terapija
pomaže za psihu, za jačanje uma“, kaže Saša.
U slobodno vrijeme, Saša se bavi i izradom predmeta od zmijske kože koju otkupljuje od mještana. To je, kaže, njegova okupaciona terapija.
Kao
izuzetno društvena osoba, Saši teško pada što živi sam. „Radim puno, ali mogu
dovoljno da zaradim. Na selu se može lijepo živjeti, jedino mi smeta to što sam
sam. Imam 36 godina i mislim da je vrijeme da razmišljam o osnivanju porodice. Problem
je što djevojke neće na selo, ali nadam se da će se i to promijeniti.“
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba