Mjesto dešavanja: Ulica Bana Lazarevića – pošto malo ko zna nazive ulice po Banjaluci, to je ona ulica koja spaja trg ispred Palate predsjednika i rakrsnicu kod „Pet plusa“.
Vrijeme: Između 1 i 5 časova poslije ponoći.
Doba godine: Bilo koje
Epicentar noćnog života u najvećem gradu Republike Srpske nisu klubovi, pabovi, restorani, koncertne sale, ili kafane. Žiža svih dešavanja, nakon što otkuca ponoć, nalazi se između zgrade Uprave za indirektno oporezivanje i pekara preko puta, a to su čuvene: „Žitopeka“, „Pet plus“ i roštiljnica „Cap cap”.
Horde mladih sliju se noću u ovo fast-fud svetilište i predaju svoje ždrijela bogovima tjestenine, pregrijanih tost sendviča, hrskavih pita i pica.
Kao umorni ratnici koji nakon kafanskog pohoda stižu na seosku gozbu raspjevani; Kao Eskimi što nakon plovidbe po morima alkohola vrijedno režu dio po dio ogromnog kita da utole glad…
Tu niko ne posti, tu niko nije na dijeti.
Okrgula pica iz Žitopeke često je pik broj 1. Isječena na male trokutiće, hrskava i ”taman”, finira se jednim osjećajnim završnim potezom iz tube kečapa i majoneze. Crveni krugovi ako je ruka mirna i trijezna, ili žute haotične linije ako je pijana, prožimaju se sa topljenim sirom.
Jer, ne valja kora pice ako je suva, a ne baca se ništa – bože pomozi.
Osim legendarne okrugle iz „Žitopeke“, čija cijena bješe skočila na tri KM, pa se povukla na višegodišnje 2,5 – postoji druga grupa onih koji pohode ovaj dio grada, a oni više voli trokutasti komad pice iz obližnjeg „Pet plusa.“ Za istu cijeni, više tijesta, više sira i naravno još više kečapa i majoneze.
U sjenci banjalučkog noćnog „pica derbija“ kroz zube polupijanih, pijanih, ili samo gladnih defiluju sendviči sa suvim vratom, pekom ili šunkom; sendviči sa pohovanom pilećom šniclom, sve vrste pita, a kao finiš u sudijskoj nadoknadi prije same zore, uzima se palačinka iz „Pet plusa.“
Glavna zona ovog rituala nije i jedina takva u gradu, svako naselje ima jednu svoju, pa oni više skloni biranju, ili im je prosto usput, ponekad potegnu do Obilićeva u pekaru „Klas“ i kod „Tadića“ u Novu Varoš gdje se za ništavnih marku i po štanca točkić pice od lisnatog tijesta ili ponajbolji kroasan sa viršlom (ako je svjež).
Kome je preko piva preteklo više od 3KM, zauzima sto u roštiljnici ”Biljana” kod Gradskog mosta, pa u polusnu, polupijan, rukama kida komadiće tek pečenog bataka bez kosti, umačući u majonez i zalijevajući još jednim pivom.
Ne, ovaj grad nije mrtav noću, kao što tvrde kritizeri gradske odluke koja naređuje rani fajront u kafanama.
Grad je živ ispred vitrina u pekarama i roštiljnicama.
U najmračnije sate, prije rumene zore, Krajiška ljepotica, od zlata jabuka, po odjeći „za izlaske”, po košuljama i suknjama svoje mladosti cijedi kečap i majonezu.
Ujutru, između 5 i 6 sati pusta je ulica Bana Lazarevića. Na zemlji leži stotine kartona od pice, salveta, i kesa…kao štitovi i rasuto oružje poslije Kosovskog boja.