Prvo
kazneno djelo Igor A. (39) počinio je sa 14 godina. U dvadesetima je počeo konzumirati
droge i tada je ponovo došao u sukob sa zakonom. Na izdržavanju zatvorske kazne
ukupno je bio 6 puta, svaki put zbog krađe. Danas
je na pragu četrdesetih i već
šest godina nije počinio nijedno krivično djelo. Odluku da promijeni svoj način
života i otrgne se iz kriminalnog miljea donio je sam. To, međutim, nikako ne
bi bilo moguće bez zaposlenja. Igor je, srećom, pronašao posao kao pomoćni
radnik u trgovini voća i povrća.
Igorova
priča, nažalost, usamljen je slučaj uspješne resocijalizacije nakon odslužene
zatvorske kazne. Ono što je zajedničko svim bivšim
osuđenicima jeste da po izlasku imaju status nezaposlenih lica. Samom
pravosnažnošću presude, prekida se radni odnos, ukoliko su ga imali. Mali broj
onih koji su prije presude bili zaposleni, po dogovoru sa svojim poslodavcem,
nastavljaju raditi u istim firmama, jedan broj ih odlazi u inostranstvo, a
najveći dio ih ostaje ovdje, u nadi da će se zaposliti i nastaviti „normalno“
živjeti. Obzirom da kod nas ne postoji program koji bi
se bavio rehabilitacijom zatvorenika nakon izdržavanja zatvorske kazne, ovi
ljudi su većinom prepušteni sami sebi. Stigmatizirani zbog svoje
problematične prošlosti, teško dobijaju drugu šansu u pogledu zaposlenja, ali i
uopšte u smislu uspostavljanja društvenih odnosa u zajednici u kojoj žive. U
nemogućnosti da zarade za život i ostvare zadovoljavajuće odnose sa svojom
bližom okolinom, prisiljeni su da se
vrate starom načinu života.
„Takva
lica su etiketirana od svoje lokalne zajednice, a često i od najbližih članova
porodice. Zbog predrasuda i patrijahalnog načina odgoja još uvijek se takvi
ljudi posmatraju kao osobe koje su nepopravljive i koje štete ugledu porodice i društva uopšte. Zbog trenutne društveno-ekonomske situacije takve osobe teško dobijaju drugu šansu, što
kod njih izaziva gubitak samopouzdanja i vjere da se mogu promijeniti i vratiti
u normalne životne tokove. Takav odnos društva prema njima ponovo ih gura
jednom nogom u kriminalne radnje, pa je i broj povratnika u zatvore sve veći“,
kaže za Buku doktor pedagoških nauka Nebojša Macanović, profesor na Fakultetu
političkih nauka u Banjaluci koji se u svom radu najviše bavi devijantnim
pojavama u društvu, bivšim zatvorenicima, ovisnicima i uopšte ljudima koje
društvo tretira kao drugorazredne.
Kada
je u pitanju zapošljavanje ove populacije, što je preduslov za uspostavljanje
normalnog života, Macanović kaže da sama činjenica da poslodavci traže potvrdu
o nekažnjavanju prilikom prijema u radni odnos stavlja u podređen položaj ovu
marginalnu grupu. „Pojedinci uspiju pronaći posao jedino kada je u pitanju
povremeni teži fizički posao, a često su takvi poslovi neprijavljeni. Mlađi
zatvorenici često nakon izdržavanja kazne rade kao obezbjeđenje u noćnim
klubovima, a rijetki su oni koji izuče neki zanat u toku izdržavanja zatvorske
kazne i time se bave nakon izlaska iz zatvora, jer oni nemaju razvijene radne
navike i nisu zainteresovani da nešto i nauče dok su u zatvoru.“
On
dodaje da trenutno ne postoje programi koji bi se bavili rehabilitacijom
zatvorenika nakon izdržavanja zatvorske kazne, niti postpenalni tretman, koji
je normalna pojava u svijetu i predstavlja jedan vid pomoći u integraciji u
društvenu sredinu nakon izlaska iz zatvora.
Jedina
institucija koja pruža kakvu-takvu podršku ovoj populaciji jeste Centar za
socijalni rad. U većini slučajeva, bivša osuđena lica su u lošoj
materijalnoj situaciji, zbog čega ostvare pravo na jednokratnu novčanu pomoć. Što
se tiče ostalih vidova podrške u okviru “postpenalne zaštite”, iz banjalučkog Centra za
socijalni rad kažu da se
lica koja su izdržavala kaznu zatvora rijetko zadržavaju u Centru, u pogledu
neke dugotrajne i kontinuirane podrške, čak i kada im je takva podrška potrebna.
„Snažna motivacija im je materijalna pomoć, nakon koje najčešće odustaju od
daljnje saradnje. Povratnih informacija o kvalitetu njihovog daljnjeg
funkcionisanja, nemamo.“
Do
prije nekoliko godina, Centar je imao saradnju sa privatnom firmom koja se
bavila proizvodnjom briketa, a koja je, u stalnoj potrazi sa radnicima, bez
predrasuda, zapošljavala i ovu populaciju. „Ova mogućnost je predstavljala
značajnu olakšicu i svojevrsnu sigurnost za lica otpuštena iz zatvora, posebno
u slučajevima dugotrajnih kazni i loše materijane situacije“, kažu iz Centra.
Obzirom
na lošu ekonomsku situaciju u društvu i ogroman broj nezaposlenih, resocijalizacija
osoba sa kriminalnom prošlošću i rješavanje njihovog statusa po izlasku iz
zatvora nije ni na čijoj listi prioriteta. Evidentno je i da u svakodnevnoj borbi za egzistenciju i
obični ljudi imaju sve manje razumijevanja za one koji su se jednom našli sa
one strane zakona. Ipak, Igorova priča sa početka teksta primjer je da može i
drugačije. Igoru je pružena druga šansa u vidu zaposlenja i on ju je prihvatio.
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba