Znate li ko je Džulija Galef? Mlada žena,
psiholog, pisac, teoretičar društvenih odnosa, predsjednica i koosnivačica udruženja
« Center for Applied Rationality». Ona
veli da je perspektiva sve, posebno kada se radi o preispitivanju vaših
uvjerenja. Figurativno rečeno, pita se jeste li vojnik, koji je sklon obrani
svog stajališta po svaku cijenu — ili ste izviđač, koji je potaknut
znatiželjom? Džulija Galef istražuje motive koji stoje iza ta dva načina
razmišljanja i kako oblikuju način na koji tumačimo informacije.
“Za
čim najviše čeznete? Čeznete li za obranom svojih uvjerenja ili čeznete vidjeti
svijet što je jasnije moguće?”, pita se Džulija, a pitam se i ja.
I evo nas na temi. Ko je u petak odgledao
početak utakmice BiH-Grčka na stadionu Bilino Polje u Zenici, mogao je vidjeti
sav bahati «sjaj» bošnjačkog nacionalizma, svu tu ikonografiju mase nemuštih,
svu opijenost nacionalističke imaginacije u pokušaju poniženja drugih.
Svijet
nas i njih
Zvižde svugdje protivničkoj himni, to je zato
što su oni nama izvjesili «Nož, žica, Srebrenica» u Atini, mi smo pjevali «našu
pravu himnu», koju su nam oduzeli… Svi ovi pusti izgovori su uvijek napose,
izgovor za jedan veliki nacionalizam. I tu se opet vraćamo na Džuliju Galef i
njeno sjajno predavanje. Da li je nacionalizmu potreban drugi nacionalizam? O da,
itekako. Vidite, ne samo da se bošnjački nacionalizam hrani, primjerice srpskim
ili hrvatskim, nego su mu ta dva potrebni kao izgovori i pogonsko gorivo.
U prevodu na svakodnevni jezik rulje po
društvenim mrežama-Ne bih ja zviždao majmunu, da majmun nije prvi počeo. Taj
narativ ide doliko daleko da se navijek prebrojavaju mrtvi iz poslijednjeg
klanja, pa onaj ko ih ima više «medju svojima» dobija neku vrstu predrimsko-
pravnog legitimiteta da razliku namiruje u žešćoj nacionalističkoj retorici. To
pravdanje brojevima, to pojašnjenje kako neki «mi» sa «našim» imamo malo više prava na zajedničku zemlju,
zapravo je iracionalno, ali pogubno. Jer u iracionalnoj zemlji, u kojoj se
ljudu nište vijekovima zbog iracionalnih stvari i koju vode bez racija
političari i tajkunski ološ iracionalnost i jeste mjera stvari.
Carstvo
iracionalnog
To što ja mogu reći, nije vam Bosna i
Hercegovina bošnjačka nacionalistička prćija, pa de me brukate pred svijetom,
to što mogu reći da je MOJA Zenica,
jednako kao i Banjaluka, Trebinje, Široki Brijeg, Konjic, Zvornik…to ja sve
mogu okačiti mačku o rep. Na žalost. Jer me, kao i ostatak puka u BiH, svaki
izbori i popis uvjere, da BiH nije jednistvena, da je nacionalni isparčana, da
su Bosanci i Hercegovci samo poluhumorna romantičarska statistička greška.
To je ta linija vječnog ponavljača Bosne i
Hercegovine, koja pada na časovima povijesti. To što tebi i meni na pasošu piše
Bosna i Hercegovina, to što imamo istu himnu i grb…obriši ti stražnjicu sa
tim, bato. Eno ti «pravog» grba i zastave na Bilinom Polju! I himne pride. Pa
se još nacionalisti bošnjački isčuđavaju, postavljajući kontra pitanje-šta bi
bilo da je utakmica igrana u Banjaluci???
A, vala, isto bi bilo. Mahalo bi se zastavama
koje nisu bosanskohercegovačke, zviždalo bi se jednoj himni, a pjevala druga. Nacionalisti
bi orgijali. U uncu isto, samo iz drugih razloga i sa drugim akterima. Sva
vrlina nacionalizma sprdi se na dva stadiona u 150 kilometara.
Velikosrpski
Bošnjaci
Nego, ima nešto drugo. Ta prokleta sličnost, gotova
istovjetnost bošnjačkog sa predratnim velikosprskim nacionalizmom, koji su
nastali iz unitarističke homogenizacije, prije svega teritorije, po mogućnosti
bez ljudi. Dok su se u BiH, srpski i hrvatski nacionalizmi transformisali u
bitni separatizam, bošnjački je aman uzaman prepisivao učenja Matice srpske i
Dobrice Ćosića. Kao što se velikosrpska ideja krila ispod već mrtvog jugoslovenstva,
tako se bošnjački nacionalizma plaza pod mrskom oficijelnom zastavom Bosne i
Hercegovine. Nije Dobricu niti Dobričine interesovao nesrećni srpski puk oko
Knina i Benkovca, jel’ da jeste ne bi bili apatridi u državi Srbiji 22 godine
poslije egzodusa. Isto tako, ali u jotu, ne zanima pretjerano nafurano naci
dijete sa ljiljanima iz Sarajeva niti Bihać, niti Bosanski Petrovac, niti
Stolac, po sebi. Neće ono ići niti gore, niti dolje da se nagleda «jedne si
jedine». Jok! To je tek puki uzgoj novih nacionalista, koji ne mogu voljeti,
nego išću posjedovati kao samodovoljnost postojanja.
Nije Ćosića zanimala niti nacionalna
zaostavština, niti, primjerice manastri «Krka», koliko, «bre, izlaz na toplo
more». Jednako tako, zar stvarno mislite da bošnjačkog nacionalisti interesuje
kulturno istroijsko naslijedje svoga naroda na sjeverozapadu Bosne? Dabome da
ne.
Priča
od dobrim Srbima i Hrvatima
Ali tu pervertiji nije kraj. Jer uvijek treba
opravdati i racionalizovati svoju potrebu za nacionalizmom. Pa onda postoje
«dobri» Srbi i Hrvati. Zapravo ta njihova dobrota se ne ogleda u objektivnosti
iznesenih stavova, proaktivnom djelovanju niti bilo kakvoj želji za dijalogom.
Za boga, što bi jedan nacionalista podržavao takvu osobu? Nacionalista, u ovom
slučaju bošnjački, kanatarom udesno naherenim važe i mjeri ljude i ljudstvo po
tome koliko devastiraju druga dva nacioanlizma. Ukoliko se vaga, pak, ispravi i
krene u korist njihove štete, ukoliko dobre Bošnjane neko od «dobrih» Srba ili
Hrvata optuži za nacionalizam, za zločine, za tipične ideje krvi i tla, eto ti
zla. U glavi konstruisani saveznici postaju «drugi», postaju «svi su oni isti»,
postaju «paščad ustaška ili četnička».
I kako je Branko veliki Ćopoć u «Prolomu»
napisao, takvi ljudi, koji mjere i odvajaju zlo od dobra, koji analiziraju, a
ne prepuštaju se skupini-prvi najebu, da prostite. Jer, možda jeste ljudski,
pohvalno i poželjno u svijetu iz koga dolazi Džulija Galef biti «skaut»,
namjesto «vojnik». Možda jeste bolje analizirati prvo sebe, pa svijet oko sebe,
namjesto uskakanja u logičke greške i pogrešnog zaključivanja jedoobrazne mase,
ali ovdje kod nas-pod mač bato!
«Kad je taj izdao svoje, izdaće i naše»,
jedina je maksima u svijetu «njihovih» i «naših». Nedokučivo je Bošnjaku,
Srbinu i Hrvatu odraslom na majčinom mlijeku nacionalizma i pod rukom očevog
jednoumlja, velim nedokučivo je transegenracijskom nacionalisti pojmiti da,
mimo tog kosomosa «nas» i «njih» ima nešto drugo, veće, bolje, pravednije,
iskrenije ljudskije, na kraju krajeva.
A, to bolje, pravdenije, ljudskije, najčešće,
duboko izolovano u svoj geto samoće ili jedinice istomišljenika, reći će vam
«ma pusti» i odmahnuti rukom.
A, sva je nesreća u puštanju. Dok se ovdje u
krvi namiri troglava nacionalistička aždaja, dok se ubijanjem pokrpaju rupe za
Ilire, Kelte, Turke, Austrugare, Nijemce, Italijane, komuniste, pa za sve Srbe,
Hrvate i Bošnjake, neće ostati NIKO živ.
De,
prošetaj!
Ima li nam pomoći? Ima. Ustanite iz Sarajeva
Sarajlije, pa dovedite djecu u Banjaluku, da vidite što se izgradila, odvedite
Banjalučani djecu na ćevape u Sarajevo, ima svijeta Mostarci i sjeverno od
vas…I nisu to neka skupa junaštva, nisu to neki egocentrični bolesnohrabri
tripovi, kojima dovodite u pitanje život svoje djece. To su drumovi, kakvi god
da su, to su planine, rijeke, jezera, to su svi oni divni ljudi, koje susrećete
kako kupe sijeno, koji će vas od one svoje mukice i bijedice ugostiti i
počasttiti, to je svijet beskrajno lijepe Bosne i Hercegovine, koja se ne
sliježe pod stjegove, kojoj ne diriguju političari ili naviječke vođe (što mu
dođe na isto)…to je sazvjedžđe normalnosti.
I ukoliko se začudite, kako smo svi isti, pa
makar u bijedi i neznanju, jebeno isti, eto pomaka, barem za vašu djecu.
Ne morate se vi zapitati, ali hoće vaše dijete-Da
li bi meni bilo neprijatno da sam sjedio na Bilinom Polju, da li bi onom malom
iz Zenice bilo neprijatno da prisustvuje kakvoj paračetničkoj paradi u
Banjaluci ili Thomsonovom koncertu negdje u Zapadnoj Hercegovini i ako je
odgovo DA, eto pomaka od sedam dejtonskih milja.
Govor Džulije Galef možete pofgledati na ovom linku