Prošlog četvrtka, u jednom zagrebačkom domu za
stare i nemoćne, zaboravljen od svih izvan uskog kruga najbližih
prijatelja umro je Predrag Matvejević.
Hrvatska radio-televizija vijest je objavila u skraćenom prilogu
o smrti pisca koji je „napisao mnogo knjiga“, na samom kraju večernjeg
Dnevnika, u trideset šestoj minuti, nakon što je urednica javila o
senzacionalnim uspjesima hrvatskoga gospodarstva i najvećem rastu
potrošnje u posljednjih deset godina, a reporterka HTV-a u kombinezonu s
logotipom PIK-a Vrbovec izvijestila o najnovijim senzacionalnim
poslovnim uspjesima Todorićeve kompanije, neposredno dakle prije
najnovijih vijesti o senzacionalnim uspjesima hrvatskih sportaša.
Sve
u svemu, na dan smrti Predraga Matvejevića jedini je hrvatski gubitak
bio poraz tenisačice Donne Vekić u drugom kolu turnira u Sankt
Peterburgu. Mrtvi Matvejević hrvatskoj kulturi, naime, neće nedostajati:
nedostajao joj je živ.
Predrag Matvejević, profesor, pisac,
publicist, poliglot i jedan od posljednjih angažiranih intelektualaca
klasičnog europskog novecenta umro je talijanskoj, francuskoj i
mediteranskoj kulturi: nedostajat će kulturi koja ga je čitala i
slušala, kulturi koja ga je poštovala i voljela, kulturi koja ga je
slavila i nagrađivala. Toj kulturi umro je omiljeni profesor na Novoj
Sorbonni i La Sapienzi, humanist koji se otvoreno suprotstavljao
diktaturama i „demokraturama“, autor Mediteranskog brevijara i Druge
Venecije, dobitnik najviših francuskih i talijanskih književnih nagrada,
kozmopolit i državljanin Mediterana.
Toj velikoj, širokoj kulturi
umro je čovjek kojega su za Nobelovu nagradu predlagali Umberto Eco i
Claudio Magris, i koji je u svojim rimskim i pariškim poštanskim
sandučićima nalazio pisma vodećih europskih pisaca i intelektualaca,
državnika i rimskih papa. Hrvatskoj pak kulturi umro je pisac koji je
napisao mnogo knjiga, i koji je na svom zagrebačkom poštanskom sandučiću
uz natpis „Svinja jugoslavenska“ našao dvije rupe od metka.
Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi umro je tek pisac pravomoćno osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uvrede Mile Pešorde.
Toj
kulturi, kulturi Mile Pešorde, umro je „brutalni marksizoidni verbalni
atentator“, „klevetnik i lažljivac“, „yu-ljevičar i filoserb“,
„udbo-partijski ideološki čuvar jezika“, „antikroat“ i
„masmedijsko-politički ljevičarsko-kompartijski manipulator“. I još:
„difamator i dezinformator“, „dojavnik i jugoslavenski PEN-zaštitnik
srbočetničkog vojvode Šešelja“, „bliski suradnik Bate Živojinovića“,
„jugo-arbitar“, „politički jugoideolog“ i „neostaljinistički
italo-komunist“. I još: „trgovački putnik jugoslavenstva“, „veleum iz
jugorasne škole jedinstva i bratstva“, “iluminatsko-krvoločni mrzitelj
Hrvata i rimokatolištva“, „tovariš i kriptokomunjara“, „klevetarska
jugo-neman“ i „fašističko-komunistički barbarogenij“. I još: „stjegonoša
krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma“ koji „brani i
zastupa velikosrpska četnička stajališta“, „bijesan na Hrvate koji su mu
srušili milu monarhofašističko-jugokomunističku Srboslaviju, a koja se
sama udavila od krvi nevinih i silnoga croatožderstva“. Kako stoji u
pojašnjenju Pešordine druge optužnice iz 2012., čiji nesumnjivi
pravomoćni epilog Matvejević nije doživio.
Sve po čemu hrvatska
kultura pamti jednog od najprevođenijih svojih pisaca, koji je
doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza na vrhuncu moći
javno pozvao da podnese ostavku, sve po čemu se Hrvatska nejasno sjeća
Predraga Matvejevića – pa je tome posvećeno i pola njegove jedinice na
hrvatskoj Wikipediji – jest, eto, činjenica da je velikog pjesnika i
domoljuba Milu Pešordu nazvao „našim talibanom“, i zbog toga osuđen na
pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Na potpuno dakle jednaku, u
dan istu kaznu kao i onaj zločinac iz splitske Lore, osuđen zbog
nedozvoljenog posjedovanja oružja.
Otišao je Predrag Matvejević, i
bolje da je tako. Što bi on s jedinom nam i vječnom Hrvatskom, što bi
jedina nam i vječna Hrvatska s njim?
Nije stoga vijest da je u
Zagrebu u osamdeset petoj godini života tiho otišao mediteranski pisac
Predrag Matvejević, već je vijest da je u Zagrebu u šezdeset sedmoj tiho
ostao veliki Hrvat, pjesnik i prevoditelj Mile Pešorda.
Hrvatskoj
kulturi ostao je tako čovjek koji je Predraga Matvejevića – pisca što
se je pola svoje biografije proveo zalažući se za proganjane, osuđivane i
zatvarane pisce – poslao na sud i u uvjetni zatvor. Toj maloj, tijesnoj
i vlažnoj kulturi ostao je Mile Pešorda, pisac koji se „davidovski
suprotstavio zločinačkom, haagdžijskom pokušaju režiranja svojevrstnih
mirnodobskih Ahmića“, „Europljanin“ i pripadnik naroda „zavedenog
izmišljotinama, klevetama, fascio-jergovićevskim napadima, pritiscima na
sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjima mene sama“. I još:
„branitelj istine i domovine i svoga života, specijalnoslužbaškom
klevetom pripremljene za Haag, linč ili križ“, „oklevetan i za
likvidaciju obilježen hrvatski intelektualac i humanitarac i sveučilišni
lektor u Francuskoj zauzet za slobodu domovine i mir, kojega treba živa
ubaciti u prvu nepopunjenu Hudu jamu i višestrukim betonskim zidovima
zazidati“. I još: „poetički i politički dokazani humanist i demokrat
europejskoga pravca“, „intelektualni borac za slobodu i mir hrvatskom
narodu“, „baštinik tisućljetnog hrvatskog knjižtva, kulture i junaštva“,
„žrtva monstruoznog zločina totalne i totalitarne klevete“, te
„Matvejevićevih klevetničkih konfabulacija i masmedijskih
kriptokomunjarskih i kriptošovinističkih kampanja planetarnih razmjera“.
Kako stoji u pojašnjenju druge optužnice protiv Matvejevića iz 2012.,
čiji nesumnjivi pravomoćni epilog Pešorda, eto, neće doživjeti.
Toj
maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi ostao je Mile Pešorda, gigant točno
po njenoj mjeri, po mjeri šanka u Društvu hrvatskih književnika,
Hrvatskog slova i Pola ure kulture, predsjedničkih ordena, svečanih
domjenaka, apostolskih blagoslova, koncelebriranih pjesničkih večeri u
biskupskim sjemeništima i domovinskih obljetnica u župnim uredima Matice
Hrvatske, po mjeri epskog dvanaesterca, ilirskog preporoda, memljivih
štukatura, brončanih bista s francjozefinskim zulufima, živih budnica i
davorija i njihova mrtvog i podbuhlog jezika.
Ostao je Mile
Pešorda, i bolje da je tako. Što bi jedina nam i vječna Hrvatska bez
njega, što bi on bez jedine nam i vječne Hrvatske?