Ne pamti se da je neka izložba u Splitu bila tako posjećena, a bila
bi zacijelo i posjećenija da se ne plaća. Istina, nije to velik iznos,
no publika je starija, zainteresirani su većinom umirovljenici, svaka im
je kuna velika.
“A bija bi red”, reče mu Feđa Klarić. “Najbolje ti je reć da si jučer doša pet minuti prije zatvaranja pa nisi sve stiga vidit.”
“Vidiš, to si se dobro sitija”, složi se čovjek.
Nešto kasnije
na izložbi gledam fotografiju na kojoj se nekolicina gledatelja
Hajdukove utakmice popela na topolu kraj Starog placa i pomislim kako
stare navike sporo umiru. Onda kao i danas narod nevoljko plaća
ulaznice. Da su uokolo Galerije umjetnina gušća stabla, našao bi se
možda tkogod i da izložbu “Sedamdesete u Splitu” pogleda mukte, s grane
kao ptica nebeska.
Najdraže godine
Feđi to ne bi bilo mrsko jer
je i sam jedan takav vragolast i domišljat čovjek. Sedamdeset je
prošlog ljeta napunio, ali je vitak i čvrst kao mladić. Da je potreba,
časkom bi se uzverao na pelegrinku. Nikad što ga ja znam, a znam ga
dulje od dva desetljeća, njemu ništa nije bilo teško. Dogodi li se
štogod zanimljivo, on će smjesta podići aparat. Neće propustiti
fotografirati ni pjevačicu, ni nogometaša, ni ministra, ni pisca. Ustat
će od objeda i izaći na pljusak da snimi bujicu niz Marmontovu ulicu. A
kad vas uslika, svaki put, bez iznimke razvije fotografiju i daruje vam
je uredno obilježenu datumom na poleđini.
Otkad je počeo, prije
pedesetak godina, gotovo da nema događaja u Splitu, ni javnog veselja,
ni žalosti, ni fešte, ni sprovoda, ni utakmice, ni izložbe, ni
festivala, ni dobrovoljnog davanja krvi, ni turnira u balotama, ni
fritula o Božiću, ni bakalara na Veliki petak, nema prvih trešanja na
Pazaru ni obilnog ulova skuša na peškariji, nema orkanske bure ni
olujnog juga, ni okrutnog ni samilosnog čina, ni junaštva ni kukavičluka
da ga Feđa Klarić nije dokumentirao. Marljiv i savjestan kroničar naše
svakodnevice, koji je davno prije velečasnog Zlatka Sudca
demonstrirao čudesnu vještinu bilokacije, bivanja na više mjesta
istodobno, napravio je stotine tisuća snimaka, prebogatu arhivu iz koje
bi se valjda svakog mjeseca mogla napraviti po jedna odlična izložba
fotografija.
“Sedamdesete su mi ipak najdraže”, kazat će ponosno,
“jer to je vrijeme kad sam se realizira, kad sam se zaposlija, zasnova
obitelj, uselija u stan, kupija auto.”
“Onaj Spaček na kojemu si fotografirao djevojke iz Mozaika?”
“Tako je. Nakon tri godine od plaće san kupija auto. Za gotovinu. Da vidin ko to danas more.”
No,
život nije tako veselo i berićetno počeo. Kratko iza onoga rata jedna
je neudana iz Krila Jesenice ostala noseća te su joj mater i otac
natrpali nekoliko prnja u otrcan kartonski kovčeg i ostavili ga ispred
kućnih vrata. Sirotica je došla u Split, uselila se u tavansku izbu od
osam kvadrata na Prokurativama i podizala sina skromno zarađujući kao
sobarica i pralja u obližnjem Bellevueu, a da bi naturalistički zaplet
bio čitav, još i obolila od tuberkuloze. Mališan je odrastao na ulici,
neki prolaznici jednom su ga našli kako spava na Bačvicama, a
bolničarkama na plućnom odjelu slamalo je srca kad bi ga čuli gdje ispod
prozora zapomaže: “Mama! Mama!”
Kraj svih nedaća, a kako se sa
sinovima samohranih majki zapravo i neobično često događa, Feđa je
postao valjana, vrijedna i odgovorna odrasla osoba. Završio je
gimnaziju, upisao pravo, no onda ga je Davorin Rudolf pozvao u Slobodnu Dalmaciju, a tamo ga, na mjestu urednika gradske rubrike, dočekao Miljenko Smoje, i akademske su ambicije uskoro bile zaboravljene. Zaljubio se u novine kako su se mnogi od nas fatalno i bezglavo zaljubili.
“Istrča
bi navečer uzet večernje izdanje samo da bi vidija svoje inicijale
ispod male vijesti od pet redaka”, priznat će Feđa, a ja ću samo
slegnuti ramenima. Pa naravno, kao da jednaku stvar i sam nisam bezbroj
puta učinio.
Dvanaest snimki
On ipak nije dulje ostao
novinar jer mu je Smoje gurnuo aparat u ruke, a presudno je,
pretpostavlja, ipak bilo to da je momčić posjedovao dozvolu za
upravljanje motornim vozilima B kategorije i nije bio baš zadnja budala i
neotesanac. Sve do Smojine smrti bio je njegov vozač, fotoreporter,
prijatelj i štitonoša, njegov odani Sancho Panza, doktor Watson, Samwise
Gamgee i Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzalez. Smoje je bio
otac kojega nije imao, s velikom ga se ljubavlju, poštovanjem i
zahvalnošću sjeća, a ne jednom sam vidio kako mu je zaiskrila suza kad
bi ga spomenuo. Bilo je to najsretnije doba njegova života.
“Kad san ja dobija svoj dinar, kad san sa Smojon počeja putovat po Zagori i otocima, asti gospe, niko sritniji od mene.”
Odvjetničko
zvanje nije zaista imalo nikakve šanse u usporedbi s reporterskim
užicima, kad bi on i Smoje zorom izašli na more s ribarima iz Piska ili u
gostionici u Trilju sa šoferima Hidroelektre marendavali janjeće
tripice, ali i sam prosti izvjestiteljski posao u gradskoj rubrici, kad
bi ga poslali snimiti lebićadu u luci ili cijepljenje prvašića, imao je
draži. Iz toga materijala naposljetku je i nastala ova velika i važna
izložba u Galeriji umjetnina.
Sto trideset crnobijelih fotografija
velikog formata izabrano je iz mnoštva negativa većim dijelom srednjeg
formata, šest puta šest centimetara, na kakvom se tada najčešće radilo.
Nije bilo kao danas, kad svaki adolescent dnevno uslika dvije stotine
fotografija. Fotoreportera bi poslali na zadatak s filmom s 12 snimaka i
on bi s velikom pomnjom izabrao 12 trenutaka u kojima će škljocnuti.
Potrošene bi snimke brojao pozornije nego Prljavi Harry metke iz svoga
Magnuma 44.
Taj pritisak na Feđinim fotografijama sedamdesetih
ipak nećete vidjeti. Naprotiv, čitava izložba zrači opuštenošću i
veseljem jednoga bezbrižnog vremena, zacijelo najsretnijeg u tisuću i
sedamsto godina Splita, desetljeća u kojemu je grad postao najviše nalik
ovome što je danas. Upravo kao što se Feđa tada ostvario kao čovjek,
građanin, socijalistički trudbenik, potrošač i stanar, i deseci drugih
su su izvlačili iz bijede, iz polumračnih šufita bez tekuće vode i
niskih kamenih kućica s tovarom pod smokvom u dvorištu. Autor je išao
naprijed s gradom koji fotografira. On dokumentira jedno herojsko
vrijeme kad su deseci tisuća došli sa Šolte i Brača ili, s druge strane,
iz sela iza Mosora i Kozjaka, zapošljavali se u škveru, Jugoplastici,
Lavčeviću i Dalmi i naseljavali u svijetlim, osunčanim i suhim stanovima
u bijelim betonskim kvadrima podignutim na Spinutu, Trsteniku i
Smrdečcu, gdje se do jučer okopavala loza i sadio kupus.
Sedamdesete
su bile godine kad se jedan ubogi, gladni i ušljivi narod napokon najeo
bijeloga hljeba, pa i došao nešto ohol, otkrio neke dekadentne,
kapitalističke užitke poput viskija i disko-muzike. Feđa i to bilježi,
fotografira samoupravljače u bijelim odijelima kako pušeći licencni
Kent, izvaljeni u naslonjačima u hotelskim barovima, gledaju plesačice
obnaženih grudi. Gledajući taj otmjeni prizor kao iz nekog starog filma o
Jamesu Bondu, jedva možete zamisliti da su ti ljudi još jutros na
Ravnim njivama i Kopilici orali s konjima. A onda su na vrhuncu epohe,
1979., došle Mediteranske igre, jedna ustvari marginalna, bezvezna
sportska priredba, a koja je preobrazila grad jednako dramatično kao što
je Zimska olimpijada 1984. preobrazila Sarajevo.
Na gradilištu
“Naočigled se sve podizalo,
reslo. Ako si tija sve vidit, jedan jedni dan nisi smija propustit doć
na gradilište”, opisuje Feđa polaganje vitkih betonskih lukova stadiona u
nekadašnjoj poljudskoj močvari.
Danas se jedva mogu i zamisliti
takav polet i snaga. Sve otad nismo vidjeli ništa ni nalik tome
grandioznom urbanističkom zamahu. Ljudi toga vremena na mnogo su načina
zaista bili bolji od nas. Osjetite se posramljeno i poraženo već kad
vidite plakate. Na mjestu gdje se danas oglašavaju Sandra Afrika, Dara Bubamara
ili nekakva treća turbofolk glupača sedamdesetih godina prošlog vijeka
građanstvo se pozivalo na književnu večer i kupovinu novog kola luksuzne
edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti. Možete li to zamisliti?
Bila je Jugoslavija i komunistička diktatura i nije se smjelo, kao,
pjevati Lijepu našu, a narod je čitao pet prokletih stoljeća jebene
hrvatske književnosti.
Vrijedi svakako vidjeti Feđinu izložbu u
splitskoj Galeriji umjetnina, pa i ako niste u ciljnoj skupini, ako ste
rođeni nakon sedamdesetih i ostalo vam je još mnogo do mirovine, valja
vidjeti kako je to izgledalo kad su i Hajduk, i Jugoplastika, i zgrade u
Splitu 3, i tankeri u škverskim navozima i sve drugo bili veliki.
Izvor: Jutarnji.hr