Ima nešto uistinu fascinantno i gotovo poetski tragično u
hrpi betona i metala koji je nekoć bio dom tisuća i tisuća ljudi, a sada je
samo napuštena i jeziva uspomena na vječnu čovjekovu potrebu ili nuždu da se
seli sa jednog mjesta na drugo. Bilo da se radi o prirodnim ili ljudskom rukom
stvorenim katastrofama ili jednostavnoj nemilosti svijeta i vremena u kojem
živimo, nekoliko je velikih ljudskih naseobina tijekom posljednjih 100 godina
pretvoreno u gradove duhova, a ovih pet se posebno ističe jezom koja izbija čak
i iz njihovih fotografija. A što bi tek bilo da tamo moramo provesti samo jednu
večer?!
Pripyat – Ukrajina
Arhetip za svaki drugi grad duhova je svakako Pripyat,
mjesto u Ukrajini blizu granice s Bjelorusijom, koje je dugi niz godina bilo
poznato po tome što se u njegovoj blizini nalazila nuklearna elektrana
Černobil. Gotovo 50 tisuća njegovih stanovnika je uglavnom radilo u i oko
elektrane, sve do kobnog 26. travnja 1986. godine, kada je u prvoj velikoj (i
do sada, hvala bogu, i dalje najvećoj) nuklearnoj katastrofi došlo do curenja
jednog od reaktora i ogromnog uništenja kojem je jedna od posljedica bila
zagađenje u krugu od 100 tisuća kilometara kvadratnih okolne površine. Dio
radijacije je stigao čak i do nas, a i dan-danas je uglavnom zabranjena bilo
kakva aktivnost na udaljenosti od 2 600 kilometara od elektrane. Naravno da
tamo više nitko ne živi (i po sudu znanstvenika, neće moći narednih 20 tisuća
godina), ali se može dobiti turistička propusnica na jedan dan ili možeš biti
te “sreće” da si jedan od radnika koji vrše određene popravke u onih nekoliko
dana svakih par mjeseci, kada je to moguće.
Otok Hashima – Japan
Nekoć je otok Hashima, znan i kao Battleship Island iliti
Gunkanjima, bio dom za oko 5 000 radnika koji su iskopavali ugljen iz podvodnih
rudnika (nismo ni znali da se to radi) i obitavali na tom skučenom kamenu koji
oblikom podsjeća na ratni brod, ali kako se industrija ove velike azijske
države prebacila na druge vrste goriva, 1976. godine dolazi do zatvaranja
rudnika i rapidnog iseljavanja svog preostalog stanovništva. Danas je pak
Hashima potpuno napuštena, a jedini svjedoci su hrpe betona i metala koji su
nekada bili nečiji domovi, alati i oprema. Teško je reći hoće li se život ikada
i na koji način vratiti na ovo mjesto, a do tada može poslužiti eventualno kao
izletište nekog urbanog avanturiste ili lokacija za snimanje akcijskih filmova,
što je i bio 2014. godine u blockbusteru Skyfall.
Varosha – Cipar
Ne tako davno, Varosha je bila pravi mali raj na Zemlji i
turističko središte koje je privlačilo najveće tadašnje zvijezde, od Elizabeth
Taylor do Brigitte Bardot. Luksuzni hoteli s raskošnim bazenima i elitnim
noćnim klubovima su upotpunjavali vizure beskrajnih pješčanih plaža, a svatko
tko je značio išta u svijetu zabave, morao je tamo provesti barem koji dan
svojeg godišnjeg odmora. No na Cipru stvari nisu mogle dugo biti bajkovite, a
sukobi između Turaka i Grka su kulminirali 1974. godine kada su turske vojne
snage upale u Varoshu, zauzele ju i doslovno protjerale svo stanovništvo. Od
tada je to mjesto svojevrsna siva zona, totalno napuštena i nenaseljena,
ograđena i štićena od strane vojske te sa svim nekadašnjim sjajom koji je
ostavljen zubu vremena da ga nagriza. A nekoć je bio tako sretno mjesto…
Fordlandia – Brazil
Iako zvuči kao ime nekakvog bizarnog zabavnog parka u kojem
su Fordovi automobili glavna atrakcija, Fordlandia je zapravo eksploatacijski
projekt kojem je jedini cilj bio i ostao izrabljivanje prirodnih bogatstava i
napaćenih lokalaca usred brazilske prašume. Zapravo se radi o velikom
postrojenju i pripadajućem naselju koje je 1928. godine izgradio Henry Ford, a
koje je njegovo rastuće carstvo trebalo snabdijevati ogromnim količinama gume.
Vrlo brzo su se pojavili i prvi veći problemi nakon sukoba bijelaca i lokalnih
nadničara, a kada je plantaže pogodila bolest drveća koje je davalo sirovinu za
gumu odlučeno je da se postrojenje napusti, a radnici isele iz svojih
naseobina. Cijela je priča završena 1945. godine kada je Fordov unuk prodao
imanje za upola manju cijenu, a danas tamo i dalje stoje podsjetnici jednog
davnog vremena kada je kapitalizam tek počeo iskorištavati i gaziti malog
čovjeka.
Pyramiden – Norveška
Još jedna tužna priča o nekadašnjem gigantu koji je morao
potpisati kapitulaciju pred neumoljivom drobilicom vremena i napretka te sada
zjapi prazniji od saborskih klupa u blagdansko vrijeme. Pyramiden, rudarski
gradić koji je dobio ime po monumentalnoj obližnjoj planini u obliku piramide,
od Švedske je 1927. godine je kupio tadašnji SSSR te tamo krenuo s velikim
biznisom iskopa ugljena. Na vrhuncu njegove moći, Pyramiden je imao 1 200
stanovnika koji su uglavnom radili u i oko rudnika, a čak i dok je bilo posla,
ovo je mjesto izgledalo kao doslovno najveća depresija na svijetu. Ono što ga
je s vremenom dotuklo jest bio polagani prelazak s ugljena na druge izvore
energije (nešto što neki kod nas očito još uvijek ne razumiju, hint: Plomin), a
1998. godine je naselje u potpunosti napušteno. Danas tamo možemo vidjeti
eventualno pokojeg zalutalog polarnog medvjeda i nekog naivnog turista, a iako
Rusi žele od Pyramidena napraviti turističko središte, nekako sumnjamo kako će
im to stvarno i uspjeti!