Drugi dio krimi priče banjalučkog autora Đorđa Maksimovića, čitaocima donosi novu dramu pred kojom se inspektor Stanić našao: Da li je osumnjičeni za ubistvo djevojke zaista kriv? Svi dokazi upućuju na njega, ali da li će to biti dovoljno za osudu? Inspektor skuplja tragove, ali policijski instikt vodi ga i u drugom smjeru – smjeru koji će možda promijeniti tog istrage.
Pred kakvim dilemama će se naći inspektor pročitajte u novom dijelu uzbudljive priče!
II DIO
Sljedećeg jutra Stanić je prošao kroz automatizovana vrata Univerziteta za finansijske studije. Sat je otkucao osam, a na fakultetu nije bilo gotovo nikog. Uprkos redu prozora smještenih na istočnu stranu zgrade hol je djelovao mračno. Neokrečenih zidova i polutrulih klupa prostor je više ličio na skladište, nego na univerzitetski prostor.
Uperivši pogled u plafon, opazio je fluorescentne lampe, te se sjeti Damjanovih usana koje su drhtale svaki put kada bi pomenuo Milicu. Skrenuo je pogled u lijevi ćošak hola, tik do ulaza u skriptarnicu i vidio sigurnosnu kameru. Osvrnuo se i primijetio još dvije. Pitao se da li ga neko posmatra iza objektiva.
U tom trenutku začu bat koraka.
,,Dobro jutro. Vi ste inspektor Stanić Branko?’’
Iza njega se pojavi gospodin u sivom odjelu. U lijevoj ruci je nosio aktovku, dok je desnu pružio Staniću. Približivši mu se se, Stanić ugrize jezik da bi zaustavio smijeh. Čovjek pred njim bio je niži gotovo dvadeset centimetara od njega, te je nosio cipele sa petom. Sitne plave oči gospodarile su čitavim licem, ali Staniću pogled privukoše mišići koji su se nazirali ispod sakoa. Iako nizak, čovjek pred njim bio je u izuzetnoj formi.
,,Viši inspektor. Dobro jutro.’’
,,Dobro jutro. Nisam se predstavio.’’, odgovori on, ,,Aleksa Jokić, profesor.’’
,,U redu je. Neću dugo, vjerujem da imate obaveza.’’
Nekoliko studenata prođe kroz vrata, a dvojica sagovornika pomijeriše se do stepenica koje su vodile na drugi sprat. Svjetlost obasja prozore, te im Jokić okrenu leđa.
,,Imam, da. Zbog toga Vas ne mogu pozvati u kancelariju, žurim. Iznenadio me je Vaš poziv juče.’’
,,Formalnosti. Zvao sam Dekanat i uputili su me na Vas’’, reče Stanić, izvlačeći bilježnicu iz džepa, ,,Sklapam sliku o odnosima osumnjičenog Šobota i ubijene Milice Tešanović. Oboje su studirali ovdje, zar ne?’’
Jokić klimnu glavom.
,,Šta mi možete reći o njima?’’
,,Milica je bila odličan student. Predavao sam joj Finansijski menadžemnt u prvoj godini i Makroekonomiju na trećoj. Uz to je bila aktivna u fakultetskim sekcijama. Svi profesori su je poštovali.’’
,,Koliko dobro ste je poznavali?’’
Jokić spusti pogled. Počešavši nos, ponovo pogleda Stanića.
,,Ne baš dobro. Osim ta dva ispita viđao sam je samo na fakultetskim priredbama.’’
,,Dakle, niste znali mnogo o njoj?’’, upita on bilježeći
,,Ne. Kažem Vam, pored ispita i priredbi, nisam. Politika fakulteta je da ne razvijamo privatan odnos sa studentima.’’
,,Razumijem.’’
Na vrhu stepenica pojavi se krupna muška figura. U ljubičastoj košulji pod kojom su se nazirale malje, gegao se niz stepenice. Spustivši se, pružio je ruku obojici i predstavio se kao Igor Macanović, profesor Menadžmenta preduzeća.
,,Šta se dešava, gospodo?’’, obrati se Macanović Jokiću
,,Pričam sa inspektorom oko Miličinog ubistva.’’
Macanović se uozbilji.
,,Dokle ste stigli sa istragom?’’
,,Dalje nego što bi trebalo, manje nego što želim.’’
Profesori nijemo pogledaše Stanića.
,,Biću u bifeu, dođi poslije.’’, reče Macanović Jokiću, ,,Htio sam te pitati samo gdje ti je maramica?’’
Progutavši knedlu, ovaj ustuknu.
,,Kakva maramica?’’
,,Ova tvoja iz prednjeg džepa’’, reče Macanović, nasmijavši se, ,,Deset godina nosiš svilenu maramicu uz plava odjela, a ove sedmice je nikako ne viđam. Izgledaš kao Čarli Čaplin bez šešira.’’
Stanić se nasmijao dok je gledao rumeninilo na Jokićevim obrazima.
,,Izgubio sam je. Nosio je na hemijsko skupa sa odjelima i nisam je našao poslije.’’
Odmahnuvši glavom. Macanović pruži ruku Staniću i uputi se prema bifeu. U prolazu je dobacio nekoliko opaski, a studentice na klupama zakikotaše se.
Rumenilu Jokićevih obraza priključio se znoj, te se za još nekoliko koraka pomijeri od prozora. Stanić se ponovo nasmija.
,,Profesore, šta mi možete reći o Šobotu?’’
,,Šobot, ovaj…’’, započe Jokić, ,,Bio je loš student. Jedva je položio Finansijski menadžment. Poslije je obnovio godinu i nisam mu više predavao.’’
,,Vi ste znali da su Milica i on u vezi.’’
,,Ne!’’, brecnu se on, brišući znoj, ,,Rekao sam Vam, politika fakulteta je rigorozna u odnosima studenata i profesora.’’
,,Tako i treba biti, sve po pravilima.’’, dodade Stanić, ,,Recite mi samo, da li je Šobot bio problematičan?’’
,,Ponekad. Neki profesori žalili su se da mnogo priča i pravi se pametan. Bio je pravi primjer egocentrika.’’
,,Hvala Vam.’’, reče Stanić i ispruži dlan, ,,Bili ste od velike pomoći.’’
,,Ne znam kako, ali drago mi je da pomažem policiji.’’
Dvojica muškaraca rukovaše se, te Jokić pođe u bife. Stanić je stajao još nekoliko minuta pored stepenica, razmišljajući. Iz džepa je izvukao mobilni telefon i odjurio napolje.
*
Miris duvana širio se centralnom stanicom banjalučkog MUP-a. U kancelariji tamnozelenih zidova, ispunjenoj papirima u metalnim ormarima, sjedio je Stanić. Na stolu ispred sebe je držao otvorenu bocu štoka, napola pojedenu palačinku sa sirom i punu pepeljaru pikavaca. Preturajući datoteke na Miličinom laptopu tražio je moguće poveznice sa ubistvom. Ponekad bi zapisao podatke na samoljepljivi papir koji lijepio na tablu iza sebe. Šematski prikaz dokaza sa Miličinim imenom u sredini vodio je različitim smjerovima. Na kraju svake strelice stajao je upitnik. Stanićeve oči bile su više zatvorene nego otvorene, te više nije raspoznavao da li sirene koje čuje napolju pripadaju policijskim, ili kolima hitne pomoći.
,,Dežurni si noćas?’’
,,Ne. Svojevoljno robujem.’’
Na vratima se pojavi inspektor Malešević. Zakašljavši se od dima, sjeo je na stolicu prekoputa Stanića koji je bio zaklonjen svežnjevima fascikli.
,,Šta radiš?’’, upita
,,Gledam Miličin laptop.’’
,,Šta tražiš?’’
Uzdahnuvši, Stanić se izvali u stolicu. Zvuk pucketanja pršljenova ispuni prostoriju.
,,Ne znam. Dokaze valjda. Bilo šta.’’
,,Uradio sam ono što si me zamolio.’’, reče Malešević, ,,Ništa. Ili se ne sjećaju mušterija, ili se sjećaju, ali bez naloga neće da nam daju račune.’’
,,Jebiga.’’, izusti Stanić tiho, ,,Nikada nećemo dobiti nalog. Dodaj mi te slike sa štampača.’’
Malešević ustade i stavi bunt fotografija na sto.
,,Kakve su to slike?’’
,,Miličine. Slike sa prijateljima, kolegama sa fakulteta, profesorima, svima. Sve tražim. Trudim se, ali nikako da iskopam ono što trebam.’’
,,Pričao sam sa tužiocem. Imaš još pet dana do okončanja istrage. Šobot onda ide kod sudije za prethodno saslušanje.’’
Stanić sklopi oči i podiže noge na sto. Otkopčao je košulju i potegao štok direktno iz boce.
,,Odlično. Drugi čin počinje, a glumci nisu naučili ni tekst prvog. Slušaj, moramo dobiti te račune. To je jedini način da dobijemo naloge za bilo šta drugo.’’
,,Dobićemo nalog za pregledanje kamera bez problema.’’
,,To ništa ne potvrđuje.’’, podviknu Stanić
,,Ne vidim kako misliš dobiti nalog za račune.’’, pobuni se Melešević
,,Ne treba nam. Nagovori tužioca da izda naredbu za izdavanje računa. Na taj način ćemo dobiti račune, imati 24 sata da ih pregledamo i znaćemo na čemu smo.’’
Malešević frknu i ustade. Šetao je po kancelariji i odmahivao glavom.
,,Nećemo moći to koristiti na sudu. Nezakonito pribavljen dokaz ako sudija naknadno ne odobri naredbu tužioca.’’
,,Znam. Ali mi ćemo znati koji trag da pratimo.’’, nastavi Stanić žustro, ,,A to nam je bitno. Kasnije možemo sudiji objasniti situaciju. Ako ovo prođe naći ćemo druge dokaze valjda i dobiti naloge na drugim osnovama. Ovo je najobičnija naredba za predaju dokumenata, ne za jebene istražne radnje.’’
Malešević je sjeo i uzeo bocu štoka. Omirisavši, vratio ju je na sto uz izraz gađenja.
,,I ti hoćeš da ja nagovorim tužioca?’’
,,Da. Jutros je otišao u Prijedor. Ne znam kada se vraća, a ja moram prikupljati dokaze na drugoj strani. Ne mogu ga ubijediti telefonom da nam pomogne.’’
,,Ako sudija shvati da tužilac manipuliše tako, svi smo u govnima.’’
,,Znam, zato moramo biti brzi. Čim dobiješ naredbu, mobilišite čitavu stanicu i sredite račune. Ja ću do tada valjda imati nešto.’’
,,Nadam se da si u pravu.’’, reče Malešević i ustade, ,,Jer ako nisi, ne samo da će nas svi tužiti, već ćemo ostati i bez posla.’’
*
Prozor u sobi Milice Tešanović gledao je ravno na fotelju u kojoj je prije nekoliko dana Stanić našao njeno tijelo. Ranog subotnjeg jutra ponovo se našao na mjestu zločina, istražujući sadržaj spavaće sobe. Ispod prozora nalazio se uredno složen krevet sa crvenim pokrivačem i plišanim igračkama. Desno od kreveta, Stanić prstom kucnu o radni sto ispunjen papirima i markerima. Prekoputa stola zjapio je ormar prepun odjeće.
Na zidovima nije bilo postera ili obješenih zastavi; umjesto toga, na njih su bili nalijepljene matematičke formule i prikazi astroloških karti. Nacerivši se, Stanić iz džepa izvuče bunt fotografija izrađenih prethodne noći.
Debeli sloj prašine naveo ga je na zaključak da soba nije čišćena nekoliko sedmica. Na sto je naslagao fotografije i započeo postupak. Pregledao je vješalice u ormaru, poredeći ih sa odjećom koju je Milica nosila na fotografijama. Sve je bilo na mjestu. Druge fotografije prikazivale su pojedine predmeta u sobi – većinu ih je pronašao bez problema. Osjetivši val vrućine u grudima, raskopčao je kaput i otvorio prozor. Svjetlost učini prašinu u sobi vidljivijom. Pomalo očajan, vrtio se u krug i kleknuo na pod. Dopuzao je do kreveta i savio se. Prašina mu upade u nos, te glasno kihnu. Vrh drvene kutije pod krevetom nije bio prašnjav. Zagledavši se bolje, primijeti da se prašina parketom širila u nepravilnim oblicima. Brzo izvukavši kutiju, otvori je i ugleda crni ,,Wilson’’ reket na jednoj strani kutije, te prazno mjesto na drugoj. Jedan reket je nedostajao. Opet pregledavši fotografije, vučije se naceri.
Trotoar stambenog bloka u kojem je Milica ubijena vodio je prema banjalučkom brdu, čiji je vrh skrivala građevinska konstrukcija solitera u izgradnji. Zanemarujući upozorenja o sigurnosti na radu, Stanić uđe na gradilište i pope se na prvi, još neizgrađen sprat.
,,Ko je šef ovdje?’’, prodera se
,,Šta ’oćeš ti?’’, viknuo je glas iza njega
Pokazavši legitimaciju, Stanić priđe čovjeku koji je vikao. Tipični građevinac, visok dva metra i težak preko sto kila, gledao je Stanića sa visine, rukom stežući čekić.
,,Trebam razgovarati sa nekim ko je zadužen za izgradnju zgrade.’’
,,Ja sam.’’, otrese čovjek
,,Inspektor Branko Stanić. Da li ste bili ovdje 10. februara?