Naša tajna
O
tebi neću govoriti ljudima.
Neću
im reći da li si mi samo
poznanik
bio, ili prijatelj drag;
ni
kakav je, ni da li je
u
našim snovima i žudima
dana
ovih ostao trag.
Neću
im reći da li iz osame,
žeđi,
umora, ni da li je ikada
ma
koje od nas drugo voljelo;
niti
srce naše da li nas je radi nas
ili
radi drugih kadgod boljelo.
Neću
im reći kakav je sklad
oči
naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni
da li sam ja ili si ti bio rad
da
tako bude –
ili
nam je bilo svejedno.
Neću
im reći da li je život
ili
od smrti strah
spajao
naše ruke;
ni
da li zvuke smijeha voljeli smo više
od
šuma suza.
Neću
im reći ni jedan slog jedini,
što
je moglo, ni da li je moglo nešto,
da
uplete i sjedini
duše
naše kroz čitav vijek;
ni
da li je otrov ili lijek
ovo
što je došlo
onome
što je bilo.
Nikome
neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u
meni vječito:
da
li opija toplo
kao
šume naše s proljeća;
ili
tiha i tužna šuti u meni rječito.
O,
nikome neću reći
da
li se radosna ili bolna
pjesma
događa u meni.
Ja
više volim da prešućene
odemo
ona i ja
tamo
gdje istom svjetlošću sja
i
zora i noć i dan;
tamo
gde su podjednako tople
i
sreća i bol živa;
tamo
gdje je od istog vječnog tkiva
i
čovjek i njegov san.