Krenuli smo uskom cestom preko Donjeg
Graca prema Gostuši gdje je nas dočekao domaćin Drago Ćavar koji svoje
umirovljeničke dane provodi baš ovdje u svojem rodnom selu baveći se
pčelarstvom. Iako uz put vidimo kao i svugdje u Hercegovini površine otete
kamenjaru na kojima je zasađeno smilje, naš domaćin uživa brinući se za svoje
košnice i pčele. Već na prvi razgovor da se vidjeti da je Drago prava
enciklopedija pčelarstva i da su pčele njegova radost ali i zdravlje. Prvu
košnicu Drago je nabavio davne 1952. godine i od tada do danas uvijek je imao
svoje košnice i neprekidno se bavio pčelarstvom. A kako i ne bi, cijeli kraj je
Bogom dan baš za pčele, kadulja i vrisak su izrasli iz svakog kamena, priroda
je čista i pravi je ekološki raj.
U hladu njegove stare kamene kuće
započinjemo razgovor o kraju, Gostuši , pčelama. Dok razgovaramo Drago ustaje
svakih desetak minuta kako bi ‘provirio’ na pčele koje neumorno rade i
skupljaju nektar od kojeg će kasnije napraviti med.
-Moram pripaziti jer se pčele znaju
izgubiti u slučaju rojenja i mogu otići zauvijek pa sam uvijek na nogama, priča
Drago novinaru ABCportala. Danas imam oko 80 zdravih košnica o kojima se
svakodnevno brinem. Doduše, u zimskim mjesecima oko njih nema skoro nikakva
posla ali u proljeće kad počnu raditi i mediti moram i ja.
Pitali smo Dragu koliko meda donose
sve te njegove košnice a on iznosi svoje bilježnice u kojima je sve zapisano
unazad trideset godina.
-2005 i 2006. godine pčele su nam
prikupile po 1372 i 1352 kilograma meda a bilo je godina kad po košnici nismo
imali niti kilo. Ali pravi pčelar će pčelama uzeti samo višak meda koji im ne
treba i ništa više od toga. Ako im ostaviš dovoljno hrane na proljeće će biti
dobro motivirane za nova prikupljanja. Ova godina do sada je dosta dobra i
nadam se odličnoj količini a kvaliteta je uvijek vrhunska, med iz ove netaknute
prirode je pravi Božji dar za sve one koji ga upotrebljavaju u prehrani u bilo
kojem obliku, kaže Drago dodajući kako je hercegovački med vrhunski proizvod
kojeg na žalost nema onoliko koliko ga treba pa se ljudima po trgovinama zna
nuditi uvozni med koji ima lošu kvalitetu i često je obična patvorina.
Ovaj vrijedni pčelar nam otkriva kako
njegove pčele ne obolijevaju puno i većinom su društva potpuno zdrava. Sve
vezano za ove pčelarske poslove Drago obavlja kvalitetno i na vrijeme.
Dugogodišnje iskustvo mu pomaže da pravilno pretpostavi i procjeni situaciju
oko košnica i pčela što je nekad možda i od presudne važnosti. Uz razgovor mu
nije teško otići do pčela i pokazati nam kako izgleda saće gdje pčele polažu
nektar, pokazuje nam i kako izgleda završeno i medom napunjeno saće. Ne
propušta nam ponoviti da je Hercegovina pravo podneblje gdje se može proizvesti
ekstra kvalitetan med kao nigdje drugo jer je okoliš još uvijek čist i zdrav i
bogat ‘ispašom’ što je svakako jedan od glavnih uvjeta za dobru kvalitetu meda.
Nastavljamo razgovor i dalje u ugodnom
društvu a Drago nam otkriva još neke detalje iz svojeg života sljubljenog s
prirodom i cijelim ovim krajem. Dragina ljubav uz pčelarstvo je također i lov a
nekima je sigurno poznato da je Drago sa još dvojicom svojih rođaka davne 1985.
godine u siječnju za vrijeme jake snježne zime koja je zahvatila Hercegovinu iz
jedne drage iznad Radošica izvukao i spasio promrzle sestre Čuljak iz Bogodola
koje su pješice išle prema Širokom Brijegu planirajući uhvatiti autobus za
Mostar gdje su išle u školu.
Ostavljamo Dragu, pčele i Gostušu
spuštajući se vijugavom i uskom cestom s pogledom na nove površine zasađene
smiljem kojem je ovdje eto i prirodno stanište, do nekog drugog puta Gostuše u
nizu ispod teksta koje je za snimio Ivan RAMIĆ.
Izvor ABCportal