Kaletovićeva izjava je u samom startu obesmislila višegodišnji krvavi rat na prostoru bivše Jugoslavije koji je usledio. Toga je svestan i Bahrudinov stric Taib Kaletović.
– Svi koji su tada shvatali šta se događa znali su da je Bahrudinova izjava istorijska i da je rekao samo istinu o toj budalaštini – kaže Taib Kaletović za “Blic”.
Bahrudin je sedam godina kasnije igrom
zle sudbine poginuo u saobraćajnoj nesreći, ali njegove miroljubive stavove i
dan-danas slede mnogi mladi ljudi “od Vardara pa do Triglava”.
– Mi jesmo muslimani i ne stidimo se
toga, ali nikada nismo bili nacionalisti. I dan-danas volim Jugoslaviju i za
mene je Tito jedini predsednik. Bahrudinova sestra Mirela udala se za Srbina
Dejana koji je rodom iz Prokuplja, a sa njim živi u Švajcarskoj. Trenutno su
svi na odmoru u Prokuplju – priča Taib.
Tragična priča o raspadu Jugoslavije
ogleda se i kroz život nesrećnog Bahrudina koji je, nakon što je preživeo dva
zarobljeništva u ratu, smrtno stradao 1998. u blizini svog doma.
– Oženio se 1993. Aidom i dobio ćerku
Esmeraldu, a pet godina kasnije, 18. juna, samo tri dana pošto mu je rođen sin,
otišao je kolima da vrati novac ocu svog najboljeg druga Damira. U povratku je
malo brže vozio, izleteo je s puta u krivini i udario u brdo. Stigao je samo
dva puta da vidi sina i da mu da ime Damir, baš po tom prijatelju – kaže Taib i
dodaje da im je nedavno proslava Damirovog punoletstva bila i srećna i tužna.
Aida, Esmeralda (23) i Damir (18) su
se pre 13 godina preselili u Beč gde i danas žive. Esmeralda radi u bolnici, a
Damir je još u srednjoj školi.
Esmeralda voli srpsku muziku, pa je
tako na Jutjubu otpevala Cecinu pesmu “Beograd”, dok Damir na Fejsbuk profilu
ima dve rečenice koje neodoljivo podsećaju na njegovog oca: “I nije bitno je li
hljeb, kruh ili hleb, svi su od brašna. I nije bitno je li Hrvat, Bosanac ili
Srbin, svi su od krvi i mesa”.
„GDJE DA PUCAM, TO NE MOŽE NIKAKO“
Čim je tog 27. juna 1991. Kaletovićev
puk prešao slovenačku granicu kod Metlike, napali su ga pripadnici
Teritorijalne odbrane Slovenije. Sukob se dogodio svega dva dana pošto je
slovenačka skupština donela odluku o samostalnosti.
Na pitanje novinara Ivice Puljića zna
li zbog čega se vodi rat, Bahrudin je odgovorio: “Koliko ja kužim, oni kao hoće
da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo
u kasarnu. Ništa više. Ovo je opšta ludnica. Samo živ da ostanem. Gdje da pucam
ja na nekoga ili neko na mene, to ne može nikako” i dodao: “Nijedan oficir nije
poginuo nego samo jarani”.
Bahrudin je kao desetar bio zadužen i
za tri mladića: Marka Bojanića (20), Fahira Imamovića (19) i Florima Kasumija
(20) koji su tek došli u vojsku i, nažalost, sva trojica poginuli tokom tog
sukoba. Nesrećnog Tuzlaka kasnije su zarobili slovenački “teritorijalci” da bi
ga posle nekoliko dana pustili zajedno sa ostalim zarobljenim regrutima.
Bahrudin je kratko bio u Tuzli, a
potom je poslat u Đakovo gde je trebalo da odsluži ostatak vojske, ali je ponovo
sa svojom jedinicom bio zarobljen. Pošto je opet pušten na slobodu, otišao je
iz JNA 29. novembra 1991, na Dan republike koja tada već nije postojala.