Dvoentitetsko uređenje države Bosne i Hercegovine, njena
podijeljenost isključivo po etničkom ključu, određuje klauzalno cijeli spektar
odnosa naše zemlje sa drugim državama. Dovoljno je samo imati na umu kako se
svih ovih godina spram BiH odnose susjedne Srbija i Hrvatska, te kako paralelni
odnosi predstavnika srpskog i hrvatskog političkog vođstva u BiH sa takozvanim
maticama funkcionišu, pa da su stvari posve i nedvosmisleno jasne.
Mehanizam paralelnih odnosa sa susjedima – a praktično sa
političkim strukturama drugih država kao mentorima političkih kretanja u BiH –
koristi se kao sredstvo štićenja interesa drugih država na teritoriji BiH, što
se u većini slučajeva odražava na samu državu BiH i njene odnose sa drugim
državama koje nisu posmatrane kao matične. Takav odnos nužno dovodi BiH u
paradoksalan i protektoratski odnos spram susjeda, što mišljenu suverenost ove
zemlje suspenzuje u najvećoj mogućoj mjeri.
Na koji način pritisci izvana, i etnička ukorjenjenost političkog
djelovanja, utiču na odnose BiH sa drugim državama možda najplastičnije
oslikava odnos BiH spram Kosova kao nezavisne države. Taj je odnos višestruko
premrežen klauzalnošću, zahvaljujući blokadi koju na priznavanje državnosti
Kosova preko entiteta Republika Srpska vrši Republika Srbija. Skica zamršenosti
tog odnosa i njegove šire implikacije, govore o viznom režimu koji na relaciji
BiH i Kosova postoji, i nemogućnostima njegovog trenutnog prevladavanja.
Da li i na koji način komplikovani vizni režim, nemogućnost
nesmetanog putovanja građana BiH na Kosovo, utiče na duhovne potrebe
pravoslavnih vjernika? U tom smislu, da li vizni režim utiče na obilazak
pravoslavnih manastira na Kosovu, kao i drugih, iz etničke i vjerske
perspektive posmatranih, srpskih svetinja na Kosovu – prostoru centra srpske
nacionalne i vjerske duhovnosti.
Direktan i jasan odgovor na to pitanje je činjenica da članovi
Srbskog sabranja Baštionik iz Banjaluke idu “jednom ili dva puta godišnje na
Kosovo i Metohiju”.
“Tom prilikom koristimo pasoše Republike Srbije, na koje imamo
pravo na osnovu Ugovora o dvojnom državljanstvu i Sporazuma o specijalnim i
paralelnim vezama Republike Srbije i Republike Srpske”, kazao je Predrag
Adamović, predsjednik Upravnog odbora Srbskog sabranja Baštionik.
“Niko od naših članova nije podnosio zahtjev za vizu tzv.
Republike Kosovo, tako da vam ne možemo pomoći u vezi sa detaljima dobijanja
iste”.
“Ne” priznanju Kosova
Otkako je Kosovo proglasilo nezavisnost, te zatražilo priznanje
državnosti od drugih zemalja članica UN-a, veoma je jasan i izričit stav
predstavnika Srba u BiH – bez obzira da li se radilo o pozicionim ili
opozicionim političarima – o tom pitanju. On glasi da priznanja Kosova od
strane BiH nikada neće biti.
Srpski politički predstavnici time nedvosmisleno poručuju da je,
što se njih tiče, ta priča od samog početka stavljena ad acta. S obzirom na to da se političke odluke u BiH moraju
donositi uz saglasnost svih konstitutivnih naroda, taj se stav direktno
reflektuje na mogućnosti (tačnije, nemogućnosti) uspostavljanja diplomatskih
odnosa države BiH i Kosova. Oni su, nesumnjivo, dugoročno blokirani
zahvaljujući tome što je državno ustrojstvo BiH takvo kakvo jeste. Praktično je
nemoguće očekivati da će se u dogledno vrijeme to pitanje uopšte pokrenuti, jer
na svaki pokušaj bilo kakvog uspostavljanja odnosa slijediće blokada srpskih
predstavnika u institucijama vlasti u BiH. To pitanje će u budućnosti, vjerovatno,
biti korišteno kao još jedan u nizu poligona za konfrontaciju po liniji
vitalnih nacionalnih interesa naroda.
Načelna privrženost Srbije evroatlanskom putu primorava tu zemlju
da relaksira svoje odnose sa Kosovom. Pregovori u Briselu su već dovoljno toga
pomjerili, te praktično ne postoji veća prepreka u komunikaciji na relaciji
Beograd – Priština. Oscilacije postoje, ali činjenica da ljudi iz Srbije mogu
putovati na Kosovo govori da je taj odnos nešto drugačiji nego kada je u
pitanju BiH. Sve ono što je Srbiji na neki način onemogućeno, dozvoljeno je
političkim predstavnicima iz Republike Srpske. Najprije se to vidi u pogledu
toga da se Republika Srpska danas postavlja kao ultimativni čuvar srpskog prava
na Kosovo što se ogleda u nekoliko stvari.
Najprije, budući da je u perspektivi zvanične srbijanske politike
shvaćena kao nadomjestak za gubitak Kosova, Republika Srpska preuzima sve one
obaveze i stavove koje spram određenih pitanja (javno ili latentno) ima Srbija.
Iz tog razloga ona, ta pozicija, na teritoriji države BiH omogućava da sve ono
što se projicira kao interes Srbije bude tim putem, paralelnih odnosa,
kontrolisano. Tako se dolazi u paradoksalnu poziciju, da Srbija u procesu
priključivanja EU pravi sve više ustupaka, te manje više legitimira Kosovo kao
nezavisnu državu, dok Republika Srpska u BiH blokira svaku mogućnost razgovora
o Kosovu kao nezavisnoj državi.
Ako je slijediti maglovitu političku logiku budućnosti, onda ćemo u jednom trenutku doći u paradoksalnu
poziciju u kojoj će Srbija i formalno-pravno priznati Kosovo, dok će BiH
zahvaljujući mogućnosti vitalno-nacionalne blokade iz RS i tada biti
onemogućena da to učini, što implicira da će se Kosovo pokazati više kao
nacionalni interes Srba u BiH, nego građana Srbije.
Ako se pogleda broj humanitarnih i drugih akcija koje građani
Republike Srpske spram Kosova već godinama organizuju, onda bi se moglo
zaključiti da Kosovo već sada jeste “prioritet” Republike Srpske. Postoji čitav
niz udruženja, kao i zvaničnih entitetskih institucija, koje se organizuju u
pružanju pomoći srpskom stanovništvu na Kosovu. Takva su udruženja, koja su
posljednjih godina poduzimala akcije sakupljanja i odvoženja pomoći na Kosovo,
Sveti Đakon Avakum, Božur, Srbsko sabranje Baštovnik, brojne delegacije
pravoslavnih mitropolija i episkopija sa prostora BiH, kao i podružnice
udruženja Kolo srpskih sestara iz cijele RS. U Banjaluci postoji Odbor za pomoć
Srbima sa Kosova i Metohije koji već nekoliko godina radi na istom poslu, kao i
zvanična akcija Radio-televizije Republike Srpske “Kad bi hljeba bilo više”. Humanitarni rad nije
nešto pogrešno, ali brojnost takvih akcija ilustruje u kojim razmjerama je
razvijena briga za Kosovo u Republici Srpskoj.
Gore ocrtani sistem odnosa nesumnjivo utiče i na sam problem
viznog režima koji na relaciji BiH – Kosovo postoji. Država BiH je prva povukla
potez u otežavanju putovanja, da bi potom Kosovo recipročnom mjerom uzvratilo.
Sada je stanje kada je u pitanju vizni režim složeno, proces dobijanja vize je
jako komplikovan, onemogućena je privredna razmjena, a relaksacija tih odnosa
se, zbog svega ranije navedenog, ne nazire. Konačno, u svemu najviše trpe
građani koji moraju prolaziti mučnu i skupu proceduru dobijanja viza kako bi ka
Kosovu putovali. Ne onemogućava li takav vizni režim i građane iz Republike
Srpske u putovanju ka onome što mahom percepiraju kao srce srpske i pravoslavne
duhovnosti?
Kosovo nekome i nije
problem
Tragom tog pitanja, razgovor sa predstavnicima crkvenih
organizacija iz RS, kao i sa predstavnicima udruženja koja su na Kosovo
putovala iz vjerskih ili humanitarnih razloga, iskristalisao je zaključak da
taj problem za znatnu većinu Srba u BiH zapravo i nije problem. Problem viznog
režima veoma lako se može zaobići zahvaljujući postojanju specijalnih veza RS i
Srbije, prema kojima većina građana RS, ili bar većina predstavnika udruženja i
institucija koje imaju razloga na Kosovo putovati, može bez većih komplikacija
doći do pasoša Republike Srbije. To praktično znači da se time zaobilazi
prepreka viznog režima, jer je posjednicima pasoša Srbije dozvoljen ulazak na
Kosovo bez vize. Ukoliko ste, recimo građanin BiH, koji ima i pasoš Srbije,
nećete imati većih problema da putujete ka bilo kojoj destinaciji na
Kosovu.
Sveštenik Zdravko Bogojević, sekretar Eparhije bihaćko-petrovačke,
na upit da li je neko od osoblja i sveštenstva te eparhije prošao proces
dobijanja vize kako bi putovao na Kosovo, kaže da niko od 39 sveštenika i
sveštenomonaha, koliko broji Eparhija bihaćko-petrovačka, nije ulazio u proces
dobijanja viza za ulazak na Kosovo.
“Ja sam u pratnji Episkopa bihaćko-petrovačkog Atanasija nedavno,
sredinom maja, bio na Kosovu ali sa pasošima Republike Srbije, dok smo za
vozilo koje je bilo sa registarskim oznakama BiH, morali da na graničnom
prelazu Merdare platimo osiguranje u iznosu od 15 eura. Dosta sveštenika
zahvaljujući specijalnim vezama BiH i Srbije ima dvojno državljanstvo, i BiH i
Srbije, a u konzulatu Srbije u Banjoj Luci završe sav posao oko državljanstva i
vađenja dokumenata i zamjene isteklog pasoša novim”, kazao je Bogojević.
Nekadašnja direktorica programa Radio-televizije Republike Srpske
Mira Lolić Moćević, koja je radila na realizaciji akcije “Kad bi hljeba bilo
više”, ističe takođe da je na Kosovo putovala, ali da niko iz grupe koja je
bila okupljena oko navedene akcije nije prolazio kroz proces dobijanja viza,
budući da imaju ili pasoše Republike Srbije ili pasoše Republike Hrvatske.
Vizni
režim između BiH i Kosova opterećenje je za one građane koji nemaju pasoš
Srbije ili Hrvatske. Ako bi se stvari sumirale još preciznije, onda je iz
navedenog sasvim očito da mogućnost slobodnog putovanja onih građana koji
nemaju dokumente susjednih država onemogućavaju oni koji imaju mogućnost
alternativnog sredstva u zaobilaženju mučnog viznog režima između BiH i
Kosova.