Sa Srećkom Horvatom uredio je zbornik „Dobrodošli u pustinju
postsocijalizma“, a londonski Bloomsbury objavio je njegovu studiju
“Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One
Hundred Years of Citizenship” koja se pojavila u hrvatskom izdanju pod
naslovom “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest
Jugoslavije i postjugoslavenskih država” (Fraktura, 2016).
U njoj u najvećoj meri propituje pravo pojedinca i njegovu ulogu
unutar države, dok u drami “Brašno u venama” govori o emocionalnom i
ideološkom generacijskom jazu i neizbežnim suočavanjem sa prošlošću kao
itekako bitnim segmentom budućeg života. Motive je, kako kaže, nalazio
za vreme boravka u Čikagu, gde se sretao sa dubokim generacijskim
nerazumevanjem među porodicama našeg porekla jer, kako je, govoreći o
drami rekao, moramo naučiti da uhvatimo bumerang prošlosti pre nego nas
što ponovo povredi, ne da bismo ga odbacili i zaboravili, već da bismo
sprečili da nam osakati budućnost.
Poigravajući se sa žanrovima, obreo se i u poeziji sa “Povijesti
poplave”, zbirkom koja i dalje nosi njegov glas i svedoči o njegovom
životu, kako kaže, koji se danas odvija u i dalje brzim, ali nešto manje
burnim rukavcima.
Kako je u jednom razgovoru rekao, analizirajući aktuelne političke
prilike, dobro je da smo izgubili iluzije, jer iz te pozicije možemo
ozbiljnije da se bavimo vlastitim stanjem, a pre svega pitanjem kako smo
se tu našli.
Književnost je za vas imala spoznajnu funkciju kada ste, kao
dečak, otkrili knjige, a pišući različite tekstove, kako ste rekli,
shvatili ste da književnost ipak ne može da da odgovore na pitanja koja
vas muče. Jeste li tu potragu uspeli da nadomestite akademskim radom?
Bilo koja forma koju odaberemo ostavlja frustraciju da ne odgovara u
potpunosti bogatstvu naših razmišljanja ili pristupa određenim temama i
problemima. Forme i jesu tu da bismo se s njima igrali i da bismo
brusili ono što nas muči u njihovim okvirima, a imajući iskustva sa
raznim formama, mogu reći da taj trenutak frustracije uvek ostaje. U tom
smislu, i moja tadašnja izjava proizilazi iz osećaja da književnost
daje izrazito duboke uvide u našu egzistenciju i u konkretnu realnost u
kojoj se ta egzistencija odvija, ali mi je akademski diskurs bio ipak
potreban da bih argumetovano prišao nekim temama iz te realnosti. Moja
knjiga “Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj” jeste dala odgovore
na temeljna pitanja naše istorije i toga ko smo mi, odgovore na vizije i
razočaranja, na motore sukoba unutar i između političkih zajednica, ali
me je i vratila trenutku frustracije, odnosno činjenici da nam
akademski diskurs nikada ne može u potpunosti prikazati kompleksnost
individualnih situacija onako kako to može samo književnost.
Igrali ste se sa formama i kada ste pribegli pisanju poezije.
Sami ste rekli da ste bili iznenađeni što ste uopšte počeli pisati
poeziju jer se nikada niste ni smatrali pesnikom. Kako se dogodilo da
niste nikako drugačije, osim poezijom, uspeli da izrazite to što ste
želeli u zbirci “Povijest poplave”?
Mogao bih reći da mi se poezija dogodila i da je onda nestala. U tom
trenutku kada se dogodila uistinu je omogućavala formu kroz koju će
progovoriti sve ono, iako nekoherentno, haotično i kontradiktorno, što
me je tada, u jednom vrlo važnom periodu života u Čikagu, opterećivalo.
Svu kreativnost koja se nije mogla izraziti ni kroz roman, ni esej, niti
je mogla postati akademski rad, morao sam na neki način izbaciti na
papir. Tu me je poezija spasila. Na neki način to je moja najintimnija
knjiga, a intimnost sam sakrio iza bujice reči. Sam naslov govori o
povijesti jedne poplave, nepogode koja me je na neki način stvorila i
koja me i dalje nosi kroz još uvek brze, ali nešto manje burne rukavce.
Da mi se poezija nije dogodila, ne bih verovao da je moguće da ću ikad
korisititi tu formu koja deluje tako prirodno i pristupačno, a zapravo
je vrlo riskantna.
U kojoj meri su se vaša književna i akademska karijera sukobljavale?
Ostaje mi nada da su to komplementarne intelektualne aktivnosti, iako
je bavljenje njima istovremeno izrazito teško, a segmentiranje života
deluje pomalo šizofreno. Čini mi se da ja tu nemam mnogo izbora, jer je
takav prosto bio moj književni i intelektualni put. To ne znači da sutra
neće biti neke nove forme izražavanja ili u najgorem slučaju tišine,
kada više neću imati šta reći ili ono što ću želeti reći neće moći naći
svoj oblik. Glas teži tome da se čuje, ali život nosi i neke nove stvari
sa kojima se moramo suočiti kao i okolnosti koje se rapidno menjaju.
Recimo, jedna od stvari koja se meni nedavno dogodila je potomstvo. To
pred vas postavlja čitav niz moralnih i političkih pitanja o tome kako
ćete odgojiti novu generaciju, a nužno utiče i na vaša promišljanja i
stvaralaštvo.
Na neke od tema odlučio si se progovoriti i kroz dramski
tekst. U svom dramskom stvaralaštvu minimalizuješ, iako važiš za autora
bogatog jezika, čulnosti, opisa. Da li je struktura naučnih radova
uticala u nekoj meri na takav dramski književni izraz?
Otkrio sam da je moguće govoriti i scenski, i to na vrlo neobične
načine. Tako se vraćam na početnu poziciju ovog razgovora. Ako govorimo o
problemima forme, moram progovoriti o onome šta mi je teatar otkrio i
to zahvaljujući scenskoj adaptaciji mog romana “Elijahova stolica”.
Drame su moj pokušaj da ovladam i tim jezikom, da iskoristim njegove
potencijale, da se uhvatim u koštac sa onim što pozorišna predstava
jeste, a to je “sada i ovde” sa publikom. Možda otud svedenost u
dijalogu, ali ta svedenost je i otvorila vrata ekspresiji, igri, režiji –
dakle, svim onim elementima koji će preneti priču.
Boris Liješević odlično je, čini se, preneo priču. 2015. na
scenu Sarajevskog ratnog teatra postavio je tvoj prvi dramski tekst
“Brašno u venama”, koji je na međunarodnom festivalu MESS i na Festivalu
kazališta BiH dobio nagradu za najbolji tekst, dok je u beogradskom
Jugoslovenskom dramskom pozorištu upravo predstava “Elijahova stolica”,
takođe u njegovoj režiji, osvojila Grand Prix BITEF-a 2011. Kako ste se
vas dvojica prepoznali?
Sve je počelo tako što je Borisova majka čitala “Elijahovu stolicu”,
rekavši tada Borisu da obavezno pročita taj roman, što je on zanemario
na neko vreme, ali ju je onda poslušao i shvatio da želi da napravi
dramu. Sreli smo se u Sarajevu prvi put 2009. godine i, već posle
nekoliko sati razgovora, bilo mi je jasno da je to čovek velike
umetničke imaginacije i autonomije koji će mom tekstu dati novi život.
Rado sam mu predao u ruke taj romaneskni materijal i ni publika ni ja se
nismo razočarali. Sa Borisom delim posebnu vrstu inspiracije i izrazito
kreativan zajednički rad. Ukratko, kada nađete svog čoveka, nema
razloga da tražite dalje.
Da li je u planu adaptacija neke nove drame ?
Da, novu dramu „Zrenjanin“ radimo u istoimenom gradu, a njenu
okosnicu čini lik radnika po imenu Zrenjanin koji je neka vrsta
postsocijalističkog Hamleta koji će u jednom trenutku progledati i
morati da se suoči sa pitanjima ko je ovde uzurpator i šta nam to govore
duhovi otaca kojih više nema, uključujući ideale za koje su se nekada
borili, kao i kako delovati u ovakvom svetu koji nam je nametnut, bilo
zato što smo bili premladi da bilo šta menjamo ili nam je prosto
faktorima, koji su bili i jesu, izvan naše kontrole.
Kada govorimo o mladima i onome šta oni mogu da promene, u
kojoj meri su oni, konkretno studenti, boreći se za svoja prava, svesni
neophodne sistemske promene, a ne pukog zadovoljavanja samo određenih
zahteva?
Postoji izraziti potencijal, ali i simbolički kapital studentske
populacije. Možemo sasvim jasno reći da je nova levica krenula i
razvijala se preko studentskih protesta i okupacija univerziteta, od
Zagreba i Beograda, preko Ljubljane, do Skoplja. Iskustvo iz svih
postjugoslovenskih zemalja nam govori da, sa jedne strane, imamo vrlo
prosvećene progresivne studente, a, sa druge, imamo situaciju u kojoj
su, često konzervativne, nacionalističke, reakcionarne studentske
organizacije samo filijale vladajućih partija. Studenti su se ipak
pojavili kao nosioci emancipatornog potencijala i upravo oni vrše
demokratske inovacije u relativno zaštićenom prostoru univerziteta. Time
su doveli u pitanje neoliberalnu demokratiju čime su nužno morali
skočiti i u pitanje društveno-ekonomskog sistema, te u kritiku
kapitalizma. Potencijal, naravno, postoji, ali nemojmo biti razočarani
kada se plenum završi. On nužno ima svoj rok trajanja i mnogo je važnije
da li je uspeo da stvori subjekte koji će biti nosioci nekih
fundamentalnih promena, odnosno vizija jednog drugačijeg društva. Da li
će ikada nama, odnosno, njima biti pružena prilika da realizujemo neke
od svojih ideala, ostaje goruće političko pitanje, pitanje konkretnih
borbi koje nikada nisu tako lepe kao naši ideali.
U tvojoj drami „Brašno u venama“ postoji predstavnik koji i
dalje veruje u ideal, iako je svedočio rušenju sistema koji je sam
gradio. Interesantan je dijalog između sina i oca u vidu vrlo tipične
generacijske rasprave o socijalizmu i kapitalizmu.
Za razliku od zapadnih kapitalističkih društava, ova naša društva,
nastala na ruševinama socijalizma, pokazuju vrlo kompleksne generacijske
odnose. Dok su na Zapadu mladi često radikalni i revolucionarni borci
protiv očeva koji su na neki način nosioci sistema, u našem sistemu neki
stariji su, bili i ostali, verniji idealima revolucije ili stvaranju
boljeg društva, u našem slučaju kroz jugoslovensko samoupravljanje.
Očevi i djedovi sa te revolucionarne i emancipatorne strane (ne i oni
koji su im se suprostavljali) su na koncu poraženi. Tako je otac u
“Brašnu u venama” neko ko jeste gradio sistem i video njegovo uništenje,
i, neko ko, iako postavši žrtva tog sloma, i dalje veruje u te ideale,
čudeći se današnjem svetu. Otac je neko ko je izrastao iz rata, kome su
oca ubili samo zbog porekla, neko ko je video rušenje jednog sveta i
želeo graditi onaj u kome to više nikada neće biti moguće. Sa druge
strane, njegov sin odrastao je u onim dobrim danima socijalizma i spram
tog sistema razvio ironijsku i kritičku distancu smatrajući, kao mnogi
osamdesetih, da je potrebno samo rešiti se samoupravljanja i
jednopartijskog sistema i da ćemo konačno biti kao zapad. Pripadnici te
generacije o kojima govorim u mojoj drami su u najboljem slučaju bili
anarhični, a u najgorem su završili u nacionalizmu.
“Brašno u venama” prošlo je čitav region. Na čijoj je strani publika, na očevoj ili sinovljevoj?
Upravo zbog prepoznavanja u ovoj priči “Brašno u venama” je i
nailazilo na izrazito oduševljenje publike. Sasvim je jasno, u
ideološkom smislu, da je, kuda god išli, publika bila na strani onih
koji su možda tada bili u krivu, ali su bar imali dobre namere. Retko će
se naći neko ko će hvaliti kapitalizam, osim ako od njega ne živi
zaista dobro ili ako neoliberalizam ne uzima kao ideološku pozu. Odnos
publike prema nečemu što je nestalo, prema razočaranjima i obećanjima
koje su nosili i socijalizam i kapitalizam, itekako se prepoznaje u
drami jer njeni likovi, kao i mnogi među nama, žrtve su tih promena.
U svojim knjigama često se bavite pitanjem potrage
identiteta. Da li je Balkan osuđen na večito kolektivističko čitanje
identiteta, kroz religijske, etno-nacionalne ili druge pripadnosti?
Same politike identiteta su nam nametnute od vrlo konkretnih desnih,
konzervativnih i nacionalističkih političkih snaga čija se ”agenda”
spojila s vremenom identitetskih politika u svetu. Kao takve, te
politike stvaraju političke subjekte koji se bore za prevlast nad
resursima, društvenim i materijalnim, i vidimo da se ta matrica
identitarnih politika, svedenih uglavnom na etnicitet, kulturu i
religiju, ne zaustavlja. Naravno, ja dolazim iz tradicije u kojoj to
nisu bili fundamentalni principi političkog organizovanja već je to
upravo bila želja i žudnja za besklasnim društvom. Taj princip je
potpuno drugačije organizovao delovanje ljudi u svetu, njihovo mesto u
svetu, njihove poglede na to šta svet zapravo jeste, njihovo pripadanje
univerzalnoj ljudskoj zajednici i njihovu borbu na sasvim drugačijim
osnovama nego što su to nacionalističke i religijske mobilizacije.
Koliki je uticaj medija i intelektualne elite u pitanju da li je važno biti deo nacije?
Radeći na knjizi o državljanstvu bavio sam se upravo pitanjima o tome
kako se ideja o tome šta je politička zajednica menjala. To što smo
danas dovedeni u situaciju u kojoj nam je ideja etnonacionalne zajednice
nametnuta kao primarna, rezultat je, ponavljam, jednog konkretnog
političkog procesa, a ne sudbine. Moramo imati istorijsku svest da to
nije oduvek bilo tako i da su se različite političke vizije sukobljavale
i pre nastanka Jugoslavije, i za vreme njene dve inkarnacije, i da je
na koncu jedan određeni scenario odneo pobedu. Njegove rezultate znamo –
podela teritorija, etničko čišćenje, stvaranje homogenih nacionalnih
grupa predstavljenih kao jedinih mogućih i prirodnih, iz čega se
neminovno izvlači zaključak da su te grupe, bile i jesu, u stalnom
sukobu koji se onda konstantno podgreva. Politika se tako redukuje na
borbu potiv ”drugih” izvan same zajednice i onih ”drugih” i drugačijih
unutar zajednice, bilo da su etnički nečisti, bilo da su levičarske
kosmopolite, bilo da su ”lude žene” koje traže neka svoja prava itd.
Imamo li mi uopšte, u potrebi za „raščišćavanjem“, mogućnosti
da se ikada rešimo nasleđa koje vučemo iz ratova i da odgovorimo na
pitanje „Tko ste to vi?“ koje i postavljate u svojim knjigama? Hoćemo li
uvek biti opterećeni potragom za identitetom?
Kao što kaže Marks, nasleđe prošlih generacija pritiska nas kao mora.
Propali socijalizam stoji kao ogroman teret nad pokretima,
organizacijama i pojedincima koji čine novu levicu.
Zašto se neki ljudi koji su de fakto levičari nikada ne bi izjasnili tako, odnosno ne bi upotrebili tu reč konkretno?
Ja stalno srećem ljude koji intimno dele levičarske ideale, ali se ne
žele tako izjašnjavati. U Srbiji je to nasleđe devedesetih i to mogu
razumeti. U nekim drugim sredinama je razlog delegitimizacija levih
ideala koja se desila posvuda nakon 1989, pa se društvena utopija vidi
kao nešto što pripada istoriji. Raduje me ipak da postoji, pogotovo u
poslednjih deset godina, sve veća otvorenost, pa čak i u Americi, prema
jasnom levom pozicioniranju na političkom spektru.
Da li je zbunjenost u vezi sa levicom povezana sa time da neke političke partije levo imaju samo u imenu?
Naravno, to je temeljni problem. Zvanična levica je uzurpirala
termine kao što su socijalizam, socijaldemokratija ili čak komunizam,
tako da se i danas, kad god se nova levica pojavi, ona mora pojaviti pod
nekim novim imenima – kao npr. Združena levica, Radnička fronta, Nova
levica, Levi samit… Partije zvanične levice su uglavnom odigrale svoju
ulogu u kapitalističkoj restauraciji, negde više, negde manje brutalno,
zavisi od zemlje do zemlje, ali su, ili sekundirale, ili su te procese
nosile, ili su stvorile hibridni režim, kao ovde u Srbiji, gde su se
neki otvoreno nazivali levicom, a zapravo su, ne samo ogrezli u
nacionalizam, već su i od početka sprovodili konzervativni projekt
pljačke društvene imovine koji će posle samo pripremiti teren za jednu
otvorenu privatizacijsku kampanju. To, naravno, stvara konfuziju u vezi
sa terminom levica. Srećom, taj prostor se sada sve više otvara, pa
svedočimo fenomenima za koje verujem da imaju potencijal da se kroz koju
godinu razviju u ozbiljniju političku snagu diljem slavenskog Juga.
Levi Samit Srbije, kao kontra-opcija Levici Srbije samit je
nastao od levih marksističkih grupa, radnika i sindikata, ali je
činjenica da tu ima mnogih organizacionih problema.
Bez da ulazim u same partikularnosti problema koje levica ima u
Srbiji, svuda vidimo istu situaciju. Svima nam je jasno da se nešto mora
uraditi i da se moraju napraviti šire koalicije kako bi se zaustavila
ekspanzija, nacionalistička, kapitalistička i sve više fašistička, a s
druge strane, ne znamo kako to uraditi. Ili znamo kako, a nemamo
iskustva da to sprovedemo. Ili, ako znamo kako i imamo nekog iskustva,
nedostaje nam infrastruktura. To su neki temeljni problemi koji
onemogućavaju da se u zemljama bivše SFRJ dogodi neka nova Siriza koja
je ipak izrasla na već postojećoj političkoj infrastrukturi. Dakle, to
su realni politički problemi koji zahtevaju dugoročan politički rad za
šta dobar deo aktivista, umetnika i intelektualaca nema volje, iskustva,
vremena ili sredstava.
Šta mislite o problemu levih nacionalista i o pitanju tzv.
dizel-levice i koketiranja sa nacionalizmom, odnosno o upotrebi
desničarskih ideologija za navodno širenje levice?
Ne bih ulazio u ta partikularna koketiranja sa nacionalizmom i
koktele koji se obično pravdaju antiglobalističkim stavom u kojem se
nacija vidi kao odbrana od globalnog kapitala, a potom se vizija te
nacije pokušava spojiti sa levim idealima. Generalno rečeno, levica ne
može biti nacionalistička. Ona teži radikalnoj promeni ili ukidanju
kapitalističkog sistema koji je sam po sebi globalan i internacionalan.
Prema tome, nikada neće biti socijalizma u jednoj zemlji ni u jednoj
naciji, ako ga nema i u drugim zemljama i nacijama. Ako uključite druge u
vašu ideju borbe, onda ne možete biti nacionalista, nego morate misliti
na to da svaki vaš korak, čak i unutar vaše nacionalne zajednice, ima
efekte na drugoga, a pružanje ruke preko nametnutih granica koje
razdvajaju trenutne političke zajednice jeste upravo karakteristika
levice.
Čemu bi trebalo dati prednost u sistemskoj borbi – direktnoj
demokratiji, kritici neoliberalizma, antifašizmu, antinacionalizmu,
borbi za socijalnu pravdu?
Ja se još uvek jako dobro sećam devedesetih kada je borba za osnovna
ljudska prava već bila progresivna, a onda su došle godine kada je
diskurs ljudskih prava postao diskurs koji opravdava sistem i zbog toga
je i odbačen od jednog dela levice. Danas, kada smo suočeni sa ozbiljnom
opasnošću od fašizacije društva, pokušajmo prvo da se odbranimo, a da
istodobno gradimo nešto drugačije. Trenutna situacija nužno redefiniše
političku konfiguraciju, ali i naše razumevanje šta jeste primarni
zadatak. U tome, naravno, možemo biti i slepi i naivni i naravno da
možemo činiti i greške. Ne znamo kako će nam nova generacija za deset
ili dvadeset godina suditi. Možda bi čak najbolji scenario bio da jedna,
nadajmo se, revolucionarna generacija kroz deceniju ili dve na nas
gleda samo kao na neku vrstu levih liberala koji se nisu usudili da
napadnu sistem i sprovedu revoluciju, već su je oni, naša deca, morali
napraviti za sve nas.
Izvor kaleidoskop-media.com