Jednom prilikom je Haris izvadio
limenku Coca-Cole. A Cola je tada značila mnogo, bio je rat, grad opkoljen,
prisjeća se Amela.
U tom statusu je napisala kako ne zna
da li su Haris i Dada živi i kako bi voljela sada u miru otići u kino sa njima.
I našli su se, a sinoć su zajedno bili
u kinu.
A sve je, dakle, krenulo od običnog
statusa na Facebooku. Naime, Amela Lemeš godinama se na isti dan, prisjećala
tog dobrinjskog marta ratne 1993. godine. Ranjena je, a u improvizovanoj
bolnici upoznala je Dadu i Harisa. Nakon liječenja, svaki kontakt je izgubljen.
Do jučer.
”Uopšte ne mogu da vjerujem šta se
dešava s tom cijelom pričom. Samo sam htjela da se sjetim nečeg lijepog iz
svega toga i evo sad to uzima ozbiljnog maha. Oboje su tu još uvijek, živi i
zdravi, izrodili djecu. Bilo je vrlo emocionalno, bilo je suza radosnica, još
nisu izmislili riječi da opišem ovo što se meni dešava”, ispričala je za N1
Amela Lemeš, još uvijek pod utiscima sinoćnjeg susreta.
”Napisala sam taj status na
godišnjicu mog ranjavanja 12. marta 1993. godine. Svake godine se toga sjetim,
smatram to svojim drugim rođendanom jer me sekunda odvajala od smrti. I dok sam
bila u bolnici upoznala sam njih. Mnogo godina poslije, sjetila sam se, zašto
da tu svoju malu priču ne bih podijelila s drugarima na Facebooku. Moja
prijateljica Nataša Gaon Grujić je reagovala, ja zaista nisam znala ni puna
imena tih ljudi, ništa, samo ih generalno opisala po tragovima iz sjećanja”,
prisjetila se naša sagovornica.
Susret i zagrljaji
A Nataša je bila uporna. U moru
neobičnih sarajevskih ratnih priča u kojima se isprepliću teška djetinjstva pod
granatama i opsadom, ova joj se učinila posebnom. Odučila je otići do kraja. I
uspjela je!
”Nataša je dijelila dalje taj status
po Facebooku, tražila ih, uključila je i druge ljude i onda je razmišljajući o
tome mnogo, shvatila da poznaje jednog Harisa koji je odgovarao opisu. Srela ga
je, pokazala mu status, a čovjek je ostao zaleđen. I onda me on povezao s Dadom
da bismo se sinoć nakon svih ovih godina ponovo vidjeli. Do prije nekoliko
mjeseci nisam znala ni da postoje, da su živi”, dodala je Lemeš.
Sreća je bila pregolema. Susret dirljiv,
suze i zagrljaji.
”Divno ih je bilo vidjeti, smijali
smo se, ali su, povremeno, oči bile pune suza. Najljepše od svega je što njih
troje juče barem na par sati bili mladi kao prije 23 godine. Ja sam im samo
malo pomogla da ostvare svoj san. Dok sam juče sa njim sjedila udobno smještena
ispred kino platna, shvatila sam da smo, ipak, pobijedili rat. Danas mi i dalje
srce igra”, zaključuje na kraju ovog razgovora (ne priče) Gaon Grujić.
Svaki 12. dan mjeseca marta u godinama
koje slijede, Ameli i njenim drugarima bit će ljepši od prethodnog. Našla ih je
i sretna je. Nakon prokletog vremena i teškog sjećanja s prazninom, stigla je
nagrada za strpljenje u ovoj lijepoj priči ranjene sarajevske djece.
Izvor N1