Predsjednik Republike Srpske Milorad
Dodik u blizini Palate predsjednika dao je Romkinji sa djetetom u rukama 100
eura, tokom dočeka učesnika i učesnica Olimpijskih igara u Riju koji su se
takmičili pod zastavom Republike Srbije.
Vijest je odjeknula krajem prethodne
sedmice kao primjer ljudskog dobročinstva, po principu dobro se dobrim vraća,
jer slavimo.
Međutim, Zakonom o javnom redu i miru
RS predviđa se novčana kazna za prekršaj prosjačenja, kako za onog ko prosjači
tako i za onog ko drugog navodi na prosjačenje, i to u iznosu od 200 do 800 KM.
Ukoliko na ovakvo djelo počinilac navodi neke od posebno zaštićenih grupa,
odnosno maloljetnika, duševno bolesno lice ili lice zaostalog društvenog
razvoja (što su potpuno pogrešne terminološke oznake za osobe sa intelektualnim
i mentalnim poteškoćama), kazna iznosi od 400 do 1200 KM.
Da nije imunitet državnog dužnosnika i
u ovom slučaju karta za odbranu od odgovornosti? Ako i u ekstremnom slučaju
uzmemo da jeste, bar prekršajne – jer će neki građanin možda i dobiti
prekršajni nalog, ali predsjednik u vršenju funkcije neće – postavlja se
pitanje: gdje je moralna odgovornost?
Prema podacima kojima raspolaže UG
Nova Generacija iz Banjaluke, udruženje socijalnih radnika i drugih
profesionalaca u oblasti socijalnih djelatnosti, na teritoriji grada Banjaluke
u periodu od decembra prošle godine do danas, u prosjačenju je zatečeno troje
djece.
Broj djece koja budu smještena u
prostorije Prihvatne stanice za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju varira
od godine do godine. Od decembra mjeseca do sada u Prihvatnu stanicu za djecu
zatečenu u skitnji i prosjačenju smješteno je ukupno devet maloljetnih lica, a
od toga tri lica koja su zatečena u prosjačenju, od čega jedno u martu, a dva u
aprilu. U prostorije Prihvatne stanice se smještaju djeca i u slučaju potrebe,
a ukoliko policija pronađe odraslu osobu da prosi, mi nemamo informaciju o
tome. Pretpostavka je da je broj odraslih daleko veći od broja djece koja su
smještena u stanicu po tom osnovu, kažu iz Nove generacije.
Objašnjavaju da je navođenje na
prosjačenje dio problema trgovine ljudima ili zloupotrebe roditeljstva, ukoliko
roditelj tjera dijete da prosjači, te da bi sistemsko rješenje problema bilo
uvezivanje centara za socijalni rad koji nakon boravka u prihvatnim stanicama
preuzimaju brigu o djeci, te formiranje dnevnih centara za djecu u pokretu,
kakav postoji i u okviru njihovog udruženja.
Ljudi često misle da davanjem novca
djetetu čine dobro djelo, ali ovaj postupak predstavlja podršku trgovini
ljudima i eksploataciji djece, ističu.
Nešto su drugačiji podaci Centra za
socijalni rad Banja Luka, jer je po njihovoj evidenciji u Prihvatnu stanicu za
djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju u protekloj godini smješteno 10 djece, a
u prvih sedam mjeseci – tek jedno. Objašnjavaju i kako djeluju organizovane
grupe kojima je krajni cilj – djecu iskorištavati za prosjačenje.
Uglavnom su to organizovane grupe koјe
čine punoljetna lica sa maloljetnom dјecom, a koјi su privremeno doputovali iz
Federaciјe BiH te iz Republike Srbiјe. Oni privremeno zakupe stan ili kuću na
teritoriјi grada sa namјerom da borave ovdјe izvјesno vriјeme, dok djeca
prosjače za njih. Ovako organizovan vid prosјačenja јe ozbiljan problem kako za
grad tako i za samu dјecu koјa su žrtve trgovine ljudima, kažu.
U dijelu oko težine ovog prekršaja,
posmatranom u kontekstu krivičnog djela trgovine ljudima, kategoričan je i
izvor sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti trgovine ljudima (identitet poznat
autorki teksta). Međutim, naglašava, problem je i mnogo veći.
Bosna i Hercegovina je potpisnik
brojnih konvencija i protokola kojima su zabranjeni transnacionalni kriminal i
trgovina ljudima, koje je dužna implementirati, što se, kako vidimo, ne dešava
i naši političari ih nonšalantno krše, kaže on.
Posebno ističe značaj Protokola za
prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudskim bićima, naročito ženama
i djecom, koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog
organizovanog kriminala, tzv. protokola iz Palerma, iz 2000. godine.
Član 3. Protokola definiše trgovinu
ljudima kao skup aktivnosti u cilju eksploatacije druge osobe, a mogu
uključivati i elemente sile, zloupotrebu teškog položaja ili ovlašćenja i
davanje i primanje bilo kakve koristi i slične situacije, te naglašava da
pristanak eksploatisane osobe nije relevantan ako je upotrijebljena bilo koja
aktivnost koja je obuhvaćena opisom trgovine ljudima. U slučajevim kada su
djeca eksploatisana, čak i ne mora biti upotrijebljena bilo koja metoda koja
uključuje silu, odnosno zloupotrebu.
Ovo znači da i roditelji koji krše
zakon i eksploatišu sopstveno dijete u svrhu prosjačenja imaju status trgovca
ljudima, dok se oni u našem zakonodavstvu kažnjavaju zbog zanemarivanja dužne
brige o djetetu, odnosno kroz prekršajni postupak, dok se rjeđe koristi
institut oduzimanja roditeljskog prava, najčešće praćeno uz opasku da su to,
citiram, ciganska posla, naglašava izvor.
Ponavlja, dugoročnijih rješenja –
nema. Ukoliko se roditelju oduzme roditeljsko pravo, dijete je formalno-pravno
spremno za usvajanje. Po usvojenim međunarodnim dokumentima, svaka žrtva
organizovanog kriminala ima pravo na smještaj, zbrinjavanje, resocijalizaciju,
rehabilitaciju, reintegraciju, a u slučaju potrebe i na povratak u zemlju
porijekla – državljanstva ili zemlju u kojoj je imalo stalni boravak, te u
konačnici i na pravičnu nadoknadu za pretrpljenu štetu.
Građani nisu adekvatno osviješteni o
ovom problemu. Mali broj ljudi će pozvati policiju kad vidi dijete da prosi, ne
mareći što se radi o eksploataciji. Osim što se radi o nezakonitim
aktivnostima, na taj način djeci ne pomažete, naprotiv. Ako i želite pomoći,
dijete nahranite, a o slučaju eksploatacije obavijestite nadležne institucije i
ostanite uz dijete dok ne dođu policija ili organ starateljstva, zaključuje on.
S druge strane, iz redova koji
svakodnevno biju bitku za bolje uslove za život romske populacije, stiže apel
za promjenu svijesti.
Promjena perspektive u kojoj
posmatramo Rome je sad već nužna. Prosjačenje se ne može ukinuti ukoliko se
ljudi ne obrazuju i ukoliko se ne stvore uslovi za normalan život. Ovaj slučaj
treba posmatrati iz svih njegovih aspekata i usmjeriti na napredak i razvoj
romskog naroda jer nijedno dijete ne zaslužuje da bude udaljeno od školske
klupe i da boravi na ulici, naglašava Aida Kekić, profesorica engleskog jezika
i književnosti iz Bihaća, koja okuplja djecu romske nacionalnosti u okviru
udruženja Ljudi pomažu ljudima, s ciljem njihovog usmjeravanja na obrazovanje.
Obrazovanja radi, taj isti novac se
mogao upotrijebiti i za nabavljanje udžbenika bar jednog đaka romske
nacionalnosti. Jer, osim predizborne kampanje, počela je i školska godina.
Tako, u RS kompleti koštaju od 70 do 135 KM, bez udžbenika stranih jezika. U
preostalom iznosu, moglo se naći mjesta i za pribor ili bilo koju drugu
potrepštinu za školovanje jednog djeteta.
U krajnjem, mogao je biti iskorišten i
bilo koji pravno dopušten način doniranja, jer isti taj Zakon o javnom redu i
miru koji zabranjuje prosjačenje predviđa i kako se legalno prikupljaju
dobrovoljni prilozi. Ali, ne spominje lupu medija.
I dok novac gotovo zasigurno neće
potrošiti Romkinja i dijete koje je nosila u naručju, ostalo je neodgovoreno
pitanje kako može, smije ili treba takav dar da zamijeni novčanu kaznu za
dužnosnika koji je postupkom poslao poruku da je prosjačenje u redu, a da je
istovremeno prekršio najviše međunarodne vrijednosti – ljudska prava pripadnice
marginalizovane grupe, ljudsko pravo djeteta, te pravni sistem države u kojoj
živi.