-Uredniče, uredniče, ja sam napredni mladi novinar. Nemam iskustva, ali zato imam završen fakultet. Želim se baviti istraživačkim novinarstvom, želim imati početnu platu od 1000 maraka i da…, od da, naravno, želim raditi u gradskoj rubrici. Zapravo, želim nešto u vezi kulture, da se ne zamjerim državnim institucijama. Nikad se ne zna kad će me ovako lijepog primiti u portparole na njihove jasle (hehehe). Ima li kakvog posla za mene, uredniče?
-Zapravo, baš ima. Dobro mi došao. Evo, u nedjelju su u nekakvom srpskom sabranju “Baštionik”, na pravdi boga prekrili dobar dio ulaznih vrata Muzeja svremene umjetnosti u Banjaluci, jer im se ne sviđa improvizovana zastava na kojoj je naslikana lobanja. Pa ti to malo istraži. Nije gotovo niko.
-Zajebi posao, uredniče. Ništa od toga. Šta se imam zamijerati srpskim rodoljubima. Zamjeri se njima, zamjerio si se i vlastima. A, toga nema u mom CV-iju. Ćaozdravo!
Muzej između umjetnosti i svadbe
Otprilike u uncu ovako može izgledati fiktivni razgovor stvarnog nezaposlenog novinara i još stvarnijeg urednika na najstvarniji događaj.
Dabome, nije ovo lament nad Banjalukom i hroničnim nedostatkom novinara u moru hiperprodukovanih diplomiranih žirnalista. Mada, mogao bi biti. Na stvari je nešto drugo.
Jedna srpska nacionalistička organizacija, našla je za shodno da vješanjem neke svoje zastave izrazi nezadovoljstvo sa postavkom jednog od najvećih umjetnika današnjice, Demijana Hirsta. I to pravdaju sa dva argumenta.
1. Načelo “aktivizma”, vladike Nikolaja Velimirovića
2. Lobanja ruži i kvari ugođaj vjenčanja koja se održavaju u zgradi Muzeja.
Prva stavka je na stvari zalaganje za retrogradne ideje najvećeg antisemite i vikend ljubitelja lika Adolfa Hitlera u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, vladike Nikolaja. Jeste bolesno, ali svako magare ima svoje veselje. Bar u demokratskom svijetu.
Lobanja koja je simbol izložbe “Nova religija” zaista može ružiti estetiku novokomponovanih uber kič vjenčanja, ali?!
Ali.
Čekajte “Baštionici” i ostali mrzitelji savremene svjetske umjetnosti! Ovo je Muzej, nije svadbeni salon, majka mu stara! Pa ne možete vi kako vam se digne da urušavate ugled krovne kulturne institucije u Republici Srpskoj! Pa nije vam to Grand Šou!
A, čekajte, jeste subotom svadbeni salon. Joj, izvinite. Pa totalno sam neupućen. Dakle, institucija u nedostatku para renta ljudima Muzej Savremene Umjetnosti. A, onda ste u pravu, dobri moji “Baštionici”, “Zavetnici”, šta li ste.
Lobanja u Noći muzeja
Ide Noć muzeja. Demijan Hirst, koji svojom lobanjom promoviše jednakost ljudi na Planeti. Umjetnik širi ideju Kazimira Maljeviča po kojoj bez obzira na boju kože, ideologiju, vjersku i nacionalnu pripadnost, svi imamo iste lobanje bio bi oduševljen idejom po kojoj se preko iste te lobanje vješa srpska zastava sa porukama vječne ljubavi.
Možda je to pružena ruka pomirenja i izvinjenje za pobijenu nejač prijedorsku, srebreničku, za sve počinjene zločine. Možda je to najbolji način da se svijetu pokaže kako Srbi nisu zaboravili ljudskost, kako su sagledali i shvatili prošlost. I možda je to ponajbolji recept kako jeftino, a uspješno, inatalacijom u prostoru ništiti želju za zločinom.
Jer, ljudima smeta lobanja. Dobro, na četničkim kokardama im nije smetala, ali su se valjda pokajali.
I zato je najbolje menadžmentu Muzeja da nastavi sa organizovanjem vjenčanja. I u Noći muzeja. Neka pozovu “Baštionike”, da svojim performansom isprate velikog Demijena Hirsta. Oni su vičniji lobanjopisnju, provokaciji i andergraund kulturi od većine banjalučkoh umjetnika.
A, i bolje istražuju tzv. kulturnu scenu od armije diplomirnih žurnalista.
Onomad je Hi Men (ne himen), prizivao moć rečenicom “Sive lobanje silo…”
Neka Noć muzeja u Banjaluci počne čuvenim novosvadbarskim pokličom-Srpske lobanje silo, ja imam moć!
I zaista, nacionalisti imaju i moć i noć. Mogu kako hoće i gdje hoće. A, zašto i ne bi kad su institucije kulture pretvorili u svadbene salone i poligone za iživljavanje svakovrsnih marginalaca.