Foto: Ilustracija
Desetine žena u Bosni i Hercegovini
godišnje bude ubijeno samo zato što su žene, a motiv ubice je mržnja prema
ženama ili potreba da muškarac bude vlasnik ženskog tijela, postupaka i odluka.
Zvaničnih podataka nema, a nema ni pravne kategorizacije femicida kao teškog
krivičnog djela što bi moglo pomoći u prevenciji femicida, ali slanja poruke
nasilnicima da neće proći nekažnjeno ili uz neadekvatnu kaznu.
Jovana Kisin Zagajac, advokatica iz
Banja Luke, u praksi se susreće sa slučajevima femicida i nasilja nad ženama
koje često nisu adekvatno tretirano. Za BUKU objašnjava sam pojam femicida. Kaže
da je to zločin iz mržnje sa specifičnom motivom – tj. motiv
mržnje prema ženi zato što je žena, a što se vezuje sa položajem žene u
društvu, neravnopravnom raspodjelom društvene moći između mušakrca i žene,
određenim stereotipima, rodno zasnovanom diskriminacijom i nasiljem nad ženama.
No,
to većini zemalja odnosno zakonodavcima nije dovoljno da femicid prepoznaju kao
posebno krivično djelo.
„Većina
evropskih vlada smatra da je femicid inkorporiran u samo krivično djelo ubistva
tj. teškog ubistva i da nema potrebe da se posebno reguliše i izdvoji kao
posebno krivično djelo. Države koje prednjače u zakonskoj regulaciji femicida i
pristupanju društvenog problema mizoginije u širem kontekstu su države Južne
Amerike“, kaže Kisin Zagajac za BUKU.
Direktorica Fondacije CURE Jadranka Miličević za BUKU pojašnjava
da je za razliku od drugih vrsta ubistava, u slučaju femicida ubica često
suprug, bivši partner, mladić i bio je ili je i sada osoba sa kojom je ubijena
živjela.
“Femicidi su također kategorizirani u okviru zločina iz mržnje, s
obzirom da se javljaju u kontekstu u kojem je ženska osoba stigmatizirana godinama. Nejednakost i rodno nasilje se ponavljaju u povijesti
društva. Okolnosti koje su vodile slučajevima ubistva žena ukazuju na veći
rizik od femicida u slučajevima kada su žene žrtve napustile svoje muževe/partnere
ili kada su postojale indikacije da namjeravaju da ih napuste“, kaže Miličević.
Kisin Zagajac
napominje da bi BiH u pravnom smislu kroz implementaciju Istanbulske konvencije
trebalo da reformiše određene zakonske propise kada je riječ o femicidu. Dodaje
kako je krivično zakonodavstvo u Republici Srpskoj po pitnaju femicida
konkretnije jer u krivičnom djelu teškog ubistva propisuje i lišavanje života
člana svoje porodice kojeg je prethodno zlostavljao, a za koje je propisana
kazna od najmanje 10 godina zatvora.
„Što, barem
djelimično, obuhvata tzv. „intimni femicid“ tj. femicid učinjen od strane
partnera koji je u praksi mnogo češći od „neintimnog femicida“, onjašnjava naša
sagovornica.
Miličević
upozorava da je statistika o broju femicida jako bitna, ali da BiH nema ni bazu
podataka o broju žena koje su preživjele nasilje koje u nekim slučajevima
prethodi femicidu.
„Svijest o femicidu kao ubistvu sa posebnom dinamikom noviji je pojam u
većini zemalja svijeta, te ga u svojim zakonima prepoznaju samo države Latinske
Amerike i Kariba. U Evropi niti jedna država nije definisala posebno krivično
djelo femicida, a tek polovina zemalja Evropske unije prikuplja statističke
podatke o femicidu. Slučajevi femicida se u većini zemalja svijeta, pa tako i u
BiH, tretiraju kao i sva druga ubistva, a nedostatak svijesti o ovom problemu
može odrediti i tok sudskog procesa“, pojašnjava Miličević.
Dodaje
da je za smanjenje femicida neophodno kreirati edukativne preventivne programe,
te pomoći u podizanju svijesti o tome šta je femicid i šta mu sve prethodi.
“Femicid je posljedica dugotrajnog nasilja kojima su izložene žene,
sestre, majke, partnerice… Žene su u najvećem riziku od teškog nasilja i
ubistva u svom najbližem porodičnom okruženju ili intimnim vezama.”
Nadležni ne rade dovoljno u
sprečavanju femicida
Osim
što se o femicidu nedovoljno govori, on se često ne tretira na pravi način, a
nadležni organi često propuste niz radnji nakon pojave nasilja nad ženama što
posljedično povećava šanse za izvršenje femicida. Advokatica Kisin Zagajac više
je puta svjedočila takvim scenarijima.
„Svakodnevni
su slučajevi porodičnog nasilja koje organi gonjenja ne tretiraju sa nužnom
pažnjom i potencijalnom opasnošću koja može rezultirati i femicidom u najgorem
slučaju. Djelimično se pak situacija popravila sa donošenjem Zakona o zaštiti
od nasilja u porodici ali ona je i dalje nedovoljno efikasna.“
Podsjeća, pozitivna obaveza države da
zaštiti život jedan je od načelnih temelja društvenog ugovora i država ukoliko
propusti reagovati sa adekvatnom i brzom istragom, optužbom, ona time svakako
propušta prevenirati femicid jer u velikom procentu slučajeva femicida
prethodno postoji niz događaja rodno zasnovanog nasilja na koje država nije
adekvatno reagovala.
„Moglo bi se reći da propuštanjem
nužnih radnji i nesavjesnim vršenjem službenih radnji kada je u pitanju rodno
zasnovano nasilje nadležni organ svjesno ili nesvjesno ne čine dovoljno da bi
spriječil femicid.“
I direktorica Fondacije
CURE smatra da javne institucije treba da preduzmu krupnije korake da osiguraju
da se provode procjene rizika. Neophodno je, kaže, učiniti dostupnim zaštitu
ženama koje su izložene kontinuiranom proganjanju, špijuniranju, uznemiravanju,
prijetnjama ili drugim oblicima nasilja.
„Slučajevi femicida
prikazuju primjere nedostatka hitnih akcija i podrške pružene ženama žrtvama
femicida koje su, u većini analiziranih slučajeva, prijavljivale kontinuirano
nasilje. Ove žrtve femicida su iskusile nedostatak zaštite, jer njihova
iskustva i nasilje kojem su bile izložene nisu bili shvaćeni ozbiljno i
istraženi sa dužnom pažnjom od strane relevantnih javnih institucija
(prvenstveno od strane policije, tužilaštava, sudova, itd.). Dosadašnji podaci jasno ukazuju da je većina žena žrtava
prijavljivalo nasilje javnim institucijama (policiji, centrima za socijalni
rad, tužilaštvima) prije nego što se dogodio femicid”, upozorava Miličević.
Nereagovanje ili neprihvatanje ozbiljnosti situacije policijskih
agencija jasno ukazuju na ozbiljne propuste i neadekvatne reakcije javnih
institucija koje nisu zaštitile žene i djevojke od toga da postanu žrtve
femicida.
Zato
bi, pored kažnjavanja izvršioca femicida, trebalo kažnjavati i one koji su
svojim nedjelovanjem dopustili femicid.
“Ono na čemu se itekako može poraditi jeste odgovornost javnih
tužilaca za nesprovođenje i neotvaranja istraga za koje postoji očigledni
osnovi sumnje da je krivično djelo počinjeno – bilo da je u pitanju femicid,
nasilje u porodici ili bilo koje drugo krivično djelo. To je trenutno najveći
problem kada je u pitanju krivično gonjenje i sankcionisanje navedenih
društvenih problema”, kaže Kisin Zagajac.
Uvjerena
je da bi došlo do smanjenja stope femicida kada bi institucije ozbiljnije
pristupile problemu, ne samo pravosudne institucije već i centri za socijalni
rad, porodična savjetovališta i slično.
“Žrtve porodičnog nasilja moraju uživati veći stepen zaštite od
postojećeg iz razloga što svaku ženu koju spasimo od porodičnog nasilja
potencijalno spašavamo i od femicida”, dodaje Kisin Zagajac.
Logika
iza femicida u BiH je vjerovanje da žene nisu ljudi kao muškarci
Tomislav
Tadić, sociolog i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu za BUKU kaže kako
je ključni problem sa našim društvom to što je ono duboko ženomrzilačko
društvo. U pravilu, žene se smatraju manje sposobnim nego muškarci, a ako su
javne ličnosti, primiće “deset puta” više udaraca nego što bi to bio slučaj sa
nekim muškarcem.
“Dakle,
ambijent našeg društva nije napustio patrijarhalne/tribalne stereotipe i još
dugo to neće biti u stanju uraditi. U Bosni i Hercegovini, femicid, u
jednom stiliziranom smislu (prema ženama npr. u politici) gotovo je
svakodnevnica. Zanimljiva uporedba bila bi sa onom o grčkim farmakosima, u biti
robovima i ratnim zarobljenicima, prema kojima su se svi članovi društva smjeli
odnositi kako god im je bila volja, pa čak i ubiti ih, jer, tobože oni ne
pripadaju poretku “ljudskog”. Bizarna logika iza femicida u BiH, zasniva se na
tom principu – duboko nastranom vjerovanju da žene nisu ljudi kao što su to
muškarci”, objašnjava profesor Tadić.
Sve je to,
dodaje, rezultat primitivnog odgoja, loše recipirane i nepravilno artikulisane
tradicije, koja žene vidi kao “slabije” i bezvrednije, svodeći ih, praktično, na
puku biološku komponentu.
“Ne treba
bježati od grube istine, da je naše društvo u velikoj mjeri zasnovano na
plemenskim principima. Rušenjem plemskog mentaliteta, srušićemo i sve
devijacije sa kojima se suočavamo. Duboka edukacija, detaljna reforma obrazovanja,
prvi su koraci ka ovom procesu”, rekao je Tadić za Newipe.
Romantizacija femicida kao oblik
umanivanja
No, nisu
samo institucije i porodica oni koji podržavaju, ohrabruju i normalizuju
femicid. Veliku ulogu imaju i mediji koji o ovom problemu izvještavaju rijetko.
Odnosno, uglavnom nakon femicida i s velikim procentom neprofesionalnog
pristupa temi.
Selma Zulić
Šiljak, iz Mediacentra Sarajevo za BUKU kaže da su rijetki izuzeci i primjeri
da mediji pristupe ovoj temi kao ozbiljnom društvenom problemu i kao
posljednjem i najbrutalnijem obliku nasilja prema ženama.
“Mislim da
nemamo niti jedan primjer medijskog izvještavanja o femicidu kao o sigurnosnom
problemu i sigurnosnoj prijetnji – a imamo slučajeve ubistava na ulici i na
radnom mjestu. Kada se femicid desi, mediji u BiH izvještavaju uglavnom prvi i
drugi dan, prvi kroz prenos policijskih saopštenja i senzacionalistiki naslov,
a drugi dan krenu “detalji” koje uglavnom ponude sagovornici koju su poznavali
žrtvu i poinioce. Često nailazim na poražavajuće momente da novinari i urednici
prenose detalje optužnice koji nikako nisu od interesa za javnost, koji su
uznemirujući i traumatizirajući za javnost, a naročito za osobe koje u tom
momentu preživljavaju nasilje i u riziku su da budu ubijene”, kaže Zulić
Šiljak.
Dodaje da
nema izvještavanja o kaznenoj politici, niti o prevenciji. Mediji u BiH ne prate
postupak suđenja i sankcija – gotovo da nemamo primjer izvještavanja o sankciji
koja je ubici dosuđena niti komentar stručnjaka koji bi javnosti pojasnio
ozbiljnost ovog krivičnog djela i posljedica za počinitelja.
“Ako mediji
izvještavaju i samo u momentu kada se femicid desi, to može biti povod da se
postavi pitanje: da li se mogao spriječiti? Da li je nasilje ranije
prijavljivano, kako su institucije reagovale? Da li su, primjera radi,
policijski službenici znali da osoba ima pištolj ili neko drugo oružje čija
prisutnost povećava mogućnost smrtnog ishoda. Zašto oružje nije izuzeto i imamo
li ikakvu mjeru izuzimanja oružja od osobe koja je prijavljivana zbog nasilja u
porodici, i tako dalje. “
Umjesto ovim
pitanjima novinari se često bave opisivanjem odnosa žrtve i ubice kojeg često
opisuju kao “dobrog komšiju”, osobu koja “do sada nije pravila probleme” i
slično.
“Romantizacija
je samo jedan od oblika umanjivanja femicida kojem je uvijek predhodilo nasilje
i nikako ne može da bude “kraj jedne velike ljubavi” ili “nesretan kraj
ljubavne priče”. Problematični su
momenti propitivanja odnosa žrtve i počinitelja, prebacivanje odgovornosti sa
počinitelja na žrtvu, te u konačnici, kao što smo imali slučaj sa femicidom u
Tuzli, prikazivanje počinitelja kao heroja sa ratnim zaslugama”, kaže naša
sagovornica.
Zbog svega
nabrojanog, ali ponajviše zbog nepovjerenja u rad institucija, mali broj žena
prijavljuje nasilje koje trpi. Država će se morati ozbiljnije pozabaviti ovim
problemom, a da to sada ne radi svjedoči i činjenica da se Odbor za praćenje i
izvještavanje o primjeni Istanbulske konvencije i femicidu u BiH osnovan
2019. pri Savjetu ministara do sada nije
oglasio ni o jednom slučaju femicida u BiH.