FERGUS M. BORDEWICH, novinar New York Timesa koji se specijalizirao
za područje međunarodnih odnosa, u svibnju 1986. objavio je članak o
Jugoslaviji tog vremena.
Najinteresantnije dijelove njegove analize prenosimo u nastavku.
“Na 9. svibanj 1985. kolone vojnika i mornara koračale su centrom
Beograda, glavnim gradom Jugoslavije. Mlažnjaci su prelijetali iznad
njihovih glava. Topništvo i oklopna vozila prolazili su kraj tribina
punih čelnika bivših jugoslavenskih republika, članova jugoslavenske
jednostranačke vlade te veterana partizanskog rata protiv nacista.
Bila je to prva vojna parada u Jugoslaviji u deset godina, teatralni
prikaz moći i nacionalnog jedinstva kakav se rijetko viđao. Povod?
Iskazivanje počasti krvavoj partizanskoj pobjedi u Drugom svjetskom
ratu. Valovi vojnika i naoružanja kretali su se prema portretu Josipa
Broza Tita, oca jugoslavenskog komunizma, koji se nadvijao iznad
svečanosti. U uredu koji se nalazio uz trasu mimohoda, urednik dnevnog
časopisa Borba prokomentirao je situaciju: “Morate ljudima dati da slave
nešto”.
Kad je Tito preminuo 1980. godine, nakon više od tri desetljeća na
čelu nacije, svijet mu se poklonio. Veliki broj svjetskih vođa pohodio
je njegov pogreb. Tito je dobio veliku podršku Zapada zbog svojeg otpora
i prkosa Staljinu 1948. godine. S druge strane, uživao je i veliku
podršku Istoka zbog svoje odanosti ideji međunarodnog socijalizma. Usto,
imao je i podršku zemalja u razvoju zbog svoje uloge u pokretu
nesvrstanih.
U Jugoslaviji, Tito je bio vrhovna ikona nacije, gotovo mitoloških
proporcija. Ujedinio je zaraćenu zemlju, postigao mnogo na području
obrazovanja i industrije te institucionalizirao sustav radničkog
samoupravljanja, koji su jugoslavenski komunisti smatrali esencijom
pravog socijalizma”.
Ono u čemu je Tito podbacio
“Ipak, Tito je podbacio u stvaranju dugotrajnog osjećaja nacionalnog
jedinstva i svrhe u Jugoslaviji. Regionalni čelnici Jugoslavije bili su
više zainteresirani za interese svojih vlastitih republika nego za
naciju kao jedinstvenu cjelinu.
Šest godina nakon Titove smrti, sukobi i ljubomore koji su bili
potisnuti pod titoističkim mitom iskočili su na površinu. Jugoslavija je
danas poprište sukoba nacionalizama, religije u usponu, ekonomskog
kaosa, birokratske paralize, pluralista koji žele rastaviti
jednostranačku državu te neostaljinista koji se bore protiv njih.
Iako je čak i danas službeno zabranjeno kritizirati Tita, upravo su
njegove politike krive za nevolje ove zemlje. U ranim 1970-im godinama,
njegove čistke liberala i inovatora iz Komunističke partije ostavile su
traga.
“Da je Tito umro krajem 1960-ih, otišao bi u povijest kao mnogo veći
čovjek. Nakon tog vremena, kočio je reforme”, komentira jedan beogradski
intelektualac anonimno, u strahu od odmazde.
Zato se Jugoslavija danas nalazi na raskrižju”.
Ekonomski problemi
“Većina današnjih problema Jugoslavije povezani su s ekonomijom.
Nekoliko statističkih detalja otkriva groznu situaciju u zemlji.
Jugoslavija duguje 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama te je
među najzaduženijim zemljama. Nezaposlenost iznosi 17 posto, što je
najviša stopa nezaposlenosti u Europi. Stopa inflacije skočila je na 85
posto godišnje. Od 1980. godine, standard života pao je za 30 posto.
U tvornici TOZ, kao i u nizu drugih tvornica diljem zemlje, situacija je jako loša, a potražnja za njihovom proizvodnjom pada.
“Živimo na kredit. Ne znamo što će se dogoditi u idućih pet godina,
već smo srezali plaće samo kako ne bismo ljudima dali otkaze”, rekao je
glasnogovornik navedene kompanije u Zagrebu.
Neefikasnost i apatija dosegnuli su zaprepašćujuće razine. Prema
procjenama Zapada, preko četvrtine od šest milijuna radnika zaposleno u
javnom sektoru je nepotrebni višak. Svakoga dana 700.000 radnika nalazi
se na bolovanju, a 600.000 njih na praznicima. Oni koji se i pojave na
poslu rade u prosjeku 3,5 sati dnevno. Usprkos novoj opremi u pogonima,
potrebno je 1500 sati rada kako bi se proizveo vagon. Taj isti vagon
1970. godine bio je proizveden u 1000 sati rada.
Jugoslavenski službenici za aktualnu situaciju krive cijene nafte i
strane vlade. Svi su im krivi, osim njihove verzije socijalizma.
Činjenice govore drugu priču – zapadne banke financijski su pomagale
jugoslavenskoj ekonomiji godinama. 1983. godine spasili su zemlju od
bankrota hitnom pozajmicom od šest milijardi dolara, a prošle su godine
izvori iz Bonna i Washingtona uvjeravali jugoslavensku premijerku Milku
Planinc u to da postoji politička potpora za nove kredite.
U temeljima ekonomije Jugoslavije nalazi se Titovo radničko
samoupravljanje, idealistički program koji je u praksi podbacio te nije
ostvario zacrtana obećanja. Menadžeri se biraju po ideološkom ključu, a
ne po stručnosti. Osnovna pretpostavka je da je manje uvijek bolje, i
stoga su velika javna poduzeća 1960-ih godina razbijena na manja.
Državne željeznice su razbijene u 350 različitih kompanija, a svaka od
njih ima vlastiti samoupravljački sustav.
U ime etničke autonomnosti, Tito je prepustio određivanje ekonomskih
politika vladama pojedinačnih republika. To je dovelo do toga da je
svaka republika donosila odluke u vlastitom interesu, bez da se previše
pozornosti posvećivalo zemlji kao cjelini. Takav je sustav doveo do
sukoba, konfuzije i neučinkovitosti”.
Buđenje nacionalnih zamjeranja
“Jedina prava “nacionalna” jugoslavenska institucija je Komunistička
liga, u kojoj je okupljeno dva milijuna članova jugoslavenske
Komunističke partije. U svakoj pojedinačnoj republici, Partija i dalje
kontrolira instrumente vlasti te ima moć upravljanja slobodom govora i
mišljenja u tim društvima. Ipak, čak su i ti komunisti podijeljeni
između regionalnih lojalnosti te konfliktima između reformista i
konzervativaca.
Decentralizacija i ekonomska stagnacija doveli su do buđenja drevnih
nacionalnih ljubomora. Srbi za nevolje Jugoslavije krive bogatije Hrvate
i optužuju ih za sebičnost, Hrvati za iste nevolje optužuju Srbe i
prozivaju ih zbog hegemonizma. Imućni Slovenci se žale kako su siromašni
Kosovo i Makedonija bunari bez dna za financijsku pomoć, a Makedonski
se žale da im Srbi i Mađari iz Vojvodine prodaju žito u inozemstvu.
Od svih etničkih antagonizama u Jugoslaviji, valja istaknuti onaj
kosovskih Albanaca. Oni čine 77 posto populacije te provincije te imaju
najvišu stopu nataliteta u Europi. Nacionalisti među njima traže
vlastitu jugoslavensku republiku az sebe, ili pak pravo da se odvoje i
pridruže Albaniji.
U zemlji u kojoj su tri velike religije usko vezane uz etničke
tradicije, nacionalizam je često izmiješan s religijom. Preko pola
jugoslavenske populacije izjašnjava se vjernicima jedne od religija, što
je značajan porast u odnosu na 1968. godinu, kada je postotak iznosio
33 posto. To je veliki izazov za Komunističku partiju, koja je ionako
podijeljena sukobima”.
Ljudi čeznu za očinskom figurom
Najsnažniji savez religije i nacionalizma nalazi se u Hrvatskoj.
Hrvatski nacionalisti kreću se od liberalnih reformista do komunista
koji su ljubomorni na političku moć Srba te od katoličkih progresivaca
to rubnih terorista koji možda imaju i fašističke korijene. No, sve ih
ujedinjava jedna stvar – sumnjičavost spram Srba.
Republička vlast smatra katolike najvećom prijetnjom jugoslavenskoj ideji i komunističkom monopolu na moć.
“Kroz povijest, crkva je uvijek utjelovljivala identitet Hrvata.
Danas više ljudi nego ikada ranije dolazi u crkvu. Motivira ih potraga
za duhovnim vrijednostima u društvu koje se brine samo za politiku i
ekonomiju. To su ljudi koji se osjećaju odvojeno od svojih korijena zbog
revolucije i sekularizacije te ne žele da ih se prisilno čini članovima
umjetne nacije Jugoslavije. U crkvi pronalaze nacionalni i kulturni
identitet”, navodi otac Josip Turčinović, profesor teologije u Zagrebu.
Hrvatska republička državna konstantno optužuje crkvene čelnike za
kolaboraciju s nacistima u Drugom svjetskom ratu, a komunistička mladež
išarala je zidove Zagreba parolom: “Dolje klero-fašisti! “.
Bez Tita, koji je nadišao vlastite hrvatske i katoličke korijene te
koji je smatran jedinim pravim Jugoslavenom, politički centar jedna se
održava.
” Ljudi čeznu za očinskom figurom. Žele da se Tito vrati, da udari
šakom o stol i da sve ponovno izvede na pravi put”, kaže neslužbeno
jedan jugoslavenski novinar.