Facebook stranice koje se bave kritikom patrijarhalnog sustava te
reakcijama na Balkanu kad su u pitanju feministička pitanja u zadnje su
vrijeme sve popularnije. Nedavno smo objavile intervju s Marinom
Veličković koja stoji iza stranice pod nazivom Krajnje Neuračunljive.
Ovog puta razgovaramo s urednicom stranice Sve su to vještice, studenticom Florom Tristan.
Identitet urednice je poznat redakciji, a ona se odlučila za alias jer
navodi: “Meni je veoma bitno da Vještice i njihovo uredništvo
predstavljaju svaku ženu koja se identificira s memeima ponaosob, ali
isto tako da predstavlja jedno kolektivno, anonimno žensko tijelo, da
čini nas zajednički narativ. Uzevši ime Flore Tristan, umjesto svoga, komuniciram da je meni kao krajnjoj autorici meme-a mnogo bitnije u online prostor plasirati ideju koju Sve Su To Vještice gaje, nego osobno, na bilo koji način, profitirati od nje.”
Ta Facebook stranica nastoji ‘razbiti patrijarhat čekićem’ te jasno
artikulirati probleme žena i obrasce ponašanja koji se ženama na Balkanu
nameću. S Florom smo razgovarale o nastanku stranice, ličnostima koje
koristi u svojim postovima, patrijarhalnom sistemu u BIH, radu ‘iz
ljubavi’, pitanju abortusa te budućim smjerovima djelovanja.
U opisu vaše stranice piše: “Najstarija stranica
feminističkih meme – a u BIH”. Stoga, kad je nastala ova stranica i
odakle ideja za njen nastanak?
Sve su to vještice je nastala 31. avgusta prošle godine. Scene
razbijanja patrijarhata čekićem koje zamišljam kada god radim neki kućni
posao po glavi su mi se provrtile sve zajedno te večeri, dok mi je para
iz ušiju izlazila što od vrućine napolju, što od peglanja. Tako sam
lijepo odustala od rada iz ljubavi i ostatak večeri posvetila pravljenju
fotki u Photoscape-u, softveru za vizuelnu manipulaciju namijenjenu
osobama koje su svoje tinejdžersko vrijeme koje su trebale uložiti u
savladavanje Photoshopa uložile u pospremanje ormara.
U memovima koristite ličnosti kao što su Karl Marx, Simone de Beauvoir, Virginia Woolf i sl. Zašto su vam baš te ličnosti važne?
Simone je tu iz par razloga. Prvo, kada sam razmišljala o vizualnom
identitetu stranice htjela sam da on na neki način reflektira mirno
žensko lice kojem je svega preko glave, koje svojom pozom i postupcima trolla svijet oko nje, a da svijet to i ne shvata. Nakon nedovoljno dobrih rezultata pretrage za “resting bitch face”
(jedan od mnogobrojnih internet-pridjeva koji su žene prisvojile sebi
iz šege) sjetila sam se Simoninog blago iznerviranog, punog
razumijevanja, pred-kolutanje-očima pogleda u prazno iz jednog udžbenika
filozofije. Da sam ideološki u potpunosti orjentirana ka feminizmu,
možda bih to nazvala ukazanjem Gospe.
Drugi razlog je mogućnost kreiranja određenog simbola sa kojim se
osoba može identificirati. Simboli su veoma bitni za našu generaciju,
koja mi je bila primarna ciljna grupa. Vođenje stranica na Facebooku,
kao i njihovo lajkanje, postalo je trenutak ostvarivanja svog identiteta
na nekom zapisanom, zabilježenom prostoru koji može govoriti hiljadama
nepoznatih ljudi. U tom smislu, Simona kao simbol može istomišljenicima
tiho nagovijestiti šta da očekuju, te objasniti neke namjere koje možda
baš i nisu odmah jasne. Neistomišljenike će sigurno zbuniti – to se i
desilo par puta i baš je smiješno. Na kraju, Simona je tu jer je
prevažna, jedna od najvažnijih gospođa za feminističku tradiciju uopće.
Prečesto je zaboravljamo, prerijetko se spominje. To, po meni, nipošto
ne smije biti tako.
Ostala je raja došla poslije i svi su bitni iz određenih razloga.
Marx i Sartre su stigli kada sam shvatila da kroz postojeću formu ne
mogu dovoljno efektno ilustrirati razgovore sa muškarcima. Marxa sam
odabrala jer je vrlo prepoznatljiv i kroz njega mogu, sa velikom
simpatijom, da “provučem” jedan cijeli kanon muškaraca sa (ovako ili
onako) ljevice, emancipiranih do mjere u kojoj im je udobno. Sartre je
tu većinom kako bih mogla problematizirati komunikaciju u naizgled
ravnopravnim ljubavnim vezama u kojim se, neovisno od spola, ipak nekada
igraju dihotomne rodne uloge. Virginia Woolf je došla kao manje
ozbiljna podrška Simoni. Najnovija je Marxova kćer, Eleanor, iz sad već
očitih razloga. Iako slabo uzimam u obzir biografske elemente ovih
likova, pokušavam ih ukrasiti karakterom kakav sam im pripisala čitajući
njihova djela. Zato mi je Virginia najdraža, tačno je mogu zamisliti
kako piše Tri Gvineje, šegači se, svima im kaže što ih slijedi, a ljuta
k'o puška.
Međutim, meni su bitnije osobe iz redakcije – moja mama, moje i njene
prijateljice, nana, komšinice, jedna teta Melća, kolegice, cure i dečki
koji se jave na Vještice sa svojim prijedlozima i pričama iz života,
Senida, Svetlana, i naš osobni hologram Biljane Srbljanović, koja je
jedno vrijeme vodila Preventivni Utorak, ali sada je na godišnjem. One
mojoj ideji prenošenja privatnog u javni prostor zaista daju supstancu.
Jer, bez njih, Vještice ne bi bile ništa više nego gledanje mene
same u virtuelnom ogledalu, potvrđivanje mojih ideja o meni samo zarad
toga – takvom pristupu, a pogotovo u feminizmu, ne vidim ni glavu, ni
rep.
Inspiracija za vaše memove dolazi iz patrijarhalne
svakodnevice i konzervativnih uvjerenja o ženama u vašoj okolini. Koliko
je sam patrijarhalni sistem još uvijek snažan? Kakav je odnos spram
žena?
Odnos prema meni kao ženi je iznimno dobar, ja osobno nemam nikakvih
traumatičnih iskustava, a moj kućni rad pokušavam da posmatram i
postavim kao otplatu stanarine prije nego mu se pripiše ljubav ili
poštovanje. Ovo sve mi mora dati određenu skromnost kada iznosim svoje
ocjene o generalnom odnosu spram žena, tu je zaista teško baratati sa
velikim riječima. Stav koji gajim je proizvod strukture kako je ja
vidim, a vidim je kao prvenstveno privatnu i uslovljenu komunikacijom,
što kroz jezik, što kroz ponašanja. Vještice pokušavaju identifikovati
čvorove patrijarhata u našim kućama, a onda i u našim bezazlenim
interakcijama sa drugima. Pozicija žene je mnogo više od toga, mnogo
više, teže, neprimjereno za meme formu, neprimjereno za profit, površan sadržaj, ili žaljenje s privilegovane pozicije.
Kao što si navela, svoj kućni rad smatraš otplatom stanarine,
prije nego što li mu se pripiše ljubav. Tako ćesto problematizirate i
rad žena u domaćinstvu, “neplaćeni rad”. On se vrlo često smatra radom
iz ljubavi. Kakav je vaš stav spram njega?
Da je kućni rad – rad iz ljubavi, sigurna sam da mnogi divni muškarci
ne bi pustili svojim suprugama ili majkama da za njima čiste toalete. Stoga,
kućni rad, ali i njega, su po meni zona najnepravičnije raspodjele
snaga uopšte. U sadašnjosti ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi
žene i djevojčice morale obavljati većinu kućnog rada i njege, osim
održavanja udobnosti drugih ukućana. Ovakva udobnost je
uslovljena maskulinim pogledom na vrijeme, novac i ljubav koji može
prevazići čak i kapitalističke oblike upravljanja, kao što se, na
primjer, moglo vidjeti tokom neuspjelih pokušaja Antifašističkog Fronta
Žena da pravičnije urede svoja domaćinstva, što ih je dijelom i dovelo
do brzog ilegalnog statusa.
Implikacije njegovanja kućnog rada kao ženskog su mnogobrojne, ali
ovdje ću se fokusirati samo na dvije očite. Osim kratkoročnih plodova
rada, koji su sami od sebe zbog dužine svog života iznimno
frustrirajući, što nema posebne veze s progresom ženskog stanja već je
evidentno svakome ko je ikada obrisao prašinu, tu je i uskraćivanje
ženskog vremena za bavljenje drugim stvarima. U praksi, na mikro skali,
to izgleda ovako- dok, naprimjer, jedna petnaestogodišnja
djevojčica mora sebi skuhati ručak i oprati suđe za svima, jedan
petnaestogodišnji dječak to isto vrijeme može iskoristiti kako bi
savladao novu vještinu ili zaronio u dubine Wikipedije. Dok
otac može donijeti kese iz prodavnice, čime je izvršio svoju kvotu
kućnog rada za danas, majka mora razvrstati i upotrebljavati sadržaj te
kese, a na posao moraju krenuti u isto vrijeme i donijeti određenu
količinu novca u domaćinstvo. Ovo na većim skalama znači akumulaciju
repetitivnog rada zarad blijede i neistinite ideje o komuniciranju
ljubavi i poštovanja kroz njega, kao i akumulaciju vremena koje se moglo
potrošiti u razvoj intelekta, sposobnosti, šireg shvatanja svijeta,
istraživanja, čime bi se iz korijena mijenjao jedan cijeli niz drugih
feminističkih problema.
Međutim, iznimno je zahtjevno odustati od kućnog rada kao izraza
ljubavi, posebice unutar odnosa koji o njemu ne razmišljaju, zbog
praktičnosti, manjka vremena, resursa ili drugih faktora koji doprinose
kvaliteti života. Zato je bitno osvijestiti svoje vrijeme i
racionalizirati svaki kućni posao koji se da racionalizirati, jer ne
postoje nikakve naznake da sve žene mogu sebi priuštiti da se njime
pozabave s drugih frontova osim pospremačkog.
Govorim o ženama kao odgovornim za pitanje kućnog rada jer zaista još
uvijek jesu. Problem kućnog rada nije problem pospremanja, čišćenja,
ribanja – svatko to povremeno radi i većina voli da ima koliko-toliko
čisto i udobno okruženje. Problem kućnog rada je problem
hierarhije, prisile, uzaludnog trošenja vremena, učenja mjesta,
repliciranja staromodnih rodnih uloga, komunikacije uslovljene
normativnim simbolima, problem koji izaziva lošu komunikaciju,
nesporazume, svađe, a veoma je lako rješiv uz otvoreno identificiranje
svakog malenog zadatka koji neprimjetno obavljamo.
Jedan od memea kaže “Napravi pirsing na pupku, ne postane
striptizeta”. Takva i slična vjerovanja su česta u našim konzervativnim
društvima koja smatraju i dalje da bi žena trebala biti “nježna,
pristojna, brinuti o sebi i obitelji te, da ne zaboravimo – najvažnije,
donositi djecu na svijet”. Je li se teško boriti s ovakvim i sličnim
stereotipima?
Vidjet ćemo. Ja sam tek počela, i bezobrazna sam koliko sam teška.
U zadnje vrijeme po Europi oživljava i jača desnica. U
zemljama u kojima je uz to i utjecaj crkve iznimno snažan, prvo na udaru
se našlo pravo žene na izbor, odnosno pitanje abortusa. Neki od vaših
memova progovaraju i abortusu. Što je s pitanjem abortusa u vašoj
okolini?
Stavovi većine muškaraca o abortusu u mojoj neposrednoj blizini su
bezrazložno mnogobrojni u svojoj neodobravajućoj jednoličnosti i vrlo
često nadahnuti postojanjem sopstvenog djeteta, o čemu bi, recimo, Julia
Kristeva imala štošta reći, mnogo više nego ja. Stavovi žena se
razlikuju, dok ne zagusti, što meni također upućuje na izrazitu
maskulinost društva. Zakonom je abortus legalan, i srećom ne postoje
posebno organizirane struje koje su fokusirane na to da ovo promijene.
Zakon je zastarjeo, trebao bi biti mnogo bolji, posebno zbog cijene,
sigurnosti i metode. Mijenjati ga nabolje treba mudro, jer sve drugo
može dovesti do reakcije koja, kada su u pitanju žene, sa političkog
vrha jedne države sa nacionalističkim tendencijama ne može biti povoljna
za takva pitanja. Kao i za sve ostala političke probleme na Balkanu, važi ista mantra – Nadajmo se najboljem, očekujmo najgore.
Uskoro ćete imati i 10 000 lajkova. Što za vas ta podrška
znači i koji je cilj vašeg djelovanja? Kakva razmišljanja i emocije
želite probuditi u čitateljima/icama?
Cilj stranice Sve su to vještice je da demistificira mala mjesta
igranja uloge žene, pogotovo ona koja se zloćutno provlače kroz
najbezazlenije postupke, replike i situacije u kojima se nađemo. Ako
ništa drugo, želimo da žene, djevojke i djevojčice prepoznaju svoju
svakodnevnicu, da ukažemo na njenu ludost. Par trendova koje sam
primjetila na Vješticama gajim kao drage, te bih svakako voljela da se
nastave. Prvi je označavanje drugarica u komentarima i njihove razmjene o
određenom trendu, u kojima ova grafika trenutno prednjači.
Drugi trend je širenje ideje. Nakon Vještica, ubrzo su se pojavile i
druge feminističke forme na regionalnim sferama društvenih medija. Ako
njihovu inspiraciju dijelom mogu pripisati Vješticama, za mene je to
iznimno pozitivno, jer znači da su Vještice bile provokacija i za
artikulisanje drugačijih shvatanja naše stvarnosti u javnosti. Na kraju,
ne treba zanemariti ni znatan odaziv muškaraca koji dijele, lajkaju i
javljaju se sa svojim prijedlozima za Simonina ofiranja Sartra.
Iako, po statistikama, većinu publike čine žene između 18 i 33 godina
starosti, muškarci iz iste dobne grupe su čak 13% publike. Uvijek mi je
milo upoznati muškarca koji samosvjesno gleda na uloge koje nas čine.
Dakle, najbitnijim ostaje pozitivna reakcija naše publike. Za
mene Vještice znače platformu koja mi je pokazala da nisam jedina koja
identificira momente u kojima me se pokušava staviti “na mjesto”.
Otvorile su mi uvid u ženski svijet Balkana na internetu, nešto za čime
sam i sama tragala prije Vještica.
*sve fotografije su sa stranice “Sve su to vještice”