Nisu izostala ni obećanja na polju kulture, umjetnosti, urbanijeg štiha grada. Kako će to sa urbanizacijom ići vidjećemo, da će mu biti lako – neće, pored ostalog i zbog ’’osoke’’ u sopstvenom dvorištu.
Već u izbornoj noći vidjesmo u centru grada inidikativan performans u izvedbi njegovih pristalica i partijskih drugova. Orilo se u i oko Banskog dvora. Uzgred, to se nekada zvalo ’’Dom kulture’’, a i danas je, bar po definiciji, sjecište kulturnih zbivanja u gradu. Smjenjivali su se Mitrova himna te hitovi ostalih perjanica naše muzičke scene kao što su Žare i Goci, neki Miško itd, sve sa svojim čuvenim idolopokloničkim hitovima o voždu. Ti hitovi su do sada bili neizostavni repertoar zbora na Manjači, koji se, sudeći po sadržaju, iz nepoznatih razloga zove i ’’Kočićev zbor’’, ali evo sada su se preselili i u najkulturniju instituciju Banjaluke.
Te živopisne kadrove možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=_JYVYGtlhIA Šta se još poslije dešavalo, nakon cisterni ispijenog i pojedenog pića i ića, bolje da i ne fantaziramo.
Možda je ovo nekom benigna zabava, ali ovakve terevenke u budućnosti mogu biti zgodan lakmus papir i indikator, u kom pravcu ide Banjaluka i ima li uopšte smisla da se sa pojavom novog upravnika nadamo i nekoj novoj energiji?! Podsjećam, prije rata, ovakve note se nisu mogle čuti niti u jednom objektu u centru grada, ni pod razno. Oni koji bi takvu muziku slušali, bili bi praktično izopšteni iz bilo kakvog referentnijeg društva.
Nažalost, sa migracijama stanovništva, promjenom kompletne kulture, svijesti, socijalnim propadanjem, malo pomalo ovo je postao naš muzički mainstream. Možda je to i prihvatljivo, ako je u nekim nepristupačnim gudurama ove vrletne države, ali ne i za glavni grad entiteta. U stvari, ovakav vid ’’obilježavanja sreće’’ možda i ima smisla, ali ako nam je vizija drušva i nekog turističkog imidža da budemo egzotični i najočuvaniji kutak iz neardentalnog perioda u srcu Evrope, pa da po sirovini materijala zeznemo i oreol skandinavskih vikinga.
Ako ste pomislili, ’’pa to je NAŠA muzika i kultura, to smo MI’’, molim da ne čitate ovaj tekst dalje, nema svrhe. Elem, ono što je još žalosnije je da su sve garniture vlasti u zadnjih 25 godina, zaigrale na kartu ’’hljeba i igara’’ i ’’daj narodu šta voli’’, na taj način ga dodatno betonirajući u najnižim neiživljenim, primitivnim instinktima i nagonima. Pri tome su zaboravili onu svetu dužnost, koja u današnjem kontekstu dosta naivno zvuči, da je odgovornost vlasti i da stvara mehanizme prosvjećivanja i duhovne evolucije stanovništva.
Da li će se novi gradski upravnik konformirati niskim strastima ili će pokušati promjeniti nešto, u skladu sa svojim obećanjima?
Ovo pitanje neće biti samo pitanje muzike i kulture već i pitanje odnosa prema mentalitetu i životu uopšte. U konkretnom i još delikatnijem smislu, ovo je prizma kroz koju će se reflektovati da li je Igor Radojičić postao politički punoljetan! Da li će u budućnosti ’’sam birati orkestar’’ ili će mu neko drugi određivati ’’repertoar’’?! Igor Radojičić je od imidža ’’uglađenog, neiskvarenog i srdačnog momka’’ sklizao (bez obzira na uspjeh izbora) do imidža čovjeka koji ’’niti smrdi niti miriše’’, jer je svoje dosadašnje nezadovoljstvo očiglednim urušavanjem društva, uglavnom manifestovao samoizolacijom, povremenim tvitom i puštanjem brade koja je valjda simbol nekog disidentstva! Nije dovoljno. Sada (ne samo zbog nove pozicije, već i šireg konteksta dešavanja) ima priliku na veću autonomiju, više prostora da sam bira ’’orkestar i hitove’’. Da ne širi nove doze oprobanih anestetika već da počne da gradi harmoničan evropski grad sa autentičnim šarmom u kojem će ljudi željeti da ostanu ili ponovo dođu…
Potencijali za takav imidž postoje. Želim mu sreću i da iskoristi svoj preostali kredit koji ima, te potencijal stručnih i politički neostrašćenih mladih ljudi, a kojih je na žalost sve manje. Pobjegla djeca iz stare Skandinavije u neku novu, gdje su Vikinzi još samo na suvenirima!